Svjetsko fudbalsko prvenstvo: Loptanje pred Putinom (3)
Fudbal

Photo: RoadToFootball

Osmina finala - sječa knezova

Ima jedna teorija po kojoj bi svaki bračni ugovor trebalo trebalo automatski raskidati svakih pet godina. Pa ga, po potrebi, produžiti. Inače nastupaju zasićenje, dosada i svađe, i sve se pretvara u pakao.

Selektor Nijemaca, Joakim Lev, očito nije čuo za takvu teoriju. I to ga je skupo koštalo. Nestalo je “hemije” između njega i igrača, došlo do izvjesnog zasićenja i samozadovoljstva, a kad se tome još doda nemir što su ga nepromšljenim gestom u tim unijela ona dvojica erdoganaca… Krajnji rezultat: debakl, depresija,  čuđenje: Šta ću kući tako rano…

A Orlovi? Desilo se upravo ono čega sam se i plašio. U odlučujućoj utakmici protiv (po igri prosječne) Seleçao, noge im bjehu manje od makova zrna! Kao da su im misli još “visile” nad onim nedosuđenim penalom protiv Švajcaraca. Tome je doprinio i trener Krstajić koji bi, kao, onog “Švabu” poslao ravno u Den Hag. “Kao što su slali i naše ljude”, reče. Tvoje možda i jesu, Krtajiću, ali mene u to ne petljaj. Ja Dabića i društvo ni u kokošinjac ne bi pripustio.Travnjaci će poželjet’ Muslina…

Zvijezda Francuske: Fantastični Mbape

Od utakmica osmine finala svakako treba istaći prvu, između Francuske i Argentine. Tu se nastavila sječa (fudbalskih) knezova, otpočeta otpravljanjem kući zvijezda i zvjezdica Manšafta. Nego, peče me savjest što sam Francuze i Dance već nakon susreta u grupi “šutnuo” kući. Jer, meč Galskih pijetlova s Argentincima je bio jedan od najljepših, najuzbudljivijih na Turniru. Kod pobjednika je briljirao mlađahni Mbape, odlični su bili i Žiru, Grizman, Kante… Jedino je malo podbacio prehvaljeni Pogba. Dočim, u Gaučosa, i pored jedne asistencije, Mesi opet skoro nevidljiv. Poslije meča je izgledao kao grogirani bokser. Zbunjeno zvjerao gore–dolje, tražeći kakvu rupu da se u nju zavuče, i tu ostane sve do početka Primere, kada će opet, u dresu voljene Barse, svima pokazati ko je gazda u čaršiji. Sad-zasad ostaje ona: nadamnom je nebo zatvoreno…

Nije samo nad njim. I nad Ronaldom, Leovim jedinim konkurentom za najboljeg igrača današnjice, nebo se, nakon sjajnog početka, najednom hermetički zatvorilo. Osim za let u jednom pravcu. U ne odveć uzbudljivom srazu sa Urugvajem (1-2), opet je tim nadjačao pojedinca. Portugalcima se, baš kao i Gaučosima, osvetilo preveliko oslanjanje na jednog igrača, pa makar se on zvao i CL. Duo Edinson Kavani i Luis Suarez, uz povremeno “terciranje” ostalih, “ te je večeri zvučao mnogo uvjerljivije od raštimanog  “orkestra” prije meča vrlo samouvjerenog Portugala.

Neočekivan povratak kući: Reprezentacija Španije

Slijedeći već u osmini finala “posječeni knez” ove igre je veliki Andrés Iniesta. Njega i drugove kući su, nakon penala (u regularnom toku: 1-1), otpravili domaćini.  Bilo mi ga žao, bez ovog istinskog asa i džentlmena u kopačkama, ni Armada, ni Barsa više neće biti iste. Tako će se od Španije sa ovog SP pamtiti samo prvi taktovi flamenga, nezaboravna utakmica protiv Portugala. Ostala je, na radost i oduševljenje domaćih navijača, ona čuvena: Ka-ljin, Ka-ka-ljin…

Hrvatska-Danska. Pamtiće se, ali dugo, samo prvih i zadnjih pet minuta, plus penali. Ostalo smjesta zaboravite. Kad je Luka promašio onaj penal u regulari, svi smo mislili da je gotovo. A nije bilo. Mali Realov “knez” nekim čudom preživio je Šmajhelov katil ferman. Ostalo je, u penalima, sredio te večeri čudesni golman Subašić. Srećom. A, Danci? Njihova glavna zvijezda, Kristijan Eriksen, te mi je večeri izgledao nekako bedunjav. Dobro će mu doći par sedmica odmora. Na morskome plavom žalu, gdje ćarlija vjetrić mio

Pobeda na penale: Reprezentativci Rusije

O utakmici Brazil-Meksiko tek minimalistički. Neću da trošim vrijeme na onu pekmezu što više vremena potroši valjajući se po travi, nego na nogama. Ali što jest-jest, kad taj pipne loptu… Da je samo o njemu, ovaj bi se tekst zvao sječa kmezova.

Dosadan je bio i sraz Švedske i Švajcarske. Pamtim dva tuceta crvenih i žutih "figurica" kako kao navijene jurcaju po zelenom tepihu. I karambol-gol Žutih. I puno grešaka onog malog, okoprčnog provokatora-Švibanca. Valjda ga o jadu zabavila FIFA-ina kazna od cijelih osam i po hiljada eura. Koju taj u Premier league zaradi za 3,5 minute trčkaranja.

No zato, između ove dvije tekme, prava gozba! Belgijanci i Japanci su na najbolji način pokazali zašto je fudbal (mnogo) više od igre. Posebno su me oduševili momci iz Zemlje izlazećeg sunca. Malo li je što su borbeni – svima je znana njihova fanatičnost – nego što znaju! Haraguči, Inui i, posebno, Osaka, odigrali su utakmicu života. To jest – odigrali bi je, da je trajala samo 65 minuta. Tada je, naime, onaj prokleti belgijski selektor Martinez (uči, Krstajiću!) u igru uveo snažnog Felainija i bivšeg igrača Tventea, Nasera Čadlija. Prvi je, nakon Vertongeovog slučajnog “priključka”, izjednačio, a drugi iz savršeno izvedenog kontranapada Crvenim đavolima donio pobjedu, i to duboko u sudijskoj nadoknadi.

Pobeda u poslednjim sekundama: Belgija slavi, Japan tuguje

Produžeci bi bili pravedniji. Ali, u ovakvom svijetu… Zato, Belgijancima sve čestitke za mentalitet, a Japancima – duboki naklon! Naredni put više sreće, hrabri Samurajčići!

I na kraju, Kolumbija-Engleska. Jedan-jedan, pobjeda Gordih Albiona na penale. A to je sve bitno o toj utakmici, barem sa sportskog aspekta. Jer, ako je fubal mirnodopski “surogat” za rat, onda za to na cijelom Prvenstvu nije bilo boljeg primjera od ove utakmice. Samo što je tu fudbal doista bio rat. Kao da su oba takmaca u meč ušli “drogirani’” onom: U boj, u boj … (Buy the Way: jednog mi je dobrog druga povrijedila opaska iz prošle kolumnice o toj pjesmi. Kao, nije to nikakva nacionalistička, nego stara domoljubna hrvatska pjesma iz 19. stoljeća. Ok. Provjerio. Tačno. Samo, brate, ja ti ne volim takve, ratničke a patriotske, pa ma od koga dolazile. Podsjećaju me na one, opasne, o Domu, i o Spremanju. Proveo sam - doduše, kao civil - u ratu dvije godine, i dosta mi ga je za sto života. Ne volem ga, ma ni u crtanim).

Prljave strasti: Sa utakmice Kolumbija - Engleska

Da se vratimo Englezima i Kolumbijcima. Nije mi nimalo žao što, nakon boja krvavog, kući odoše i takve zvijezde kao što su stari i mladi “knez”/Radamel Falkao i Hames Rodrigez.

Vidiš kako rima može zvučat’ fino, baš onako fudbalski, i bez poziva u boj, dobri druškane?

Oceni 5