Oslobađajuća terapija kulturom

Savršeno se sjećam trenutka kad sam na faksu – katedra je za Etnologiju i antropologiju -  predložio profesoru temu za diplomski rad  „Religijski uticaji u muzici Džonija Keša“. Profesor me pogledao pomalo zatečen predlogom. Slegao je ramenima i rekao: „Ako misliš da možeš... samo napred!“.

Puno je vode proteklo Dunavom i Savom od tada. U međuvremenu sam dobio šansu da antropološku praksu sprovodim među osuđenicima na izdržavanju kazne zatvora u Okružnom zatvoru u Beogradu. Uprava Okružnog zatvora i Uprava za izvršenje krivičnih sankcija imali su razumijevanje za ovakav vid aktivnosti, pa je u saradnji s Marinom Kovačević, direktorkom nevladine organizacije Centar za rehabilitaciju imaginacijom, započeta serija projekata – pozorišnih predstava u kojima su osuđenici kroz program postupanja Službe za tretman popularnog „Ce zea“, realizovali slobodne aktivnosti kroz glumu i druge kreativne podsticaje.  Jedna od predstava bila je i „Zapisi iz ćelije br. 12“, adaptacija „Zapisa iz mrtvog doma“ F.M. Dostojevskog. Projekat koji je na određeni način pomjerio granice – umjetničkim izrazom izveo je osuđenike van zidina Ce zea, pruživši im mogućnost da kroz turneju obiđu Srbiju, igrajući predstavu u drugim kazneno popravnim ustanovama za druge osuđenike, uz veliko finale – izvođenjem za javnost u Domu omladine, septembra 2015. godine.

Taj nastup, pred dupke punom bioskopskom salom i desetominutni aplauz koji su osuđenici pobrali, skinuo je balast predrasuda – dokazao je da iza rešetaka borave i ljudi ogromnog kreativnog potencijala. Šansu koja im je pružena, iskoristili su na najbolji mogući način.

Iskustvo rada na toj predstavi pretočeno je u istoimeni dokumentarac, koji je autorka projekta Marina Kovačević premijerno prikazala u Njujorku tačno godinu dana kasnije, na konferenciji „Performing the world“. I tu se negdje vraćamo Džoniju Kešu. 

Krmeljavih očiju i zgužvana lica, preplašen od prvog jutarnjeg alarma, stiže mi tog jutra fotka na Vajber – Marina se javlja „uživo iz Sen Kventina“! Selfi ispred ulaza u najveći zatvor u Americi, karmički je povezao priču sa početka. Eto nas na stazama Džonija Keša! U istom tom zatvoru kog sam se dotakao u diplomskom, gdje je Džoni Keš te davne šezdesetosme pomjerio shvatanja i tretman u rehabilitaciji osuđenika pruživši im antologijski koncert, događa se projekcija našeg filma i promocija rada koju smo sproveli ovdje kod nas, u Srbiji. Veliki trijumf kako za nas, tako i za napore zatvorskog sistema u Srbiji da pruži uvid u okolnosti u kojima žive ljudi ogrešeni o društvo, ali spremni da prihvate novu šansu kroz kreativni izazov koji ima snagu da ih dislocira sa puta koji ih je doveo do „Ćelije br. 12“.

Đorđu, glavnom protagonisti predstave i filma, danas uspješno rehabilitovanom osuđeniku, Dostojevski je na primjer, preokrenuo život naglavačke, transformišući ga od bahatog robijaša do umjetnika – glumca nebrušenog talenta koji svojom sirovom interpretacijom jednostavno – razoružava. Baš kao što je i ruski klasik – razoružao njega. A mnogo je sličnih primjera doživljenih u ovoj praksi koji opravdavaju svrhu životne avanture zvane – rehabilitacija osuđenika kroz umjetnost.

Paralelno sa radom na predstavi, stvaran je i drugi dokument u ovom široko zamišljenom konceptu – knjiga fotografija „Iza rešetaka“ objavljena u produkciji Službe za tretman Okružnog zatvora u Beogradu. Stvarana gotovo tri godine, posložila je slojeve sive u monohromnu  razglednicu koja transparetno otkriva život iza rešetaka.

Zatvor je sam po sebi vječita tabu tema. Sasvim logično, sklonjena od očiju javnosti, samim tim i toliko intrigantna. Okićena urbanim mitovima i kulturološko fenomenološkim konstrukcijama ovjekovječenim na velikom platnu, često stvara neku vrstu subjektivne, da ne kažem površne ili pogrešne iluzije i predrasuda. U realnosti, stvari su sasvim drugačije. U realnosti, neophodno je sve te iluzije i predrasude ostaviti napolju, jer  u trenutku kad vam masivna metalna vrata kapije na ulazu u pritvor Okružnog zatvora u Beogradu zalupe iza leđa, kada vas revnosni pripadnik Službe obezbeđenja  isprovjerava do najsitnijih detalja na posljednjoj tački slobode, ulazite u prostor gdje stanuje realnost kakvu ne poznajete. Ulazite u dimenziju pomješanih energija koje emituju čudan, težak, opor vajb.

Tamo gdje ste ušli, zaista, najmanje je lijepih stvari - rešetke i kocke neba koje štrče iznad šetališta skockanih između masivnih blokova dominantne sive zgrade u srcu grada, užurbana sinhronizovana svakodnevnica u kojoj se prepliću oni koji su tamo po zasluzi i oni koji tamo rade. Gazeći izlizani teraco dugih sivih hodnika, nameće se dilema o onim predrasudama ostavljenim ispred kapije  - nesvjesno usađeni stereotip o nečemu što se po defaultu predstavlja kao loše, negativno. Pa, da li mora zaista biti tako? Da li stereotip o robijašima mora da bude svjesno negativan? Ili možda krije ispod dubokog sloja emocija i neku drugu, svjetliju stranu priče? Kakav je to život iza brave? Šta se tamo zaista dešava? Kakvi su to profili ljudi?

Djelomičan odgovor na ovo pitanje dao sam u interpretaciji rada na predstavi. Drugim dijelom, bavi se knjiga fotografija “Iza rešetaka” koja prati svakodnevnicu osuđenika sa zatvorenog odjeljenja bloka 5-1 Okružnog zatvora u Beogradu i na direktan način dotiče srž njihovih svakodnevnih aktivnosti i rituala, dokolice, radnih angažmana ili kreativnih izazova. Ličnih i moralnih preispitivanja, ravnodušnosti ili euforije, identiteta i emocija iskazanih kroz ožiljke, tetovaže ili nešto treće što definiše i opisuje kompleksnost struktura ličnosti i zatvorske ikonografije. Tamo gdje je kocka neba jedino plavetnilo koje mogu da vide. Dok ne izađu na slobodu. Kao bolji ljudi. Ili ne.

Koliko je euforična bila publika iz Sen Kventina poistovjećujući se sa muzikom Džonija Keša, sretna zbog pruženog drugačijeg sadržaja, takva je bila praksa rada na ovoj knjizi i na predstavama. U životima osuđenika pojavio se neko ko  nastoji da ih vidi u ulozi koju obično nemaju šansu da igraju u stvarnosti – u ulozi sasvim običnih ljudi koje na trenutak niko neće pitati zbog čega gule robiju, već će ih pogledati u oči i pokušati probuditi ono dobro i konstruktivno u njima. A za to je dovoljna sitnica. Energetska interakcija kroz priče o simbolici tetovaža, o rokenrolu, o zatvorskoj poeziji, o Zvezdi i Partizanu, na primjer.

Gledajući uživanje osuđenika glumaca tokom pozorišnih proba, i ovih drugih dok spremno poziraju pred foto aparatom za fotografije, koje gle čuda – u njihovoj percepciji nisu za potrebe fotografisanja za karton zatvorskog dosijea već se tiču njih samih  i dio su kreativnog konstrukta na mnogo višem nivou, morate osjetiti radost.

Radeći seriju fotografija, pokušao sam dopreti do suštine bića ljudi s kojima nema manipulacije – koji jasno prepoznaju namjere i u vezi s tim, otvoriće se do neslućenih granica ili jednostavno, hermetički zatvoriti pred nosom. Mislim da su fotografije i predstave koje smo radili uspjele da dotaknu suštinu ovog prvog. A nije mala stvar probuditi ono suštinsko ljudsko u nekome ko možda nije ni dobio šansu u životu da se iskaže kao čovjek i da to bude ispraćeno sjajnom emocijom. Baš kao što je to uradio Džoni Keš u Sen Kventinu.