Vremeplov: Kako se Zagreb zabavljao proteklih decenija (3)
Artrr 06 S

Polovina Vesele televizije: Goran Gajić, ovde bez Zorana Peza

Photo: Dragan Papić

Osamdesete: Bezbrižna i vesela vremena

Pred 'Zvečkom' 1985. godine: Zoran PezoZoran Pezo (1963), redatelj. Diplomirao na Akademiji Dramskih Umjetnosti u Zagrebu. S Goranom Gajićem osnovao Veselu televiziju, prvu nezavisnu kabelsku televiziju, za koju je radio glazbene spotove, parodije i vijesti 1981–84. Od 1981. do 1987. bio novinar i kolumnist u časopisima Polet, Start, Vjesnik, Playboy i Džuboks 1981–87. Svoj prvi igrani film “Do izvora dva putića” ostvario u okviru omnibusa “Kako je propao rokenrol” (1988) s redateljima Goranom Gajićem i Vladimirom Slavicom.

Rane osamdesete obilježavale su glazbene slušaonice. Objašnjavali ti što ćeš slušati, pa ti to puštali... Onda se to razbucalo i počelo se s tematskim DJ-večerima kao nekim nastavkom Novog vala, žanrovi, pa podžanrovi i to... Ali bilo je sve manje bendova, a trebalo je sve više programa, pa su se smišljale nove  stvari. I tako smo Gajić i ja počeli smišljati kao neke skečeve unutar glazbene slušaonice – Prskalica Ante Batinovića. Bila je to prva verzija vidžejinga u Hrvata.

Doslovno bi, u nekom trenutku večernjeg programa, usred Dnevnika, uzeli starcima veliki Grunding TV, donijeli ga u Lap, povukli žicu i s malog betamax-videa projicirali skečeve o Mirku i Slavku, a rulja bi vrištala od smijeha... Tada se baš nije bilo neopasno zajebavat s NOB-om. U Sloveniji nam to uopće nisu htjeli pustiti. Jako puno rulje je dolazilo na te naše videoskečeve. Zvali smo to Vesela televizija. Snimali smo doslovno s dva mala Betamax videorekordera na ruku, nije bilo miksete, ničeg. Tek smo upisali akademiju i sa 16, 17 brijali po Poletu. Sve se to povezivalo, ta neka scenica se stvarala, pravi Novi val.

Pisali najbolje članke o Orgazmu, Idolima, Šarlo Akrobati, Rundeku. S Džonijem smo nešto isto radili... On nas je u intervjuu nazvao fašistoidni klinci jer kao bili smo pod Kuljiševom paskom koji nas je htio lansirat pod opasne književne kritičare, a mi skrenuli u glazbene. Uglavnom, to su ti neki izvori te scene.

Prskalice u Lapidariju: Zoran Pezo i Ante BatinovićVeć smo bili novinske zvijezde, a frendovi su nam bili s televizije, filma i Likovne akademije. I onda se oformiravala sva ta škvadra. Imali smo mi i svoje bendove. Moj se klinački zvao Terrible Noise, a poslije veliki Gajićev Kapetan video, glam-rock: odijela, plaštevi, a la Superman... Ali u tim skečevima smo se bolje našli, imali smo valjda nerv za to... Radili smo te skečeve unutar disco-večeri i Lap se lako napunio subotom i petkom, čak i na bezveznog DJ-a. Nama su dali četvrtak. Tad se desio fenomen. Četvrtak je postao najjači dan u Lapidariju. Užasno smo se probili, išli u Sarajevo, Beograd, Strumicu, Ljubljanu, svuda smo vukli te naše skečeve, videiće... Mi smo ti u prostoru u Beogradu, u SKC-u prodali 150 karata više nego Parni valjak. Svi su bili fascinirani time. Dobro, tam’ bi stavili dve-tri telke više, ali uvijek su to bile one očajne kante od sto kila s ispupčenim ekranom i uvijek antenski kabeli, ono – tražiš kanal, jadno nešto, primitivni počeci. Općenito, taj alternativni pristup da netko radi svoju televiziju rulji je bio važan...

Društvo iz beogradskog SKC početkom sedamdesetih: Slavko Timotijević, Koja, Momčilo Rajin, Dragan Papić, Milan Mladenović

Razvlačili su nas po intervjuima, bilo nas je posvuda. Dobili smo i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koju smo zvali “sedam samuraja SKOJ-a”. I već su se tu počele formirati karijere, već smo nešto i naučili, počeli raditi filmiće na akademiji. “Dan koji se pamti” - slapstick, jebote. Goran je upisal akademiju u Beogradu... Isfurali smo s Lucom Videomix sa spotovima iz cijele bivše Juge, Marcel s MTV-ija je dolazio, Duca Marković, uglavnom, fina ekipica... I tak’. Onda se to puno, puno, puno kasnije pretvorilo u onaj Z-3. I u skroz drugu spiku.

Bila su ti to bezbrižna i vesela vremena. Vremena marihuane, shita... Kome je bilo do nečeg težeg, snifao je ljepilo, a hors se počeo uvlačit na mala vrata, podmuklo i tiho. Prvi video svih vremena, za Partibrejkerse, snimili smo u Saloonu, kaj ljudi uopće ne znaju. Imam tu snimku... “sad kad bi živeo hiljadu godina, život bi mi stao u jedan dan”.

Druge-treće godine Vesele televizije dobili smo svoj drugi termin, utorak, i počeli dovlačit bendove. Prvi nastup Lačnog Franca, pa Partibrejkersi nekoliko puta, pa Šarlo Akrobata – oni su fakat spržili scenu. Gajić je tad išao radit EKV, tad se zvala Katarina druga, svi bili mladi i slatki, još nisu bili na ničemu ozbiljnom. Prvi smo im spot snimili u Botaničkom vrtu, svi clean, trče, čudo od spota...

Tada nitko nije mlatio lovu, al’ svatko je imao za rundu piva ili ovisi kaj mu treba, kaj voli i to... Bilo je pitomije. Možda malo plića zabava, ali puno se više gledalo tko dobro svira, tko dobro piše, tko je objavio najbolji tekst tog mjeseca. Svi smo mi brijali na novine, Polet je bio centar svega... A pisalo se i za Džuboks, pa ludilo oko Starta... Znaš, kad sa šesnaest-sedamnaest godina letiš avionom u tzv. vertikalni Beograd nekog intervjuirati, misliš da ćeš s dvadeset pet ići u Los Angeles ili u New York. A onda ti se s dvadeset osam sve zruši, nestane, i živiš deset godina u pustinji. Ovo kako sad retro iskorištavaju Novi val – to mi je bez veze... To su sad stari ljudi, jedva ima pet normalnih. Danas je to – ajde da uzmemo neku lovu na tome, a onda je to bilo iskonsko i pravo, istinito.

Što se Vesele televizije tiče, kulminirali smo s “Kako je propao Rock’n’roll”. To je naš testament, jedan od naših vrhova. Taj nas je film najviše obilježio zbog toga što je u njemu sve bilo pogođeno na vrijeme, zbog tih naših energija koje su se ispresjecale na jednom mestu – tu su Slavica, Gajić, ja, Beograd, Zagreb, Sarajevo, pa onda Đuro, Koja, Sonja Savić, Kosta Bunuševac, Branko Vukojević, Miša Radivojević i direktor Avala filma u to doba Branko Baletić... To je bilo jedno vrijeme koje se teško može ponovit'. Što se tiče samog naslova, to ti je najtiražniji naslov u Hrvatskoj u poslednjih pet godina – svaki drugi dan pročitaš “Kako je propao ovaj” ili “Kako je propao onaj”, tako da smo na neki način obilježili novu eru... (smeh). Iako smo mi svi mislili da je sve to neki početak, zbilja je bio kraj.  To nije bio rock n' roll samo muzički gledano, već puno više od toga. Mi smo furali taj rock n' roll u doba u kome je bilo puno manje ograničenja i zabrana, da krenem od ovih glupih pušačkih – danas možeš gužvat' cigaretu (drži cigaretu u ruci - op. nov) ali je ne možeš zapalit' na zatvorenom mjestu. To je bilo, na primer, u ono vrijeme nezamislivo.

Mislim da je taj film pomogao drugima da krenu da slažu svoje stvari, a ja sam nažalost otišao u neke druge vode, gde sam puno više producentskih stvari napravio. Sa svojom kućom Plavi film sam u mom malom ataru, Hrvatskoj, postigao sve osim produkcije igranog filma, pošto je tako nešto dugo godina bilo praktično nemoguće izvest', no i tu se u poslednje vrijeme situacija stabilizirala... Mislim da bi o “Kako je propao rokenrol” mogao da se snimi jedan ozbiljan feature film.

A što smo za Istok mi tada bili meka! Za moje kaubojske čizme iz izloga Strugari, traperice iz Italije – plivački miting u Mađarskoj – tam’ su mi nudili soma maraka. Svi smo izgledali k’o s omota ploča. Kožne jakne, dobre trapke... Benzina ‘opće nije bilo, bilo je to doba točkica, parnih-neparnih, bonova, ono – u dućanu nemaš kave, nikakav izbor, samo po jedan artikl, ali nikog to nije pretjerano brinulo, vozili smo aute od staraca, Trst je bio naš i te fore. Ne bih ja htio zvučat nostalgično, ali mi smo tako bombastično krenuli da smo si umislili da bumo i Jacku Nickolsonu davali čvrge.

Ispred 'Zvečke', osamdesetih: Rene Bakalović, Nevena Tudor i Mladen Lucić Luc

Neizbježna je uvijek bila Zvečka, puna maličkih, Đanfa, junferica na Cvjetnom, a i po kvartovima se brijalo, Križanićeva i tak... Kavkaz je bio popularan. U Blato se išlo na klopu. Koga god si trebao – na tom potezu si ga mogao naći. Duhanski put, k’o na korzu... Tada ti je jaka bila Kugla glumišta. Doduše, oni su više, ono, kraj sedamdesetih, početak osamdesetih. To je bio veliki šok, sve je bilo kao za zbilja. Dođu oni u restoran i počnu pištoljima pucat, ljudi vrište, bježe, misle da je ozbiljno. Kazalište je bilo pomaknuto, avangardno, prožimalo se s drugim umjetnostima.

Tada je bilo tih stvari koje možda tada nismo prepoznavali i cijenili, a danas su vrijedne. Bijenale je bio jak, dolazila je na scenu elektronska glazba. Sve kao da je bilo jedan pokret. Ljudi ne znaju da je za vrijeme Novog vala neki bend u jednom tjednu nastupao i u četiri različita kluba, a da smo mi barem dva puta tjedno išli na isti bend.

Živjeti s koncertima: Grupa Haustor

Bendove se jako pratilo. Ideš na Azru sedam puta, na Haustor dva puta... Sve u jednom tjednu. Manje je bilo love i galame, ali puno više sadržaja, rekao bih. Galeta je puštao filmove po zgradama, u Novom Zagrebu, po Glavnom kolodvoru... Tom Gotovac čovjek-movie, to su isto bile fenomenalne stvari. Tad je televizija bila grozomorna. Bila je uštogljena, dosadna i bez veze. Kad smo se nazvali Vesela televizija, kao da smo u te dvije riječi saželi sve što ljudima smeta.

Atmosfera oko seksa je bila opuštenija. Nije bilo straha od side. Al’ tad sam imao dvadeset godina, skakao sam i na kartonske kutije. Gej-scena je postojala, ali bila je prigušena. Znalo se tko je kakav, ali to nije bilo toliko slobodno. Nije se hvalilo time, bilo je primitivizma u smislu – gle, pederčina. Krajem osamdesetih, kad sam prvi put išao u Ameriku, sve je bilo preplavljeno plakatima – Pazi, sida!To je bio veliki šok. Potpuno drugi pogledi. Ugrožena sloboda. Imali smo mi svoju riječ za AIDS – kopnica. Okopniš, jebote.

Spika je bila: šminkeri protiv hašomana. To je Figenwald, Figi, sve pokrenul. Hašomani su nosili komandosice, duge čupe, pripijene trapke da ih žiletom možeš rezat, a ovi drugi su nosili mrkva hlače, frizurice, neke čudne košulje, smijeh živi kad se sjetim. Svaki drugi je imao štakorov rep na glavi. Tad su se pojavile i prve boje za kosu. Nosile su se i fudbalerke... I to s preljevom. Takve smo zvali novi romantičari. Kao Duran Duran iz Prijedora ili Dubrave. Ili Kajagogoo iz Konjščinske.

Na okupu: Zoran Pezo, Admir Ćulumarević i Magnifico

Recimo, Kulušić je poslije postao najjača DJ scena svih vremena što se tiče tih tematskih večeri. Bio je taj naš rockabilly program petkom Blue Moon, pa program Love Sexy, ono fenomenalni funk, r’n’b i to. Nastali su tu Soul Fingersi, pa su Fantomi stalno nešto navlačili, Tony Montano, Trooly je dolazil’, Divljak, Gangster... Kripersice, kokotice, ludilo. Tad je Kulušić radio preko tisuću i nešto karata, što je impozantno za njegovu veličinu. Rulja se izmjenjivala tokom večeri.

Zanimljivo je da je tada spika bila užasno apolitična. Tko se bavio politikom, bio je kreten... Rijetko tko je bio u Partiji, a o onome tko je bio – mislilo se da ima neke podle namjere. Tad smo se puno više miksali i bilo je glupo pitati odakle si. Nacija nije ništa predstavljala. Bilo je to malo gušeno, ali nama je nacionalizam bio, ustvari, kretenska spika s obzirom na jaku relaciju Zagreb-Beograd i putovanja po cijeloj Jugi... Sve se miksalo. Nitko tada nije imao pojma da će sve otići u kurac.

(U IDUĆEM NASTAVKU: DEVEDESETE IZ UGLA DRAŽENA GRUBIŠIĆA)

* Tekst originalno objavljen u štampanom izdanju magazina Plan B.

Oceni 5