Orkan od riječi

Defoe, Daniel

Bio je trgovac, pisac, špijun, putnik, pustolov. Smatraju ga jednim od prvih pisaca romana. Napisao je mnoga djela, a njegov Robinson Crusoe postade jedno od najviše prevođenih djela u povijesti. Sam pisac nije znao da je to što piše roman. Jednostavno je opisao doživljaje preživjelog brodolomca, pokazao kolika može biti ljudska samoća, stvorio cijeli svijet samovanja, potvrdio vjeru u ljudski individualizam i graditeljske sposobnosti i tako barem malo doprinio pionirskom duhu graditelja i osvajača, poduzetnika i nesalomljivih avanturista, snu o „povratku prirodi“ i „izgubljenom raju“, a i slavi kolonijalnih osvajanja i vjeri u superiornost bijelog čovjeka. Ovo štivo se obično preporučivalo djeci u skraćenom, pojednostavljenom izdanju, starijima je uglavnom ta priča bila dosadna, ali je junak ipak postao simbol, koji je pokrivao mnogo šire značenje nego što je to njegov autor mogao i zamisliti. Čak se s otoka preselio u gradsku sredinu i postao opis svakoga koji se odlučio na samotnu borbu za svoj vlastiti svijet i djelo, postao simboličko ime mnogih otuđenih junaka urbane sredine. U tom smislu je knjiga Robinson Crusoe i slika samog pisca, Defoea, a i bilo kojeg drugog. Uostalom, u prvom izdanju ove knjige kao autor je bio potpisan on, Robinson Crusoe, a ne Daniel Defoe, koji je, poradi svojih čestih sukoba sa svojim suvremenicima, po svoj prilici i od samoga sebe htio načiniti otok.

Dickens, Charles

Nazivaju ga „narodnim Shakespeareom“. Njegovo djelo je sprega društvenog i osobnog, rezultat svega što je iskusio. Pisao je i napisao knjige za svaki uzrast, od ganutljivih knjiga za djecu do knjiga o teškim vremenima, od tekstova punih nježnosti i optimizma do tekstova u kojima dominiraju tamni tonovi i nevjerica u ljudsko biće. Jedan je od onih velikih pisaca koji su bili „pisci za sviju“. Njegova djela danas strogi kritičari uglavnom smatraju pretjerano sentimentalnim, njegove likove tipiziranim i karikaturalnim, njegove opise ljudskih odnosa melodramskim, ali mu nitko ne može poricati majstorstvo u opisu osoba i mjesta (koja je, kao u slučaju kuće gospođe Havisham, učinio pravim „osobama“), a svaki predani čitatelj će s pažnjom pratiti njegovo lijepo razvijanje dramske radnje i poštovati njegova moralna stajališta, u kojima ideja pravičnosti ima centralno mjesto.

Danas Dickensova djela spadaju u velika, klasična djela. A bila su vrlo popularnim već u svoje doba, kako zbog piščevog realizma, tako i zbog piščevog humora, vještine u vođenju dijaloga i opisu karaktera, moralnih nazora i brige o društvenoj pravdi. Počiva li ta ideja pravde u moralno nužnom ljudskom osjećaju empatije ili ovaj svijet više nema osjećaja za patnje i stradanja drugih? Dickensov golemi opus je pravo mjesto da se o tome upitam, pa ga zato ne treba olako svrstavati u pisca „davnih vremena“, jer je mnogo još nepravde u svim slojevima društva, i u njegovoj domovini, u kojoj sada i sam živim, a još više u onim zemljama koje su bile nekadašnje kolonije ili relativno nedavno izborile svoju slobodu. Od djetinjstva mi je bilo žao malog Olivera kada mora moliti za hranu. A i sada je mnogo slične djece svuda u svijetu. Prisjetih se jednog Dickensovog junaka, siromašak koji je poslije mnogo truda savladao abecedu i onda se, kada je naučio čitati, upitao: „Isplati li se proći kroz tako mnogo muke da bi se saznalo tako malo“. Književnost ne može mnogo učiniti u svijetu, ni za svijet. Mnogo je muke, a malo užitka. Ali, i to „malo“ vrijedi. Meni vrijedi. Čak i kao onaj vapaj malog Olivera, koji je izazvao drhtaj u mnogom čitatelju Dickensovih djela, vapaj koji je i danas vapaj mnogih u svijetu.

Dickinson, Emily

Biti tako – tiha mila –

A potpuno pjesnikinja – bila

Emily Dickinson je pjesnikinja samoće. Pravo je čudo da za nju znamo. Rano se povukla, jedva da je izlazila iz kuće, nije rado napuštala ni svoju sobu, nikakvih ljubavnih afera nije imala, nije se družila, s teškoćom s ljudima razgovarala, kontakte uglavnom održavala korespondencijom. Jedna od onih velikih, koji nisu ostavili puno tragova o svojim životima, zbunili sve koji su skloni biografskoj metodi, jer im je istinska biografija njihovo djelo. Emily Dickinson je objavila samo nekoliko pjesama za života. Nije napravila izbor svojih pjesama, naprosto ih je sve ostavila, i loše i dobre i više nego dobre, kao da ih nitko ni pogledati neće. Njena poezija je doživjela prvo pravo izdanje tek mnogo godina iza njene smrti. Djelo koje je potpuno nastalo iz samoće. A u njenom poetskom djelu dominiraju dvije teme: smrt i vječnost. Kao da se za njih cijeli život spremala.

Dostojevski, Fjodor Mihailovič

Realist, najveći dramski pisac djela u proznom obliku. Od uvodnih rečenica do naglog raspleta drama ne prestaje. Priča uvijek intenzivna, strasna, puna intelektualnog i emocionalnog naboja. Orkan od riječi. Njegovi junaci su upečatljivi, uvjerljivi. Kažu da je Dostojevski znao danima razgovarati s nekim priprostim, neukim čovjekom, njegovi prijatelji se čudili, a poslije bi otkrili da je ta osoba postala lik u piščevom romanu. Jedno vrijeme sam mislio da su svi junaci Braće Karamazov zapravo pisac sam, njegove dileme, njegova slojevita osoba podijeljena u nekoliko pojedinačnih likova, kao što su junaci Zlih duha različiti politički programi i moralna stajališta pisca samog. Danas prije mislim da su svi, u svim njegovim romanima posebne ličnosti, što se očituje u različitosti njihovih jezika i svjetonazora. Ni jedan pisac nije toliko uzdrmao mjerodavne mislioce kao Dostojevski. Nietzsche je cijenio njegovo razumijevanje psihologije, Camus shvaćanje logičkog samoubojstva, Sartre njegovo shvaćanje egzistencije... Ni jedan pisac nije tako duboko porinuo u misterij postojanja. Možda zato što je Dostojevski postao pisac nakon što je kao mladi oficir trebao biti strijeljan zbog čitanja „nedopuštene literature“, već se oprostio sa bliskima, bio izveden na gubilište, a onda u zadnjem trenutku pomilovan. Dostojevski je bio, da tako kažem, pisac poslije svoje smrti.

Dostojevski u knjižari

U velikoj knjižari, niže Nevskog prospekta, negdje oko dva poslije podne, revnosni pratitelji kulturne rubrike, dva lokalna novinara, uzbuđeni profesor književnosti, jedna prevoditeljica sa velikog Sajma bez knjiga i nekoliko znatiželjnih posjetitelja našli su brzo na raznim stranama i na dva nivoa ove velike prostorije Ivana, Aljošu, Smerdjakova, Sonju, Raskoljnikova i Porfirija Petroviča (kasnijoj publici bolje znanog pod imenom inspektora Columba, junaka istoimene televizijske serije), starca Zosimu, Nataliju Filipovnu, kneza Miškina (koga je u mladosti ponekad neuspješno oponašao i pisac ovih redova), Stavrogina, Kirilova i još neke, ukupno više od sto različitih muških i ženskih osoba, sve jakih, duševnih likova, i nakon kraćeg vijećanja ustvrdili da je ovo društvo različitih karaktera izmislio, ili, blaže rečeno, stvorilo pisca, „realistu“ po prezimenu Dostojevski, imenom Fjodor Mihailovič, a budući da je sada, po svemu sudeći, u pitanju nepostojeća ličnost, nije ga moguće nigdje naći, ni u gradu, ni u kotaru, ni u cijeloj guberniji, a ni šire, dok spomenuta gospoda i dame žive na sve strane. Prije koju godinu mnogi od njih se ponovo pojaviše u novim okolnostima, samo pod drugim imenima, a u knjizi Svetlane Aleksijevič Rabljeno doba.

Doyle, Conan, sir Arthur

Postoje književni junaci koji su značajniji od svojih tvoraca. Conan Doyle je jedan od onih pisaca čiji je junak, detektiv Sherlock Holmes postao poznatiji od svog tvorca. Junak je čak postao toliko popularan da ga je pisac, koji nikako nije bio zadovoljan zbog uspjeha njegovog junaka, jednom ubio, pa ga je na zahtjev uznemirene publike morao „oživjeti“. Conan Doyle je bio iz obitelji u kojoj su mnogi bili nadareni za umjetnost, sam je bio dobro obrazovan, jedno vrijeme radio kao liječnik, napisao mnoge knjige različitih žanrova, a one o njegovom Sherlocku Holmesu učiniše ga bogatim i slavnim. Pisac je mnogo više držao do nekih drugih svojih knjiga, ali ga njegova publika odredi i opisa kao pisca. Njegov Holmes je postao sinonim za detektiva. Znao sam za njega prije nego što sam pročitao i jednu priču o njemu i njegovim podvizima. Sherlock Holmes je još uvijek slavan. Odavno ima svoj muzej u Londonu. Čak mu još uvijek i pišu: prije koju godinu mu je pisao jedan američki policajac, mjesni šerif, moli ga da razriješi neki teški slučaj u njegovom kraju, on je ipak najbolji detektiv svih vremena!

Možda je taj nedovoljno obaviješteni šerif barem donekle u pravu: mnogobrojne adaptacije Doylovog štiva Holmesu dodaju stalno nove karakteristike, čak je i rečenica „To je jednostavno, moj dragi Watsone!“ (This is elementary my dear Watson!) izum jednog od interpretatora lika čuvenog detektiva, a ne pisca, pa se ovaj detektiv sve više obogaćuje, „raste“, još je u punoj snazi, stalno se mijenja, iznenađuje novim idejama, svojim karakternim osobinama i navikama, a u zadnje vrijeme se i drogira mnogo više nego ranije. Zato se ne zna ni što će ovaj pametni detektiv ubuduće biti, kako će se u sljedećem pojavljivanju ponašati, a ni kako će na kraju završiti.