Sretni slučaj nesretne povijesti
Kućna biblioteka

Photo: Library Wallpapers

Ormar mog antifašizma

Relativno rano sam shvatio da stari namještaj, takozvani ‘antikni’, ne stoji više od novog kakvog si ja mogu priuštiti. Novi, iz dućana, pored toga je grozne kvalitete i jedva podnošljivog izgleda, niti ga je ne trebam. Ne trebam ‘trosjed’ jer si ne mogu zamisliti da poslažem tri gosta da uspravno sjede jedan pokraj drugog a ja ih preslušavam. Samo jedan pak gost na trosjedu pokazuje neminovnu tendenciju da legne, pa mu je još neugodnije. ‘Regal’ također ne trebam, jer je redovito glomazan i dubok i unatoč najboljim dizajnerskim naporima. Osim toga ne znam što se stavlja u njega: iza knjiga se u dubini skuplja prašina, tzv. kristal za gledanje ne držim, ‘enciklopedije’ i ‘monografije’ (veliki formati) koristim i ne trebam ih kao ornament zbog ukrašenih hrptova; stereo uređaj u njemu se pregrijava, praši i ako ih se u njega uguraju, on zvučnicima priguši deformira zvuk zvučnika; venecijske gondole, slike druga Tita ili fotografije kako se rukujem s Tuđmanom ne posjedujem.

Što meni treba, shvatio sam, je normalna sofa, normalni pisaći stol s ladicama, normalna vitrina za knjige da se ne praše i propadaju, normalna komoda ili sideboard – i da ne budu ružne ili ‘rustikalne’ jer ih gledam i koristim svaki dan. Tako sam postao ‘kolekcionar’, ‘estet’, ‘iz stare građanske obitelji’. Naprosto zato što nisam odnosio po tisuću maraka u prodavaonice Meblo, Šavrić i Ikea Graz, nego, kad je trebalo, čitao oglase u rubrikama ‘umjetnine i antikviteti’ ili na tri minute zavirivao u staretinarnice.

Je li to bilo koncem osamdesetih ili već devedesetih ne znam, ali našao sam oglas za ‘biblioteku za knjige iz 1900’ – nešto što uvijek tražim, jer imam puno knjiga koje se moraju vidjeti izvana (kroz staklo) a police biti plitke, što će reći  funkcionalne, rječnikom oglasa uvijek trebam biblioteke za biblioteku.

U jednoj radničkoj kući u mojoj četvrti, u Petrovoj ulici u Zagrebu, dočekao me je tridesetgodišnjak, snažan kakvi su obično mehaničari koji popravljaju kamione i autobuse. Bio je zagrebački frajer i odmah mi je rekao To je dobar komad, provjerio sam, tražim hiljadu osamsto maraka. Ormar, vitrina, stajala je u polumraku dugačkog hodnika i bila to što je rekao. Otkud mi tad hiljadu i osamsto maraka ne znam, ali odnio sam novac tu večer ili drugi dan.

Doma se na dnevnom svijetlu vitrina/biblioteka pokazala u punom sjaju vrhunskog komada s prijelaza iz secesije u dvadesete te – kao bife. Skupocjeno savijeno brušeno staklo nadgradnje, mahagonij s elegantnim intarzijama u polumraku se činio kao biblioteka, no sad se vidjelo da ima je u sredini elegantnu ploču na izvlačenje: za rezanje kruha, postavljanje zdjela ili čaša koje čekaju. Iskliznula je na potez glatko, bešumno, kao da je na najfinijim kugličnim ležajevima.

Preda mnom je bio najskupocjeniji mogući komad namještaja. Debele brušene plohe stakla bila su tu da naglase, razgovaraju s najfinijim porculanskim tanjurima, servisima i srebrnim činijama u unutrašnjosti. Bingo! Trofej svih trofeja.

Otkad tako stoji u sobi, svaki gost joj nefaljeno priđe, zagleda, najčešće i pita nešto. Magnetizam ljepote. Makar stoji među drugim starim namještajem, vitrina zrači, ne treba joj certifikat. Ja tad samo objasnim, da ne bi došlo do nesporazuma, da to nije od naše obitelji, već sretni slučaj slučajne kupnje.

Kad smo je postavljali, okretali, glancali, odostraga sam vidio da ima veliki četveroznamenkasti broj, jakom crnom bojom. Nešto kao skladišni ili za pošiljku.

Koju godinu kasnije jedan moj kolega izdao je vrlo preciznu, suhoparnu povijest NDH. Koju sam, naravno, pročitao. Na jednom mjestu piše o tome kako je Židovima oduzimana i sva pokretna imovina, da je skladištena i numerirana te bila na prodaju ili stavljena na raspolaganje.

Da, otkud tako skupocjeni komad u Zagrebu, to moje pitanje dobilo je vjerojatni odgovor. Vlasnicima je otet a oni sami zaglavili su, prerezanih grkljana bačeni u Savu.

Od tada s njima vodim razgovor. Zamišljam kako su sjedili pred bifeom, ručali, o čemu su razgovarali, zamišljam ostali namještaj, svjetiljke, zastore, kojim glasom su čavrljali. Taj razgovor s njima vodim pogotovo kad sam sam pa se  zagledam u vitrinu – neminovno se čovjek u nju zagleda, zbog sklada i autoriteta oblika pogled po sobi uvijek se najdulje zadrži na njoj.

Dakako, hladna savska voda je dio koji u tim mojim monolozima bljesne i ja ga odagnam. No, svaki dan je svaki dan, i zato se užasavam ustaša, mrzim ih, spominjem se da svakog dana moram biti antifašist, da ne smijem popustiti ni milimetar.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5