Iz memoara Strah i nada (1)
Nade 01 S

Photo: www.irishtimes.com

Osip se u stihovima bio okomio na Staljina

Pošto je ćušio Alekseja Tolstoja, Osip se odmah vratio u Moskvu. Odatle je svaki dan telefonirao Ani Andrejevnoj Ahmatovoj moleći je da dođe k nama. Ona se skanjivala, a on se ljutio. Kad se već bila spremila za put, kupila kartu i zastala zamišljeno pokraj prozora, njezin ju je duhoviti i zajedljivi muž Punin upitao: »Molite se da vas mimoiđe ta čaša?« Jednom joj je, pak, dok su se šetali Tretjakovljevom galerijom, iznenada rekao: »A sad da pogledamo kako će vas voditi na stratište.« Tako su nastali njeni stihovi:

A u sumrak mrtvačka kola što greznu u snijeg... Koji li će ludi Surikov opisat moj posljednji put?

Ali taj joj put nije bio suđen. »Vas čuvaju za sam kraj« — govorio joj je Nikolaj Nikolajevič Punin, dok mu se lice trzalo od tika. Ali na kraju su je zaboravili i nisu je uhitili. Mjesto toga, ona je cijeli život ispraćala prijatelje na njihov posljednji put, pa među njima i Punina.

Pred Anu Andrejevnu otišao je na stanicu njezin sin Ljova Gumiljov, koji je u to vrijeme bio kod nas u gostima. Nije trebalo da mu povjerimo taj jednostavni zadatak jer je, naravno, uspio da se mimoiđe s majkom i ona se zabrinula - sve je nekako išlo naopako. Te nam je godine Ana Andrejevna često dolazila i navikla se da je već na kolodvoru dočekaju prve Mandeljštamove šale. Sjećala se kako joj je jednom, kad je zakasnio vlak, rekao srdito: »Putujete brzo kao Ana Karenjina«, a drugi put, kad je u Lenjingradu padala kiša pa je doputovala u čizmama i u gumenoj kabanici s kukuljicom, iako je u Moskvi sunce žeglo svom snagom: »Što ste se tako obukli, kao ronilac?« Kad god bi se sastali, bili bi veseli i bezbrižni poput djece, kao nekad u Pjesničkom cehu. »Mir!« — viknula bih ja tada. — »Ne mogu živjeti od vas papiga!« Ali u svibnju 1934. nisu se nikako mogli raspoložiti.

Dan se vukao dozlaboga sporo. Uvečer je došao prevodilac Brodski i zasjeo, pa ga se nismo mogli otresti. U kući nije bilo jela ni za lijek. Osip je otišao do susjeda ne bi li pribavio štogod za večeru Ani Andrejevnoj... Bili smo se ponadali da će se Brodski bez domaćina dosađivati pa da će otići, ali je on pojurio za njim, a kad se Osip uskoro vratio s lovinom - jednim jajetom, Brodski je još bio s njim. Pošto se ponovo zavalio u naslonjač, nastavio je recitirati najdraže stihove svojih najdražih pjesnika - Slučevskog i Polonskog. I rusku i francusku poeziju poznavao je kao svoj džep. 1 tako je sjedio, citirao i prisjećao se, a mi smo tek poslije ponoći shvatili zašto nas je toliko gnjavio.

Kad god bi nam došla u goste, Ana Andrejevna spavala bi u našoj kuhinjici. Plin još nije bio uveden pa sam pripravljala tobože nekakvo jelo u hodniku na primusu, a u počast gošće pokrili smo plinski štednjak voštanim platnom i pretvorili ga u stol. Kuhinju smo zvali hramom otkako je Narbut jednom zavirio u nju i, ugledavši Anu Andrejevnu, rekao: »Što tu ležite kao kakav kumir u poganskom hramu? Što radije ne odete na neki sastanak pa da sjedite kao čovjek...« Tako je kuhinja prozvana hramom, i nas dvije smo se sad sklonile u nju ostavivši Osipa na milost i nemilost ljubitelja poezije - Brodskoga. Iznenada, oko jedan sat u noći, razlegnu se oštro, strahovito razgovijetno kucanje na vratima.

— Došli su po Osju - rekoh i pođoh da otvorim vrata.

Ispred vrata stajali su ljudi - učinilo mi se da ih ima mnogo — svi u civilnim ogrtačima. Na djelić sekunde sijevnula je nada da to još nije ono pravo — nisam u prvi mah zapazila uniforme ispod ogrtača. Zapravo su ti ogrtači također bili neka vrsta uniforme, samo što su služili za maskiranje, kao nekoć kabanice boje graška što ih je nosila carska policija. Čim su nezvani gosti prekoračili prag, izgubila sam svaku nadu.

Očekivala sam da će reći: »Dobar večer!« ili »Stanuje li tu Mandeljštam?« ili »Je li kod kuće?« ili, napokon: »Izvolite, brzojav...« Jer, posjetilac obično razgovara preko praga s onim tko mu je otvorio vrata, čekajući da se taj skloni i pusti ga u kuću. Ali noćni posjetioci u naše doba nisu se obazirali na taj ceremoni­jal, kao što se zacijelo ne obaziru agenti nijedne tajne policije na svijetu. Ne pitajući i ne čekajući ništa, ne zadržavajući se ni časa na pragu, nevjerojatno su spretno i brzo upali u predsoblje a da me nisu odgurnuli, i začas je stan bio pun ljudi. Već su nam pregledava­li isprave i vičnim, točnim i dobro izvježbanim kretnjama gladili nas po bedrima, pipajući nam džepove da vide nemamo li sakrivena oružja.

Iz sobe iziđe Osip.

- Došli ste po mene? - upita ih. Onizak agent pogleda ga i umalo što se ne osmjehnu: - Vaše isprave! - Osip izvadi iz džepa osobnu iskaznicu. Čekist je pogleda i pokaza mu uhidbeni nalog. Osip pročita nalog i klimnu glavom.

Ovo je, na njihovu jeziku, bila »noćna operacija«. Poslije sam doznala da su svi oni tvrdo vjerovali da svake noći i u svakoj kući mogu naići na otpor. Radi podizanja morala prepričavali su legende o opasnostima koje ih noću vrebaju. I sama sam čula priču o tome kako je Izak Babelj pri hapšenju opasno nastrijelio jednog »našeg«, kako se izrazila pripovjedačica, kćerka visokog funkcionera Čeke, koji se istaknuo 1937. godine. Za nju su te legende bile povezane sa zabrinutošću za oca koji je otišao na »noćni rad«. Otac joj je bio nježan dobričina, volio je djecu i životinje, kod kuće je uvijek držao na krilu mačku, a kćerkicu je učio da nikad ne prizna da je kriva i da na sve uporno odgovara: »Ne«. Taj dragi čovjek s mačkom nikako nije mogao oprostiti okrivljenicima što priznaju, tko zna zašto, sve optužbe protiv sebe. »Zašto su to radili?« -ponavljala je kćerka očeve riječi. — »Pa, time su dovodili u nepriliku i sebe i nas!« »Mi« su bili oni koji su dolazili obnoć s uhidbenim nalozima, saslušavali uhapšenike i izricali osude, a u časovima dokolice prepričavali prijateljima uzbudljive priče o opasnostima koje su ih noću vrebale. Mene pak čekističke legende o noćnim pustolovinama podsjećaju na rupicu u lubanji Babelja, visoka čela, opreznoga, pametnog, koji vjerojatno nije nikad u životu držao u ruci pištolj.

U naše bijedne, utihle stanove upadali su kao u razbojničke jazbine, kao u tajne laboratorije u kojima zakrinkani urotnici proizvode dinamit i spremaju se na oružani otpor. K nama su došli u noći između 13. i 14. svibnja 1934. godine.

Pošto su nam pregledali isprave, pokazali uhidbeni nalog i uvjerili se da otpora neće biti, započeli su premetačinu. Brodski se svalio u naslonjač i ukipio. Onako krupan, nalik na drven kip nekog primitivnog plemena, sjedio je i dahtao, dahtao i frktao, frktao i sjedio. Držao se nekako srdito i uvrijeđeno. Kad sam mu se slučajno radi nečega obratila (čini mi se da sam ga zamolila da potraži na polici knjige koje će Osip ponijeti sa sobom), odbrusio mi je: - Neka ih Mandeljštam sam traži - i ponovno zafrktao. Pred jutro, kad smo već slobodno hodali po stanu, a umorni nas čekisti nisu više napeto pratili pogledima, Brodski se odjednom prenuo, digao ruku kao kakav školarac i zamolio za dopuštenje da ode u nužnik. Oficir koji je upravljao premetačinom pogledao ga je podrugljivo i rekao: - Možete ići kući. - Šta? - pripitao ga je Brodski začuđeno. — Kući — ponovio je čekist i okrenuo se. Policajci su prezirali svoje civilne pomagače. Brodskog su vjerojat­no bili poslali k nama da ne bismo, kad začujemo kucanje, uništili kakve rukopise.

Pljenidba

Osip je često citirao Hlebnikovljeve stihove: »Nije mala stvar policijska stanica! U njoj se sastajem sa državom...« Ali takvi su sastanci bili posve bezazleni - Hlebnikov je mislio na običnu provjeru isprava sumnjivog skitnice, to jest na gotovo klasični odnos između države i pjesnika. Naš je sastanak sa državom bio na drugoj, mnogo višoj razini.

Postupajući po strogo određenom obredu, naši su nezvani gosti odmah, bez riječi, podijelili uloge među sobom. Svega ih je bilo petorica - tri agenta i dva svjedoka. Svjedoci su se svalili na stolice u predsoblju i zadrijemali. Nakon tri godine — trideset i sedme -zacijelo su već hrkali od umora. Koja li nam je povelja dala pravo na prisutnost svjedoka pri premetačini i hapšenju? Tko se od nas još sjeća da upravo ta pospana dvojka svjedoka osigurava građanima društveni nadzor nad zakonitošću hapšenja — ta nikog kod nas nije nikad pojeo mrak bez uhidbenog naloga i svjedoka! To je naš danak pravnim shvaćanjima prošlih stoljeća.

Prisustvovanje hapšenju u ime društvenog nadzora postalo je kod nas tako reći zvanje. U svakoj velikoj zgradi budili su radi toga jedne te iste, unaprijed određene ljude, a u provinciji su dva svjedoka služila za cijelu ulicu ili četvrt. Oni su živjeli dvostrukim životom, po danu su bili bravari, pazikuće, limari — da nam možda zbog toga ne cure uvijek slavine? — a po noći su, kad god je bilo potrebno, čamili do jutra u tuđim stanovima. Na njihovu je plaću odlazio dio naše stanarine — i to su bili rashodi za održavanje kuće! Koliko su bili plaćeni za noćni rad, to ne znam.

Stariji agent pozabavio se škrinjicom u kojoj smo držali spise, a dvojica mlađih premetala su stan. Bilo je za čudo koliko glupo rade. Postupali su po uputama, to jest tražili su samo ondje gdje se obično misli da lukavci sakrivaju tajne dokumente i rukopise. Pretresali su svaku knjigu, zavirivali pod hrbat, razrezivali uveze, tražili tajne pretince u stolovima — tko ne zna za te tajne — vrtjeli se oko džepova i postelja. Kad bi čovjek sakrio rukopis u bilo koju šerpu, ne bi ga nikad našli. A još bi najbolje bilo ostaviti ga na jedaćem stolu.

Od dvojice mlađih upamtila sam jednoga — mladog, bucmastog, koji se neprestance smijuckao. Pregledavao je knjige, divio se starim uvezima i savjetovao nam neka manje pušimo. Mjesto škodljivog duhana, nudio nam je bombone iz limene kutije kojuje vadio iz džepa na hlačama. Jedan moj dobri znanac, književnik i funkcionar Saveza književnika, koji revno sakuplja knjige i hvali se starim uvezima i antikvarskim rijetkostima — prvim izdanjima Šaše Čornoga i Severjanina — neprestano me nudi bombonima iz limene kutije koju nosi u džepu na otmjenim, tijesno pripijenim hlačama, izrađenim po narudžbi u radionici koja šije samo za članove Saveza književnika. Taj je književnik u tridesetim godina­ma zauzimao skromno mjesto među organima unutrašnjih poslo­va, a zatim se lijepo uhljebio u književnosti. I ta dva lika — vremešnog književnika s kraja pedesetih godina i mladog agenta iz tridesetih godina - stapaju se za me u jedan lik. Kao da je mladi ljubitelj bombona promijenio zvanje, postigao uspjeh u životu, pa sad, obučen u civilno odijelo, rješava moralne probleme kao što i dolikuje književniku, ali me svejednako časti iz one iste kutijice. Ta gesta nuđenja bombona ponavljala se u mnogim kućama i pri mnogim premetačinama. Da nije možda i ona spadala u ritual, kao i način ulaska u kuću, pregled isprava, opipavanje ljudi u potrazi za oružjem i traženje  potajnih pretinaca? Ta je procedura bila razrađena do u najmanje potankosti i nimalo nije nalikovala na bjesomučne premetačine iz prvih dana revolucije i građanskog rata. Ne bih mogla reći što je bilo gore.

Javno mnijenje

Ahmatova je također sudjelovala u tom trčkaranju. Uspjela je doći do Jenukidzea, koji ju je pažljivo saslušao, ali nije prozborio ni crne ni bijele. Zatim je odjurila do Sejfuline, koja je odmah pohitala da telefonira nekom svom znancu čekistu. - Samo da ga ondje ne izlude - rekao je taj čekist - naši su u tome pravi majstori... — Sutradan je saopćio Sejfulinoj da se raspitao o svemu i da je bolje ne petljati se u taj slučaj... Zašto?... Odgovora nije bilo. Sejfulinoj su klonule ruke. Uvijek bi nam tako klonule ruke kud bi nam savjetovali da se u nešto ne petljamo, i odmah bismo se povukli.

Nisam slučajno spomenula Demjana. Preko Pasternaka sam ga podsjetila na obećanje što ga je bio zadao 1928. godine. Osip je tada slučajno na ulici doznao od svoga prezimenjaka Isaja Benediktoviča Mandeljštama, da je pet bankovnih službenika, stručnja­ka iz starog režima, osuđeno na strijeljanje zbog pronevjere ili rasipništva. Neočekivano za sama sebe i za svoga sugovornika, i usprkos pravilu da se ne valja petljati u tuđe poslove, Osip je digao takvu dreku u Moskvi da je spasio te starce. Tu epizodu spominje u četvrtoj prozi. Medu ostalim »beskrajno sićušnim koracima« obratio se bio i Demjanu Bednom. Sastali su se negdje u zakutku knjižare »Međunarodne knjige«. Strastven ljubitelj knjiga, Demjan je redovito posjećivao tu knjižaru i vjerojatno se ondje i sastajao sa svojim znancima, jer u to vrijeme stanovnici Kremlja nisu više smjeli nikoga pozivati k sebi kući. Demjan je glatko odbio da se zauzme za starce. - A što je vas briga za njih? - upitao je Osipa kad je čuo da mu nisu ni rod ni pomozbog. Ali je odmah dodao da će se, ako se samom Osipu što dogodi, on, Demjan, svakako zauzeti za nj.Neobična je ta značajka našega života — moji su suvremenici podnosili peticije i molbe, iznosili svoja mišljenja i stupali u akciju tek kad bi doznali što misle »oni gore«. Svi su bili suviše svjesni svoje nemoći da bi mogli nastupati pravo i odlučno. »Meni takošto ne ide od ruke« - kazivao je Erenburg, objašnjavajući zašto odbija da se zauzme za nekoga - na primjer, u vezi s mirovinom, stanom ili dozvolom boravka. Jer, on je mogao samo moliti, nije mogao zahtijevati... Vlastima je tako najlakše! Na taj se način mogla osujetiti svaka javna manifestacija. Samo bi se natuknulo da bi »oni gore« mogli biti nezadovoljni. Time su se koristile i niže i više instancije, proglašavajući neke slučajeve nepovredivima. Od druge polovice dvadesetih godina »šapat javnog mnijenja« bivao je sve slabiji i slabiji i nije više najavljivao nikakve akcije. Svi su slučajevi hapšenja bili, dakako, »nepovredivi« i samo se rodbina smjela zauzimati za hapšenika. to jest posjećivati Peškovu, a poslije javno tužilaštvo. Ako se tko sa strane upletao, to nije bilo pravilo nego izuzetak, i valja mu odati dužno priznanje. Budući da se Osip u svojim stihovima okomio na najstrašniju ličnost u zemlji, bilo je, dakako, najpametnije da se čovjek ne miješa u to. Stoga još više cijenim to što se 1934. godine Pasternak sam ponudio da nam pomogne. Došao je s Anom Andrejevnom i upitao me kome da se obrati. Posavjetovala sam mu da ode do Nikolaja Ivanoviča Buharina, jer sam već znala što on misli o hapšenju Osipa, i da posjeti Demjana Bednoga.

To je obećanje, tko zna zašto, neobično obradovalo Osipa, iako smo u to doba bili tvrdo uvjereni da nas nitko »neće dirati, da nas neće zatući«... Kad je doputovao za mnom u Jaltu. ispričao mi je taj razgovor i rekao: - Ipak je čovjeku drago... Ne bi održao riječ?... Mislim da bi... - Eto, zato sam 1934. godine predložila Pasternaku da porazgovara s Demjanom. Boris Leonidovič telefo­nirao mu je tako reći već prvog dana, kad su nam po drugi put prekopavali po škrinji, ali Demjan kao da je već štošta znao, — Ni vi ni ja ne smijemo se u to petljati - rekao je Pasternaku... Je li Demjan znao da je riječ o stihovima uperenim protiv čovjeka s masnim prstima s kojim se već bio sukobio, ili je samo odgovorio uobičajenom sovjetskom formulom koja znači da je uvijek bolje držati se što dalje od okuženih? Moguće je i jedno i drugo... Bilo kako mu drago, Demjan je već bio u nemilosti zbog svoje ljubavi prema knjigama. Bio je toliko neoprezan te je zapisao u dnevnik da nerado posuđuje knjige Staljinu, zato što Staljin ostavlja za sobom otiske svojih masnih prstiju na bijelim stranicama. Demjanov je tajnik naumio da se okoristi time, pa je prepisao Staljinu taj odlomak iz dnevnika. Čini se da mu ta izdaja nije donijela nikakve koristi, ali je Demjan nakon toga dugo životario i čak je morao rasprodati svoju biblioteku. Kad su mu iznova počeli objavljivati tekstove, bio je već istekao zakonski rok od petnaest godina u kojem se nešto može naslijediti, a čini se i da Demjan nije bio zakonski sklopio svoj posljednji brak, pa sam vidjela kako je njegov nasljednik, neki izmožden mladac, došao Surkovu ne bi li na očev račun izmolio kakvu-takvu crkavicu. Surkov ga je glatko odbio. To je bilo Demjanovo posljednje poniženje, već nakon smrti. A zašto? Pa. Demjan nije radio za sovjetsku vlast iz straha, nego po savjesti. I što se onda ja imam čuditi ako mi od vremena do vremena stanu na žulj? Zacijelo i nisam zaslužila ništa bolje.

Oko sredine svibnja 1934. godine Demjan i Pasternak sreli su se na nekakvu skupu, koji je vjerojatno bio sazvan radi osnutka Saveza književnika. Demjan se ponudio da odveze Pasternaka kući i, koliko se sjećam, otpustio je šofera. pa su se dugo sami vozikali po Moskvi. Tada se mnogi naši funkcionari nisu još bojali razgova­rati u automobilima, dok se nije pronio glas da su i u njima montirani mikrofoni. Demjan je kazao Pasternaku da se »u rusku poeziju vrlo točno gađa« i spomenuo je, među ostalima, Majakovskoga. Po Demjanovu mišljenju, Majakovski je izgubio glavu zato što je prešao na teren koji mu je bio stran, a na kojem se on, Demjan, snalazi kao riba u vodi.

Napričavši se do mile volje, Demjan nije odvezao Pasternaka kućo nego u Furmanovljevu ulicu, gdje smo Ahmatova i ja čamile. Izbezumljene od dviju premetačina.

A naa novinarskom kongresu koji se održavao tih dana, Baltrušajtis je mahnito obilazio delegate, jednog za drugim, i preklinjao ili, zazivajući uspomenu na pokojnoga Gumiljova, neka spasu Osipa. Mogu zamisliti kako su ta dva imena zvučala okorjelim novinarima tridesetih godina, ali Baltrušajtis je bio podanik strane zemlje, pa mu nisu mogli reći da »nije preporučljivo da se u to petlja«.

Baltrušajtis je već odavno slutio kako će Osip svršiti... Još na samu početku dvadesetih godina (godine 1921, prije smaknuća Gumiljova), nagovarao je bio Osipa da uzme litavsko državljan­stvo. To je bilo moguće jer je Osipov otac nekad živio u Litvi, a sam se Osip rodio u Varšavi. Osip je čak sakupljao nekakve dokumente i nosio ih Baltrušajtisu da mu ih pokaže, ali se poslije predomislio, ionako ne možeš umaknuti sudbini, pa ne vrijedi ni pokušavati...

Ono malo prašine što se diglo oko prvog hapšenja Osipova proizvelo je, očito, nekakav učinak, jer se nije odigravalo po šabloni. Tako bar misli Ahmatova. U našim je prilikama čak i ta slabašna reakcija — malko prašine, tihi šapat — neobična i začudna pojava. Ali, kad bi se taj šapat raščlanio, još se ne zna što bi se sve u njemu otkrilo. Ja sam, u svojoj naivnosti, mislila da je javno _mnijenje uvijek uz slabijega protiv jačega, uz potlačenoga protiv tlačitelja, uz žrtvu protiv zvijeri. Tek mi je Lida Bagricka otvorila oči. Godine 1938, kad su joj uhapsili prijatelja, Postupaljskog, ogorčeno mi se požalila:

— Prije je bilo sve drugačije... Eto, kad su odveli Osipa Emiljeviča, jedni su bili protiv toga, a drugi su mislili da tako treba. A šta sad rade? Svoje zatvaraju!

Čovjek se mora diviti ovim riječima Lide Bagricke. Spartanski otvoreno izrazila je temeljni moralni zakon onih koji bi trebalo da predstavljaju našu inteligenciju, a zar se javno mnijenje ne stvara baš u tom društvenom sloju? Podjela na »svoje« i na »one druge« — tada se to kazivalo »stranim elementom« — potječe još od građanskog rata i njegova neminovnog pravila: »Tko će koga?« Nakon pobjede i poraza pobjednici uvijek računaju na nagrade, . potpore i povlastice, a pobijeđeni podliježu istrebljenju. Ali, baš se tu pokazuje da pravo na pripadanje kategoriji »svojih« nije nasljedno, pa čak ni doživotno! Za to se pravo vodila i vodi neprekidna borba, i jučerašnji »svoj« može se u tren oka srozati u kategoriju onih drugih. Štoviše, sama logika te podjele na svoje i na one druge dovodi do toga da svaki onaj koji pada postaje »onaj drugi« upravo zato što pada. Godina 1937. i sve ono što je za njom slijedilo bili su mogući samo u društvu u kojemu je ta podjela ušla u posljednju fazu.

Obično su se na svaku novu vijest o nečijem hapšenju jedni stišavali i još dublje zavlačili u svoje brloge, koji, uostalom, nisu nikog spasili, a drugi su složno huškali pse. Potkraj četrdesetih godina moja prijateljica Šonja Višnjevska doznavala je svaki dan za nova hapšenja svojih prijatelja i užasnuto uzvikivala: »Posvuda sama izdaja i kontrarevolucija!« Tako su morali govoriti oni koji su živjeli nešto bolje od ostalih i koji su imali što izgubiti. Možda se u tim uzvicima krila bajalica, kao ona: »Spas za mene!«... Što nam je drugo ostalo nego da bajamo?

*Odlomci preuzeti iz knjige Strah i nada, Znanje, 1978, prevod Zlatko Crnković;

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5