Ostari, pa piši!

Buzzati, Dino

Bio je novinar, pisac tek usput. A napisao nekoliko antologijskih priča. Njegov pogled je uvijek bio usmjeren prema granici, i onome iza nje. Njegov magični realizam zasnivao se na iskustvu promatrača, novinara, pa je i ono magično u njemu realno. Otuda možda dolazi i njegova spoznaja da sve što jest zaslužuje da bude opisano, a u svakoj knjizi je sačuvano ono što je bilo i što je moglo biti. Za razliku od dugo slavljenog Calvinovog romana Ako jedne zimske noći neki putnik, koji od svog potencijalnog čitatelja pravi suučesnika u nastajanju romana koji upravo čita, Buzzati pozva svog čitatelja atraktivnom pričom.

Iako Buzzatijeve priče nisu izgubile na zanimljivosti, danas ga spomenu tek ponekad, poneko. Njegovo ime sam vidio samo jednom u Engleskoj, na listi „zaboravljenih klasika“. Pa mi bi drago da je u mojoj nekadašnjoj domovini objavljena davno i njegova Tatarska pustinja, i mnoge priče, sve u priličnom tiražu, narod tada rado čitao, posebno „buržoaske pisce“, a pismenost u ta mračna doba bila normalna stvar. Poslije došla politička fantastika druge vrste, s više sloboda i manje pismenosti.

Camus, Albert

Kažu da je bio arogantan. Ja mislim da je branio svoju ranjivost. Kažu da je bio odrješit. Mislim da je prikrivao svoju sumnju, o kojoj je uvijek govorio. Kažu da je bio distanciran. Mislim da je svoju nježnost čuvao za njemu drage i njemu blisko. Iz svake njegove riječi izbijala je toplina i gorčina, istodobno. Njegov stil je bio jasan, čist, precizan, pun neke pritajene nježnosti. Pojavio se poslije Drugog svjetskog rata. Još je sve odisalo pobjedom, optimizmom, vjerom u budućnost, život obećavao, ljudi vjerovali, u svakom političkom govoru, u svakom filmu, u svakom razgovoru, u svemu odzvanjala nada. A on reče: To ništa nema smisla, sve je apsurdno, vaša očekivanja uzaludna, teško da još nešto može i pobuna. Njegov „čovjek apsurda“ postade junak našeg doba. Camus nije imao liderske ambicije, nije htio biti ni prorok. Samo je na svoj jednostavni način bio surovo u pravu. I jasno rekao da je roman zapravo filozofija u obliku književnog djela. A nadasve držao do svojih moralnih stajališta, što potvrđuju i njegova Pisma njemačkom prijatelju. Ne znam je li na njih očekivao odgovor.

Celan, Paul

Govorio je u ritmu svojih pjesama, jer su njegove pjesme bile njegov puls. Tražio je u svojoj poetici nešto što je dublje od njega sama, od njegove patnje, nešto što je pripadalo ponoru udesa i mraku ljudske kleti. Rekao je riječ onih koji više ne mogu govoriti, riječ mrtvih, riječ ubijenih. Onda sebe ubio.

Celan i Heidegger

Heidegger je mnogo držao do poezije, i sam napisao poneku, ne baš naročito dobru pjesmu, ali je samo jednom u životu bio u društvu sa uistinu velikim pjesnikom, sa Paulom Celanom. Imao je tada priliku da s pjesnikom progovori o poeziji, i ostao bez riječi, iako se na Riječ i jezik uvijek pozivao. Sastali su se njemački Denker i židovski Dichter, sastali Martin Heidegger („Čovjek je bitak-pri-smrti“) i Paul Celan („Smrt je majstor iz Njemačke“). Malo su o čemu govorili. Mnogi su previše očekivali od susreta Heideggera i Celana, mislili bit će rečena neka odlučna riječ, na vidjelo izaći istina. A oni o travkama. Heidegger, kao čovjek kojem je ruralni život bio blizak, volio se baviti stolarskim radovima, volio uređivati svoj vrt i divio se Zemlji (Erde), o njoj rado razgovarao i sa svojim susjedima ratarima (Volk), a Celan se sabrao na svoju bolnu tišinu i rast bilja, možda sva zemlja nije jama, možda iz pepela nikne novi život, a cvjetovi i travke pokriju humke i zgarišta onih koji nestadoše.

Kada čovjek dobro promisli, a i ono što su sami napisali ima u vidu, brzo može zaključiti: nisu Heidegger i Celan ni o čemu drugom mogli razgovarati do o bilju, o jedinom životu koji je obojici pripadao i obojici bio blizak. Sve drugo bi bio govor o smrti, onoj koju je Heideggeru, rektoru, javno bliska nacistička ideologija nanosila, a Celan, bjegunac, kao potencijalna žrtva te ideologije sa zebnjom negdje, skriven, od nje strepio. Sve drugo bi bio mučni razgovor o uništenju, nepremostiva razlika dva različita svjetonazora i sučeljene sudbine, dva života koja se nigdje i ni u čemu ne dodiruju. Možda je tada obojici do kraja postalo jasno značenje Heideggerova stava prema kojem „Tjeskoba otkriva Ništa“. Što je jedan mislio, drugi nikada nije osjećao. I obratno: što je pjesnik opjevao, filozofa nije dodirnulo. Uzaludan susret. Susret koji se nije mogao dogoditi. Sastali se veliki filozof i veliki pjesnik, sastali, ali se nisu susreli. Oni su bili ljudi iz različitih svjetova. Pjesnik i filozof su susjedi, ali vrlo udaljeni. Tako bi nekako, u drugom kontekstu i iz drugih razloga, rekao i Heidegger.

Cervantes, Miguel de

Ostari, pa piši! Saberi se, pa počni! Mladost odlikuje brzopletost, neutemeljene radikalne tvrdnje i polet kojem još nema jasna pravca, a hrabrost u svakoj duhovnoj djelatnosti pripada starosti (zrelosti), kada se ovlada znanjem, kada su prebrođene mnoge dileme i kada još, prije smiraja, treba napraviti posljednje misaone odluke. Zato je većina svoje najbolje učinila u poznoj dobi. Dokazuje to i primjer Cervantesa, koji je napisao mnoge neuspjele drame, a onda svoje najbolje djelo, temeljno djelo cjelokupne kulture, napisao pod kraj svojega života. Napisao prvi roman u povijesti književnosti. Za razliku od religijskih i epskih početaka književnosti, kada dominiraju priče o teškoćama ljudske i božanske sudbine, drugi početak književnosti karakteriziraju priče u kojima dominira vedrina, veselje, radost i slavlje života. U takvim djelima čitamo neobične i jedinstvene životne priče, ali i o „čudu običnog“. I Cervantesovo slavno djelo je takvo: priča o neobičnim sudbinama i zgodama naizgled malih, običnih ljudi. Djelo u kojem je pisac zasnovao novu vjeru – vjeru Kihotizma, kako to kaže Miguel de Unamuno u svojoj divnim komentarima, u stilski briljantnoj knjizi Život Don Quijotea i Sancha, u interpretaciji koja je tako lijepo napisana da sam je čitao sa istom radošću kao i Cervantesovo djelo. Ovaj veliki španjolski mislilac je tu vjeru Kihotizma i sam potvrdio svojim djelom i životom. Do kraja, u teškim danima progona i fašističkih prijetnji, ostao sljedbenik Cervantesova djela.

A Cervantesovo djelo je bilo ruganje književnoj modi piščeva doba i postalo uzor literature, čak i jezika na kojem je napisano, pa je piščev jezik postao sinonim za jezik njegove domovine. Cervantes je bio vojnik, ratnik, iz rata izašao kao invalid, onda postao moreplovac, poslije jednog gusarskog napada zarobljenik, pa rob, poslije otkupljen, ali postao dužnik, pa zatvorenik, a u zatvoru počeo pisati svoje životno djelo. Sve što je bilo Cervantesovo burno, golemo iskustvo stopilo se u dva lika, koji su označili i opisali mnoge živote, u zanesenog viteza tužna lika i njegovu protivnost, njegovog uravnoteženog, racionalnog pomoćnika, u napetost, razliku i napokon pomirenje između sanjara i praktičara, vizionara i realiste, zanesenog junaka srca i njegovog razboritog pratioca. Cervanesov Don Quijote je bio sve što nada i uzaludnost, uzaludna nada može biti (A svako je barem u svojim snivanjima od skromnog Alfonsa znao postati uzvišeni don, a često zamijeniti i „sliku stvarnosti“ sa vizijom vlastitih ideja i lijepog privida). Vitezov glavni, najveći problem bijaše svijet u kojem je živio. Zato je mnogima blizak, a svima tužan, osim onim glupanima koji bi pomislili da je u pitanju neki luđak ili barem budala. Srećom, takvi ne čitaju. Inače bi i oni, poput Sancha, prije ili kasnije usvojili vitezova stajališta. O tome govori i spomenuta Unamunova interpretacija ovog velikog djela, interpretacija koja je prodrla u božanski smisao i unutarnju zakonitost, u logos interpretiranog. A meni je jednako draga i ona (uvjetno rečeno) „likovna interpretacija“, onaj Picassov crtež Vitezove krhkosti i njegovog malog, debeljuškastog, dobrog Sancha, a iznad njih se i sunce nekako nakrivilo, rastužilo, pa sve mislim da se u tom crtežu sabrala sva slikarova naklonost junacima ovog djela i njegova prigušena melankolija.