Poetski demonizam Oskara Daviča tradicionalizam nije uspeo da savlada. Davičo nije pisao da bi unapredio književnost. Pre bih, ne bez osećanja zadovoljstva i izvesne podsmešljivosti, ustvrdio da je on, značajno, oštetio našu književnost. Čerečio je, do besvesti, tu malograđanski mrcinu dostojnu prezira. I najveći među našim, i ne samo našim piscima - Miroslav Krleža, Marko Ristić - recimo, ipak su bili samo književnici, pripadali su književnosti, evocirali njene mitove. Mislim da je Davičo književnost odavno napustio, ako joj je ikada i pripadao. On se samo kretao prostorima književnosti, razarajući je, raskidajući jezičke lance, urnišući je do neprepoznatljivosti - i u tome je sva muka književne kritike sa njegovim delom ( Vujica Rešin Tucić )
Kad pređem na san u vatri gorenja
ruku moju hvata ruka strasno blaga
kraj mene treperi vedra moja draga
dok mi vihor čupa šume iz korenja.
Pod životom gori život snom te strasti,
šiklja mlaz plamena detinjasta, vita,
tuga kao majka zabrinuto pita
hoću li za ljubav ubiti i krasti.
Ako su ti školjke šumele, plavojko,
u noći nemira pesmom palikuća
– selo će još noćas goreti ko luča.
Ako su ti ruke drhtale, devojko,
za zlatom crvenim pod kim život vrvi
– s jutra imaš grivnu krvavu od krvi.