Osnovi opštenarodne šekspirologije i samozaštite

Šta jedan patrijarhalac u sudaru sa Šekspirom (jer on je sa svime u sudaru) može izvući kao "pouku", kao "znanje"? Svakako ne više od onih Polonijevih riječi kojima ovaj dvorski političar tumači Reinaldu "životnu mudrost" demagoškog političkog upravljanja ljudima: "Na mamac laži zagrišće šaran istine;/I tako mi mudri i dosežni,/ Okolišajući, premještajuć težište na jednu stranu,/ Neupravnim načinom upravan nađemo put" (Hamlet). Assays of bias u trećem stihu je, u svakom slučaju, neko zaobilaženje, premještanje težišta na jednu stranu, ali sadrži i jasnu crtu stvaranja predrasude, nekog, obično lošeg utjecaja, nekog ovladavanja i zadobijanja.

Svoje čitaoce Šekspir uči najdubljim povijesnim kontemplaci­jama, drži ih na sigurnoj, filozofskoj distanci od tekuće politike, jer njegova "negative capability" daje težinu argumentima svih politika, svih životnih nazora, donosi na pozornicu samu tajnu ljudskog djelovanja. Ipak, našeg patrijarhalnog čovjeka, makar bio i šekspirolog, ni Šekspir ne može spri­ječiti da se ne umiješa u politički život, da stvar ne "uzme u svoje ruke". I eto, tako, s Polonijevom poputbinom, tu se skoro Srbima i Muslimanima, ni manje ni više nego svima njima en generale, obratio sarajevski šekspiro­log, član Predsjedništva Republike i Visoki Partijski Funkcioner dr Nikola Koljević da im saopšti ovo svoje "šekspirjansko" razmišljanje: "Sličan nam je čak i humor (Srbima i Muslimanima- op.a.), prostosrdačnost i ljudska jednostavnost, pa otud ne patimo od težnje za nekom 'visokom kulturom'". Tako Polonije, "neupravnim načinom" (tepajući o identitetima), hoće "up­ravan da nađe put" (da ostvari politički cilj pridobijanja političke mase). Ali, Polonije je uvijek prozret nekim oštrim perceptivnim "mačem".

Kri­tičko oko ne može a da ne vidi da je iza ove domaćinske priče o "prostosrdačnosti" i "ljudskoj jednostavnosti" sfera poimanja svijeta cijela dva naro­da, 'đuture', predstavljena kao veoma uska i jednoobrazna. Čulna razvije­nost, onaj herderovski "čulni žbun" u kojem se razvija složena ljestvica svjetskoga nazora, bogatstvo i prefinjenost duše, svedeni su na prosto­dušnost, na prostosrdačnost kao najvišu etsku i estetsku kategoriju poima­nja svijeta. Ta prostosrdačna etika i estetika, naravno, "ne pati" od visoke kulture. Zaštitili su se svojom prostosrdačnošću od engleske ili francuske "patnje" u visokoj kulturi i pate u našoj, i samo našoj, patrijarhalnoj kulturi. Individualna "patnja" u visokoj kulturi opasna je po prostosrdačnu dušu, jer se tu odisejski luta, istražuje, eksperimentira, iskušava, usložnjuje i rasložnjuje duša, a nekad se faustovski i zaluta - i nigdje oca i nigdje brata, Bože mili kud sam zaš'o, i nigdje patrijarha da bdi nada mnom, i nigdje političkog vlasnika naših duša da kaže: tu stojte i ne mrdajte! Patrijarhal­nom istorijom i "praosjećanjem" ugroženog plemena induciran strah Polo­nije je došao da nam predstavi kao naš arhetip, kao naš kvalitet, kao samu supstancu duše kojoj je visoka kultura opasnost.

Umjesto da emancipuje narod, ovo političko lice delegiralo se, i to iz "šekspirologije", da narod zadrži u najprostijem standardu svoje sopstvene patnje i duhovne jalovosti. Svoj duševni jad, posredstvom poli­tičke funkcije, on potura kao opštenarodni jad i onda govori u ime tog "opštenarodnog" jada

A uistinu, šta je? Upravnim, ne neupravnim načinom rečeno. Đače-patrijarhalče otišlo u svijet, na visoke škole, postalo, bog te, šekspi­rolog, postalo tumač jedne od najsloženijih slika svijeta i ljudske duše koja je izišla ispod nečijeg pera, postalo, moralo postati, takorekuć perjanica visoke, najviše kulture. I sad narod, onako prostosrdačan, očekuje od svog šekspirologa - šta bi drugo - da ga šekspirolog uzdigne na viši nivo pismenosti i duhovnosti, da ga prosvijetli Šekspirovom vizijom istorije i ljudske duše, da mu prenese ta najviša iskustva, da šekspirolog razvije složene duhovne djelatnosti u pedagoškoj i kritičkoj sferi narodnog posto­janja. No, ne zna narod da se mnogi naš patrijarhalni šekspirolog u takvim, šekspirijanskim visinama narodnog postojanja, naročito ako mu kapacitet duha nije velik, isfrustrira, zaparloži i svene. I, kako ne može na tim visinama da opstane, eto ti ga onda u visine narodnog politikovanja. Da nam tu kaže kako mi za visine nismo. I kako šekspirologiju, tako sada i politiku, premjerava mjerom svoje kapacitnosti. A iz takve kapacitnosti, naravno, proizlazi da mi niti smo za visoke kulture, niti za ma kakve kulture, a sada nam se iz te politike saopštava da mi nismo ni za život, već da ovo malo skučenog patrijarhalnog života što imamo na bojno polje izvedemo i izgubimo se u visinama "carstva nebeskog", kada nas već zemaljske visine nisu htjele. A nisu nas htjele, jer nam patrijarsi zarobiše dušu prostotom i "jednostavnošću", te napraviše od toga ideologiju, kojom nam zabraniše da se upuštamo u bilo kakve visoke kulture, jer to je, po toj ideologiji, gubitak duše, kobno "pozapadnjačenje".

Ali, nešto tu ne paše. Šekspirolog i Partijski funkcioner sve je ovo izjavio, ipak, protiv neprostodušne, složenodušne Biblije  (Vukov i Daničićev prevod) i vizija Kurana, protiv Nikole Tesle, tvorca elektronske kosmologije, protiv gnostičkih dubina (i enciklopedizma) Njegoša, ili Maka Dizdara, protiv suptilnih psiholoških tenzija Derviša i smrti, protiv helenskih vidika Anice Savić-Rebac i filozofsko-matematičkog kantijanizma Brane Petronijevića, protiv mnogih naših mladih, srpskih i muslimanskih, iseljenih matematičara i fizičara, kompjuterista i umjetnika kojima se koristi razvi­jeni svijet, za unapređenje svoje visoke kulture. Jer, naši isfrustrirani duhovnici i jaki im političari ne dozvoljavaju da i mi postanemo taj svijet visoke kulture. Uprkos tome što na raznim svjetskim testovima (logičko-matematičke) inteligencije ovdašnja mladež prolazi s visokim koeficijentom, među prvima, ovdje ima da ostane ratnička s ratničkom kulturom. Jer, u suprot­nom, izgubiće svoju dušu, onu dušu kojom se može i na silu vladati.

Onu zatečenu tačku civilizacijske narodne nerazvijenosti oni ne uzimaju kao (tešku) početnu tačku prosvjetiteljskog rada na usložnjavanju duševne slike svijeta naroda o kojem se toliko "brinu", već kao (laku) tačku svoje finalne vladavine. Održavanje prostote i jednodušja po svaku cijenu. I još nam bestidno tvrde da je to naše "Božje poslanje"

Umjesto da emancipuje narod, ovo političko lice delegiralo se, i to iz "šekspirologije", da narod zadrži u najprostijem standardu svoje sopstvene patnje i duhovne jalovosti. Svoj duševni jad, posredstvom poli­tičke funkcije, on potura kao opštenarodni jad i onda govori u ime tog "opštenarodnog" jada. Tako je nedavno patrijarhalni "krležolog" i Partijski Šef Nacionalne Televizije Antun Vrdoljak na prigovor da njegova televizija jednostrano informira, odgovorio: "Pitajte narod, nek vam kaže šta o tome misli!" Onaj isti narod kojem je ukinuo sve druge televizije i ostavio ga bez moći usporedbe? Tako patrijarhalci, propali u visokoj kulturi, izvode svoje sitne političke trikove. A propali su jer nisu mogli duševno, bez obzira na sva naučena znanja i doktorate, transcendirati iz plemenske biologije i njene patrijarhalne tuge. Granica njihove duševnosti pokazala se kao prostodušje, a granica mogućeg društvenog uređenja kao nacionalno jednodušje. Onu zatečenu tačku civilizacijske narodne nerazvijenosti oni ne uzimaju kao (tešku) početnu tačku prosvjetiteljskog rada na usložnjavanju duševne slike svijeta naroda o kojem se toliko "brinu", već kao (laku) tačku svoje finalne vladavine. Održavanje prostote i jednodušja po svaku cijenu. I još nam bestidno tvrde da je to naše "Božje poslanje".

Herder, kojim se inspirisao i Vuk Karadžić, prije dvjesta godina filozofski se razračunavao s raznim "nebeskim dotacijama", s tobožnjim nebeskim, Božjim porijeklom jezika, navodeći "100.000 razloga, analogija i dokaza za genezu jezika u ljudskoj duši, saobrazno ljudskim čulima i načinima viđenja". Izučavao je ljudsku svijest i principe te svijesti. Naš nam šekspirolog, pak, godinama trubi o nekoj "srpskoj svijesti", i sad kad je došlo vrijeme da formuliše njene principe, on se pojavljuje kao Partijski Funkcioner i kaže nam da je tu riječ o prostosrdačnosti, jednostav­nosti i nemarenju, nebrizi za visoku kulturu. Vjerujem da bi "srpska svijest", da sama može birati svoje intelektualce, ipak izabrala nekoga drugog da joj formuliše principe.

02.09.1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.