Oskar Davičo: Osećam tu noć
Poetski demonizam Oskara Daviča tradicionalizam nije uspeo da savlada. Davičo nije pisao da bi unapredio književnost. Pre bih, ne bez osećanja zadovoljstva i izvesne podsmešljivosti, ustvrdio da je on, značajno, oštetio našu književnost. Čerečio je, do besvesti, tu malograđanski mrcinu dostojnu prezira. I najveći među našim, i ne samo našim piscima - Miroslav Krleža, Marko Ristić - recimo, ipak su bili samo književnici, pripadali su književnosti, evocirali njene mitove. Mislim da je Davičo književnost odavno napustio, ako joj je ikada i pripadao. On se samo kretao prostorima književnosti, razarajući je, raskidajući jezičke lance, urnišući je do neprepoznatljivosti - i u tome je sva muka književne kritike sa njegovim delom ( Vujica Rešin Tucić)
Osećam tu noć
koja nadolazi
i plavi
proletnu dolinu dragih stvari,
kao vojnik
ranu staru
koja iznova
krvari.
Poznajem tu dugačku noć
koja će da nas
u dvojne redove svrsta,
tu padavičarku,
koja će zariti
kljun svog gvozdenog prsta
u srca puna glasova,
u grla puna krvi.
O, poznajem tu staru noć
koja će da podivlja
tek
kada se ostrvi.
Pašću prvi.
A ona će
iz braće,
iz voća,
iz pesama,
iz stada
iscediti suzu
veću no ikada.

Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.