Retro-dosije: Yu-disco, dekadentno razdoblje potrošačke groznice
Tjasa3

Photo: Tjaša Kalkan

Ostati živ: Socijalistička disko kultura

Krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina u socijalističkoj Jugoslaviji cvjetala je nesvakidašnja disko kultura, uvukavši se u brojne pore društva, da bi naposljetku ostala zaboravljenom kao da nikad nije postojala. Zaborav je dijelom uslijedio zbog snažnog utjecaja jednog drugog onodobnog muzičkog fenomena. Kao spoj umjetničke avangarde i društvene kritičnosti, novi val stekao je povlašten status unutar jugoslavenske pop-rock scene, učinivši je srodnom simultanim zbivanjima u svijetu. Koliko god utemeljen, stav je, međutim, skrenuo pogled s drugih iznimnih pojava bogate pop-kulturne ostavštine socijalističke Jugoslavije.

Nebriga za jugoslavenski disco, međutim, nipošto nije specifična. Žanr je ostao dugo neistražen i u svojem originalnom idiomu, kakav je početkom 1970-ih nastao u gay getoima crne Amerike. Prvotni emancipacijski potencijal ove neverbalne supkulture ubrzo je zaboravljen. U javnoj memoriji disko je tako ostao tek oličenje izrabljivačke glazbene industrije, lišen umjetničkih ambicija i skrivenih subverzivnih značenja,  osuđen na prezir progresivnih rock kritičara koji su u njemu vidjeli reakcionarnu manifestaciju kapitalističke kulture spektakla.

No, kako razumjeti bujanje disco spektakla u jednoj socijalističkoj zemlji? Svojim inherentnim hedonizmom, eskapizmom i konzumerizmom disco je, naime, direktno negirao izvornu radnu etiku, jednakost i modernistički progres socijalizma. Slučaj pritom nije bio isključivo jugoslavenski premda je tu, zbog specifičnog razvoja i modificirane ideologije, bio izrazitiji. U svom globalnom pohodu, disko groznica krajem 1970-ih godina lakoćom je prešla željeznu zavjesu, zahvativši čitavu Istočnu Europu, preuzimajući različite oblike, značenja i funkcije.

Vremeplov: Sa izložbe u zagrebačkoj galeriji SCIzložba u zagrebačkoj Galeriji SC i Domu omladine Beograda pokušala je osvijetliti transfer disko kulture u novo socijalističko okružje i njeno stapanje s neposrednim impulsima, koje je rezultirao stvaranjem jugoslavenskog disco idioma, sukladnog postojećem kontekstu i mogućnostima. U nastalom amalgamu bilo je mjesta i za fascinaciju Travoltom, Studiom 54 i Boney M, ali i za realnost Cepelina, Lokica i Mirzinog Jata. Višeznačan i višeslojan, lokalni disko predstavlja kompleksnu pojavu s brojnim dimenzijama čiji su se učinci prelili daleko izvan muzičke sfere. U toj svojoj osnovnoj komponenti, domaći disko crpio je iz uvezenih muzičkih žanrova poput beata i funka, utječući i na dio onog što se danas smatra novim valom. U isti mah, jugoslavenski disco izrastao je na podlozi razvijene zabavne glazbene industrije i u svom vrhuncu svojim 4x4 čekićem zarazio veliki dio estrade.

Bitan dio gesamtkunstwerk diska predstavlja i distinktni vizualni kod s bogatim utjecajem kiča i campa. Specifični, prepoznatljiv modni izraz i estetika blještavila, originalno kultivirani oko disko aktera, postupno su se proširili na druge muzičke žanrove, ali i na nemuzičke oblike dizajna, uživajući veliku medijsku podršku. Nasuprot današnjem zaboravu, disco je postao neočekivani miljenik središnjih jugoslavenskih medija koji su postali ključno mjesto njegove artikulacije, u rasponu od socioloških analiza do raskošnih novinskih foto-reportaža i koreografiranih televizijskih disko sekvenci.

Poput drugih formi pop muzike, disko je postao nukleus zasebnog životnog stila, obilježenog inovativnim svjetonazorom i kodeksom ponašanja. Njegovo rađanje pratio je medijski potpomognut sukob s drugim, antagonističkim, društveno angažiranim omladinskim supkulturama poput punka, koji je vezao disko isključivo uz dokonu konformističku i bogatu socijalističku omladinu. Realnost je opet bila maglovitija. Disko mikrokozmos dao je dotad nezabilježenu vidljivost rubnim društvenim skupinama, urbanom proletarijatu, poput Roma, koji počinju igrati glavnu ulogu u prostoru koji je postao trajnim simbolom disko kulture.

Revolucionarajući načine uživanja u popularnoj glazbi, diskoteke su omogućile opstanak disko kulture koja više nije bila nužno vezana uz konkretni muzički stil, već je etablirala novu vrstu društvenosti i noćnog života usredotočenog oko središnjeg plesnog rituala. Izbijanje plesne groznice moguće je pratiti na nekoliko razina, od  organizacije plesnih takmičenja u klubovima, do poplave novih plesnih grupa koje afirmiraju drugačiji odnos prema tijelu. Pojava mladih pjevačkih ženskih disco zvijezda potiče slobodnije poglede na seksualnost na tankoj granici između objektivizacije i osnaženja. Uz dominantni mačizam, na rubovima je ostalo dovoljno prostora za pojedinačne radikalne izlete i poigravanje s rodnim stereotipima.

Sa svojim ambivalentnim porijeklom, statusom, osobinama i utjecajem, ovako opisana disko kultura briše ustaljene granice između mainstreama i supkulture. Postavljajući se u fluidan i dinamičan međuprostor, ona ukazuje na neadekvatnost starih binarnih modela u percepciji kasno-socijalističke stvarnosti čija kompleksnost izmiče pojednostavljenim dihotomijama otpora i represije. Unutar spomenutog ideološkog okvira, procvat lokalne disko kulture pokazuje se prije svega kao manifestacija potrošačkog socijalizma i svojevrsni izlog u dekadentno razdoblje jugoslavenskog socijalizma. U tom smislu, disko predstavlja svojevrsni simptom inherentnih, kontradiktornih značajki sistema koji je odustao od svoje ideologije, prihvaćajući vlastitu negaciju na neverbalnoj plesnoj razini.

INTERVIEW: MARKO ZUBAK

Disko na zidu: Sa izložbe  galeriji SC, Zagreb*Odakle interesovanje da se posvetite istraživanju disko kulture koja se 70ih i 80ih razvijala u Jugoslaviji?

Kao istoričar socijalističke Jugoslavije u prošlom projektu sam se bavio omladinskom štampom, izuzetnim medijem koji je, među ostalima, bio jedan od glavnih promotera novog talasa i panka u njihovoj formativnoj fazi. Primetio sam tada veliku dozu prezira omladinskih novinara prema disko muzici i kulturi uopšte. Prezir je bio donekle razumljiv – svojim inherentnim hedonizmom i eskapizmom disko je bio teško spojiv s izvornim postulatima socijalizma. U isti mah, međutim, njihova skepsa bila je u suprotnosti s fascinacijom s kojom su disko prihvatili središnji, mejnstrim jugoslovenski mediji, naoko neokrznuti sumnjama u ideološku pravovernost nove pop-kulturne pojave. Poželeo sam da napišem tekst o toj suprotnosti koja se pojavila s proliferacijom muzičkih supkultura u kasnom socijalizmu i koja je direktno odražavala deideologizaciju samog društva. Kako to često biva, ulazeći dublje u projekat postupno sam otkrivao nove dimenzije ovog fenomena koje su onda inicijalnu ideju proširile.

*Kako je nastala i šta je u bivšoj Jugoslaviji predstavljala disko kultura? Kakvo je ona mesto imala kao pravac u širem društvenom kontekstu onog vremena?

Disko je višeslojan pojam. Disko kultura, kako je tretirana u ovom projektu, obuhvata tri povezana, no ipak različita elementa. Ona se odnosi na specifičan prostor diskoteke u kojem se kolektivno uživalo u muzici reproduciranoj od strane disk-džokeja; na konkretan muzički žanr koji je neretko nailazio na prezir muzičkih kritičara zbog okrenutosti ka telu i navodne nesposobnosti da prenese dublje poruke; te na plesni ritual koji se upražnjavao u diskotekama, često iako ne uvijek, uz disko muziku. U tom smislu disko kultura koja se u drugoj polovini 1970-ih razvila u socijalističkoj Jugoslaviji nastala je na podlozi već postojeće medijske infrastrukture, razvijene industrije zabave i uveliko vesternizirane lokalne popularne i potrošačke kulture, predstavljajući u mnogo čemu kulminaciju procesa koji su već ranije pokrenuti.

*Možete li da uporedite disko kulturu socijalističke Jugoslavije sa razvojem ovog pokreta u drugim zemljama tokom istog perioda?

Disko groznica stigla je u Jugoslaviju nedugo nakon što je zahvatila kontinentalnu Evropu, ali i u trenu kada je već uveliko bila na zalasku u svojoj američkoj domovini gde se pojavila početkom 1970-ih godina u manjinskom i progresivnom ambijentu njujorških gej klubova. Disko je u Jugoslaviju stigao u svom komercijalizovanom globalnom obliku po kojem je i ostao zapamćen u svesti većine. Tako je i njegov prvi medijski vrhunac predstavljao uspeh Groznice subotnje večeri koji je poharao domaće bioskope, nakon kojeg brzo dolazi do jugoslovenske turneje Boney M. Zanimljivo je, međutim, da je disko zarazio i dobar deo Istočne Europe, poprimajući pritom različite oblike i značenja. U Mađarskoj, disko pevačice poput Judith Szűcs postale su prave estradne zvezde, svojevrsne perjanice gulaš socijalizma. Na sovjetskom Baltiku disko koji su komponovali akademski muzičari predstavljao je nukleus lokalnih avangardnih scena. Ova rasprostranjenost žanra govori mnogo o dekadenciji socijalizma koja je zahvatila prostor širi od bivše Jugoslavije, postavljajući pritom pitanje o posebnosti jugoslovenskog socijalističkog puta.

John Travolta na galerijskom SC zidu: Tekst iz beogradske Duge*Baveći se istraživanjem na ovu temu, kakav se kvalitativni sud stekli o disko kulturi bivše Jugoslavije? Koliko je bila vredna? Da li je ostavila (i kakvog) traga na kasnije muzičke i kulturološke pravce?

Kulturološki, disko era ostavila je neizbrisiv trag. Premda su se diskoteke u Jugoslaviji pojavile već čitavu deceniju pre, do njihovog novog uzleta dolazi upravo za vreme disko groznice koja je na neki način osigurala opstanak disko kulture, nezavisno od konkretnog muzičkog stila. Muzički gledano, disko je takođe ostavio tragove na domaćoj muzičkoj sceni; mnoge pevačke zvijezde od Nede Ukraden do Tereze Kesovije oprobale su se u disku, dok je disko posledično utiecao i na folkere s kojima deli ambivalentni odnos prema seksualnosti. No kao muzički žanr, lokalni disko brzo je zaboravljen, delom i zbog toga što je mnogo šta ostalo na nivou slabašnih eksperimenata uvoza nove muzičke mode. Drugi je razlog bilo raznoliko muzičko poreklo izvođača – disko trake stvarali su muzičari sa džez, fank bekgraundom, ali i notorni estradnjaci, te su naposletku i njihove pesme ostale razbacane pod raznolikim kategorijskim oznakama. Potrebno je reći da su, jugoslovenski disko, kao muzički žanr, otkrili i definisali pre svega „crate diggeri“, sakupljači i zaljubljenici u ploče koji su kopajući po odbačenim vinilima pronalazili zaboravljene pesme koje su ih na ovaj ili onaj način fascinirale. Trudom tih vinilnih arheologa danas znamo za zavidnu količinu traka koje je žanrovski moguće svrstati u disko, uvid u koje je lako moguće dobiti jednostavnim pretraživanjem internet servisa poput YouTube-a ili Mixcloud-a.

*Ko su, po Vašem mišljenju najveće disko ikone tog vremena?

Opseg onog što se može smatrati jugoslovenskim diskom nipošto nije mali. Muziku obojenu disko zvukom stvarali su anonimci, ali i ljudi poput Bobana Petrovića koji je napravio kultni album Žur ili vrhunski muzičari poput Kire Mitreva vođe Kim benda. No, jedina istinska prava disko zvezda bio je Mirza Alijagić iz Mirzinog Jata, sarajevskog sastava sklopljenog po uzoru na Boney M čije je pesme komponovao Sead Lipovača, i koji su zaslužni za ultimativni jugoslovenski disko hit Apsolutno tvoj. Disko ikonama mogu se smatrati i brojne plesne grupe koje su se, jašući na plesnom talasu, formirale po uzoru na Lokice i koje su se često i same okušale u disko žanru.

*Kojim ste eksponatima dokumentovali disko kulturu na izložbama u Beogradu i Zagrebu?

Brojni originalni medijski napisi dokumentuju činjenicu koju sam već spomenuo, da je disko bio miljenik centralnih jugoslvenskih medija. Tu su nosači zvuka, singlice i LP-jevi domaćih izvođača koji su se okušali u disko žanru i plakati brojnih disko filmova koji su nakon uspeha Groznice subotnje večeri bili prikazivani u domaćim bioskopima. Tu su i audio intervjui relevantnih disko aktera poput Lokice Stefanović ili Hamita Đoganija, te naposletku video inserti koji dokazuju upliv diska u lokalne televizijske programe i kinematografiju. Sve to namerno je stavljeno u kontekst prave diskoteke – što je ideja koja je već isprobana u zagrebačkoj Galeriji SC gdje je izložba premijerno postavljena prošle godine i koja je za tu priliku takođe pretvorena u disko klub. Samo otvarenje pritom je upriličeno kao subotnji izlazak, uz prikladnu disko zvučnu kulisu DJ-a WC7 koji je deo sjajnog niškog dizajnerskog duoa Yugodrom koji je partner ovog projekta od samog početka, još od zagrebačke postavke te je zaslužan za vizuelni identitet izložbe.

*Sigurno je da će biti dosta nostalgije, dosta smeha (pre svega zbog disko modnih trendova), ali šta je, zapravo, suštinska poruka koju biste želeli da prenesete svojom izložbom?

Primarni cilj je podsetiti na jedno zanemareno i prećutano poglavlje u istoriji lokalne popularne muzike i kulture uopšte. Sekundarno, želja je ukazati i na popratni „prtljag“ koji uvek prati popularnu muziku. Nikad se tu ne radi isključivo o muzici, već se uvek njoj pridružuju određene vrednosti, estetika, koja je u slučaju diska i te kako prepoznatljiva, životni stil i razne kulturne prakse koje na neki način predstavljaju i odraz društva u kojem su se razvili. Konačno, dokumentujući uvoz disko kulture u kontekst kasnog jugoslovenskog socijalizma, pokazuje se poznata dinamika prisutna pri svakom kulturnom prenosu – uvezeni materijal uvek se oboji lokalnim specifičnostima i na kraju rezultuje osobenim kreacijama. Jugoslovenski disko upravo je jedna takva kompleksna pojava.

*Da li ste već na tragu teme za sledeće istraživanje? Možemo li očekivati još neku izložbu koja će nam osvetliti iz novog ugla kulturne tokove u bivšoj Jugoslaviji?

Ovaj projekt još nije završen. No, istraživanje disko kulture nužno me dovelo do njenih dubljih korena i šireg okvira – socijalističke klupske kulture uopšte, analizi raznolikih prostora unutar kojih se kolektivno uživalo u muzici i koji svojim rasponom, od privatnih do društveno sponzorisanih klubova, te različitim državnim tretmanom, od opšte tolerancije do povremene represije, ukazuju na kontradikcije jugoslovenskog socijalizma. Istraživanja na tu temu tek počinju i tek je potrebno mapirati jedan veliki prostor. Počevši od legendarne diskoteke kod Laze Šećera, preko Cepelina, Monokla, Zvezde, KST-a, Doma omladine Beograda i SKC-a Beograd, je izuzetno pogodno tlo za takvo istraživanje.

*Interview Marka Zubaka prenosimo sa sajta Doma omladine Beograd uz dozvolu uredništva


Galerija

Oceni 5