Artur Kestler: Autobiografija (9)
Sapaii 01 S

Photo: Pinterest

Osuđen na smrt u Španiji

Nakon hapšenja 9. februara, odležao sam četiri dana incommunicado u zatvoru u Malagi, a zatim 13. februara bio prebačen u Sevilju u Centralnu kaznionicu. Proveo sam puna tri meseca u samici, i u tom razdoblju dvadeset i šest dana štrajkovao glađu. Prvih šezdeset i četiri dana držan sam incommunicado u ćeliji, nemajući pravo ni na redovnu šetnju tamničkim krugom. Nakon toga ostao sam i dalje u samici, ali sa dozvolom, u društvu još trojice zatvorenika, da izlazim svakog dana u dvorište na dvočasovnu šetnju. Četrnaestog maja 1937, nakon devedeset i pet dana zatočenja, razmenili su me za jednog taoca koga je držala vlada u Valensiji.

Nisu me mučili ni batinali, ali sam bio svedok odlaska na egzekuciju ostalih kažnjenika i, osim poslednjih četrdeset osam časova, živeo u uverenju da ću i ja podeliti njihovu sudbinu.

Zvanično saopštenje da sam osuđen na smrt nisam nikada primio. Od Frankovih službenika dobijao bih redovno dvosmislene i protivrečne informacije, bez sumnje da bi se unela što veća pometnja u celu stvar. Jedino verodostojno obaveštenje, do kojeg sam međutim došao puno kasnije, bio je publikovani izveštaj dr Marsela Žunoa, izaslanika međunarodnog Komiteta Crvenog krsta, čoveka koji je ugovorio moju razmenu i koji je imao zvanično saopštenje o tome da me je general Franko osudio na smrt. S druge strane, nekoliko dana pre nego što je postignut dogovor o razmeni, britanski konzul u Sevilji dobio je dozvolu da me poseti u zatvoru i tom prilikom me obavestio kako je Ministarstvo inostranih poslova zatražilo od generala Franka jemstvo da neću biti pogubljen, koje je pak uskraćeno pod izgovorom da je moj slučaj još uvek sub judice. Saslušavali su me svega jednom, pred samo puštanje na slobodu; glavna optužba glasila je da sam "učestvovao u spremanju pobune", ali to ispitivanje je očigledno bilo puka formalnost.

Jedino saopštenje koje se neposredno doticalo moje sudbine i koje je pristiglo dok sam zbilja ležao zatvoren, dobio sam jedanaestog dana po hapšenju, 19. februara. U obilazak moje ćelije došla su tri oficira falange - među njima i jedna mlađa žena - predstavivši se kao službenici Frankovog "Odeljenja za štampu i propagandu". Obavestili su me da sam bio, ili bih to mogao da budem (odluka je ostala stvar neizvesnosti), osuđen na smrt zbog špijunaže, ali da bi se milošću generala Franka ta kazna možda mogla preinačiti u kaznu doživotne robije. Zatim su zatražili od mene da se izjasnim u pogledu svojih raspoloženja prema generalu Franku. U trenutnoj slabosti izdiktirao sam izjavu u kojoj je stajalo da smatram generala Franka čovekom humanističkih načela i da mu stoga bezrezervno mogu verovati; kada je, međutim, ispod toga trebalo staviti potpis, bio sam dovoljno priseban da izjavu poništim i sastavim novu, u kojoj je stajalo da smatram politički najrazboritijim da Franko izmeni moju kaznu, a da ja i dalje verujem jedino u socijalističku koncepciju budućeg čovečanstva. No, prema jednoj sasvim drugačijoj verziji koju je dao Buržo (News Chroniclu ili britanskoj parlamentarnoj delegaciji), smrtnu presudu zbog špijunaže već pre toga doneo je sud u Malagi, dok još nisam bio ni prebačen u Sevilju.

Zabeležio sam ove kontradiktorne verzije iako su mi u to vreme najvećim delom bile nepoznate; da sam bio upoznat sa pojedinostima, to bi samo pojačalo moje uverenje da će me ove ili one noći izvesti iz ćelije i postaviti uza zid groblja. Prvih dana po padu Malage, tamošnji zatvorenici su masovno izvođeni na streljanje u bilo koje doba dana ili noći; kasnije, u Sevilji, stvari su poprimile unekoliko rutinski tok i pogubljenja su se izvršavala tri ili četiri puta nedeljno, između ponoći i dva.

Procedura je, po pravilu, tekla glatko i tiho. Žrtvama nikada ne bi unapred bio saopšten datum izvršenja smrtne kazne i kada bi došao čas da ih stražari u pratnji sveštenika izvedu iz ćelije i strpaju u već spremne kamione, niko od osuđenika ne bi pravio scene, ko od prevelikog užasa ko iz urođenog osećanja dostojanstva. Nekolicina je pevala, neki su plakali, prigušeni uzvici madre i socorro često su se čuli. Ponekad bih kroz špijunku sagledao celokupnu procesiju - stražare, sveštenika i žrtvu - kako hitro odmiču hodnikom, ali sam ih najčešće mogao čuti priljubivši uvo uz ćelijska vrata. Izbor u pogledu žrtava padao je čas na kažnjenike iz velikih grupnih ćelija na drugom spratu ili sa drugog krila zgrade, čas na robijaše iz incommunicada, niza ćelija smrti gde sam i ja ležao; nemoguće je bilo pronići u njihov sistem. U noći između četvrtka i petka 15. aprila, sve zatvorenike iz ćelija br. 3p, 41 i 42, levo i desno od mene, isterali su napolje, pošteđena je jedino moja ćelija br. 40, i to nakon što je čuvar već stavio ključ u bravu, nesumnjivo greškom, da bi ga odmah zatim lagano izvukao.

Najveći broj žrtava činili su nedavno uhapšeni milicionari kod kojih je bila pronađena članska karta anarhističke ili komunističke partije, knjižica radničkog sindikata ili neki sličan kompromitujući dokument. Pojavili bi se na nekoliko minuta pred vojnim sudom, da bi potom bili vraćeni u ćeliju do izvršenja kazne. Kazne su uglavnom glasile: smrt streljanjem. Tek u retkim slučajevima bile bi zamenjene višegodišnjom robijom, u tom slučaju osuđenik bi primio službeno saopštenje i bio prebačen u neku drugu robijašnicu. No, s druge strane, ako bi smrtna kazna bila zvanično potvrđena, uznik bi za to saznao tek one noći kad bi po njega došli. Neizvesnost je katkad trajala nedeljama, pa čak i mesecima. Rekord je bio četiri i po meseca, držao ga je jedan kapetan milicije.

Drugi oblik pogubljenja koji je obnovljen sa Frankom, isto kao što je Hitler ponovo uveo u modu odsecanje glave na panju, bila je ville garotte, naprava za davljenje poznata sa Gojinih crteža. Žrtvu bi, u sedećem položaju i vezanu za stub, gušili laganim stezanjem gvozdenog obruča oko vrata sve dok ne izdahne, zavrtanjem stege što se nalazi na stubu u visini osuđenikove glave. Čovek koga sam u knjizi Razgovor sa smrću nazvao "Razorni" bio je pogubljen na ovaj način nekoliko dana nakon što sam pušten na slobodu. Bio je jedan od trojice ljudi sa kojima sam izlazio na redovnu šetnju dvorištem, bivši vođa anarhističke grupe vigilantesa u Madridu po imenu Garsija Atadel. Upravo mi je Garsija Atadel napomenuo da su ponovo vaskrsli garotu, ali se pri tom ponašao kao da ne veruje da je zaista i upotrebljavaju.

U robijašnici u Sevilji, dok sam tamo ležao, nisu nikog mučili ni batinali; ova je praksa bila odomaćena samo po policijskim stanicama i kasarnama falange. U celini uzev, čuvari su bili humani, hrana nimalo loša i, izuzev nas koji smo tamnovali incommunicado, ostali zatvorenici su skoro preko celog dana mogli da šetaju po dvorištu i prekraćuju vreme raznim igrama.

Ovde je, verujem, manje-više sve što je trebalo da ponovim o spoljašnjim uslovima i događajima u razdoblju koje: je obuhvaćeno knjigom Razgovor sa smrću, pa se sada mogu upustiti u stvari koje su vezane za unutarnja, psihološka zbivanja, a u čemu u prethodnoj knjizi nije bilo reči.

Kao prvo, dok sam ležao zatočen u samici, ja sam, razume se, ne jednom podlegao osećanju zebnje i straha, ali bio je to racionalni i takoreći zdravi strah, ne one opsesivne ili morbidne vrste. Spavao sam čvrstim snom, izuzev noći kada bih morao da slušam kako odvode moje drugove na pogubljenje, ali bih čak i tada uspevao kasnije da nađem sna. Sanjao sam uglavnom prijatne snove, najčešće neke grčke predele i neke izuzetno lepe no aseksualne žene. Naravno, bilo je časova u kojima se razgarao akutni očaj, no bili su to samo časovi između kojih su se širili čitavi dani prožeti novim, upravo otkrivenim mirom, pa čak i srećom.

Ovaj paradoks se jednim delom može objasniti kao posledica želje za kaznom. U neurotičnom obliku zebnje krije se iracionalna slutnja nekakve neznane kazne za neznani greh. Sada je kazna poprimila konkretan, vidljiv oblik naspram konkretnog, vidljivog prekršaja: karte su ležale otvorene na stolu. Pitanje da li sam kriv zbog špijunaže ili ne sa pravnog aspekta nije uopšte bilo bitno, jer sam sa pritvornim namerama ušao u neprijateljski tabor i učinio sve što je bilo u mojoj moći da naškodim njihovim ciljevima. Moj položaj je, u skladu sa tim, bio logična konsekvenca konsekventno preuzetog rizika, a celokupna situacija jasna, odgovarajuća i umesna.

Dve godine nakon Španije proveo sam interniran šest meseci u francuskom sabirnom logoru, a zatim, sledece godine, dospeo u engleski zatvor na nekoliko nedelja. Sa ovim kasnijim hapšenjima moj život nijednom nije bio doveden u pitanje, a što se tiče samih povlastica i ličnog komfora, tamošnji uslovi bili su mnogo bolji nego u Sevilji. A opet, u tim docnijim zbivanjima znao sam dobro da sam nevin i da je moje zatočenje samim tim glupo i nepravedno; zahvaljujući upravo tom saznanju, doživljavao sam tu svoju relativno lagodnu zasužnjenost kao psihički neizdrživu i po duh krajnje jalovu. U Verneu i Pentonvilu bio sam siguran da ću nakon svega ipak izići i nastaviti da živim slobodnim životom. Najviše čemu sam se mogao nadati u ćeliji br. 40 u Sevilji bilo je poništenje smrtne kazne i amnestija posle tri ili četiri godine tamnovanja; pa ipak, upravo u ćeliji br. 40 intenzivnije sam osećao da nisam u sukobu sa sobom i sa svetom. Naglašavam ove suprotnosti jer se iz njih najbolje vidi kako žudnja za pravdom nije zasnovana samo na racionalnom mišljenju; koreni te žudnje počivaju mnogo dublje, u slojevima psihe nedostupnim pragmatičnoj ili hedonističkoj psihologiji.

Ne može se poreći,razmišljao sam se šetajuci gore-dole po ćeliji br. 40, kako mi kazna nije bila odmerena shodno počinjenom prestupu. U građanskom ratu, kao i u revoluciji, primenjuju se oštriji propisi od onih iz međunarodnog prava. A obmana kojoj sam pribegao u Lisabonu, ruku na srce, nije nipošto bila časna. U brošuri pod naslovom L 'Espagne Ensanglantée, optuživši protivnike za izvesne zločine, poslužio sam se podacima do kojih sam došao iz komunističkih izvora, iako sam u njihovu verodostojnost sumnjao; izgledalo je sasvim umesno da me sada pozovu kako bih iz prve ruke verifikovao manjkave dokaze svojim sopstvenim iskustvom. Ta je brošura sadržavala i jedno poglavlje o generalu Kvipo de Ljanu, napisano na osnovu intervjua dobijenog prevarom, gde sam portret ovog velikodostojnika izvukao perom umočenim u otrov. Sada je i to bilo deo dokaznog materijala protiv mene, što je ležao na stolu pred generalom Kvipo de Ljanom u čijoj nadležnosti se rešavalo pitanje moje sudbine. U svemu tome kao da je vladao neki simetrični sklad i red. Za sklad, međutim, nisu uvek zaduženi samo nekakvi skladatelji. Simetrija kristala je proizvod izvesnih elektro-hemijsih sila. Priroda se priklanja simetriji, organski joj teži.

Pravda predstavlja koncept etičke simetrije i stoga je u biti prirodan koncept - nešto poput strukture kristala.

Na taj način, u mojim razmišljanjima pravda je počela da zadobija jedno sasvim drugo i dvostruko značenje - značenje organske potrebe i etičkog apsoluta zasnovanog na principu simetrije. Ona (pravda) nije se više mogla svoditi na utilitarne razloge ni na teološke osnove. Slika "božanske pravde" predstavlja zapravo njenu iskrivljenu karikaturu: čoveku pred nosom visi mrkva, dok mu po leđima puca nevidljivi bič - nesvesni izvor Angst-a. Čestitao sam samome sebi što sam se ipak oslobodio teskobe, pripisujući to ovom upravo otkrivenom konceptu pravde. Čovek može umreti kao ratnik prostreljena srca ili kao biće prosvetljena uma; u mom konkretnom slučaju trudio sam se da ne dozvolim da mi nekakve mistične mrlje zatamne živu vatru uma. Još manje me je privlačila pomisao na iznenadno preobraćenje Dostojevskog pred streljačkim vodom. Često sam se u mislima vraćao na tu čuvenu epizodu; u njoj sam video primer intelekta koji se kukavički predaje ne milosti božijoj, već golom strahu za život. Moj zatvorenički dnevnik u knjizi Razgovor sa smrću sadrži i ovu polušaljivu molitvu:

"Podari mi, o Gospode, pravo da budem večito nezadovoljan, da na svoje delo hitnem kletvu, da nikad nikome na pismo ne odgovorim i da budem stalna napast svojim prijateljima. Treba li da se zakunem kako ću postati bolji čovek ako me mimoiđe čaša ova? Obojica znamo, o Gospode, da do ovakvih zaveta, rođenih pod prinudom, malo ko drži. Ne ucenjuj me, Gospode Bože, i ne pokušavaj od mene načiniti sveca. Amen."

Dosadašnja razmišljanja proističu mahom sa racionalnog nivoa; sa svakim daljim korakom u dubinu, misli postaju sve složenije i sve ih je teže izraziti rečima. Uz to, svojstvena im je sve naglašenija kontradiktornost - jer se ovde krećemo kroz slojeve psihe koje na okupu drži cement kontradikcija.

Nakon hapšenja u Malagi, tog dana u tri navrata bejah poverovao da je došao čas mog pogubljenja. Prvi put, u sala Vilja Santa Lusije, tada su mi prislonili cevi tri pištolja pod rebra; drugi put, kada su se kola zaustavila na improvizovanom gubilištu u Kamino Novu; treći, kada su mi saopštili da ću još te iste noći biti streljan, a predveče me izveli iz policijske stanice i strpali u kamion, sučelice petorici naoružanih ljudi, sa puškama prebačenim preko kolena; verovao sam da se vozimo ka groblju, a u stvari su me sprovodili u zatvor.

U sva tri slučaja osećao sam kako me obuzima ono dobro poznato osećanje podvojene svesti, snu slično, vrtoglavo otuđenje od sebe, pri čemu svesni deo bića počinje da se odvaja od aktivnog - prva polovina ostaje po strani kao ravnodušni posmatrač, a druga se ponaša poput automata, dok u ušima raste nekakav šum sličan šumu kakav se može čuti iz unutrašnjosti morskih školjki. Da, bilo je to prilično fino osećanje. Neugodnost u svemu tome predstavljalo je naknadno sjedinjavanje razdvojenih polovina, pri čemu nužno dolazi do čelnog sudara sa surovom stvarnošću.

Događaji u ovom danu, kao i u sledeca tri dana ispunjena masovnim pogubljenjima, očito su doveli do pomeranja najdubljih slojeva moje psihe, što je privremeno omogućilo svesti da se preda nekom dotle nepoznatom iskustvu. Prvi put sam se susreo s ovim fenomenom dan-dva nakon što sam bio prebačen u Sevilju. Stajao sam kraj uvučenog prozora ćelije br. 40 i komadom opruge izvađenim iz žičanog madraca urezivao matematičke formule po zidu. Matematika i, nadasve, analitička geometrija bile su omiljeni hobi moje mladosti, koji sam kasnije sasvim zanemario. Pokušavao sam da se prisetim kako se izvodi formula hiperbole, ali mi to nije polazilo za rukom; onda sam pokušao ponovo sa elipsom i parabolom i, na svoju veliku radost, ovog puta uspeo. Na kraju sam se latio izvođenja Euklidovog dokaza da je skup prostih brojeva neograničen.

"Prosti" ili "osnovni" su oni brojevi koji nisu deljivi, kao 3, 17 itd. Logično je pretpostaviti da će oni, kako napredujemo numeričkon lestvicom, postajati sve ređi i ređi, istisnuti neprestano rastućim proizvodom manjih brojeva, i da ćemo najzad stići do jednog vrlo visokog broja koji će biti najviša nedeljiva cifra, poslednji devičanski broj. Euklidov dokaz jednostavno i elegantno pobija tu tvrdnju, jer dospeli čak i do najviših astronomskih regiona, nailazićemo uvek na brojeve koji nisu proizvod manjih, već su, da tako kažem, nastali bezgrešno. Još iz školske klupe Euklidov dokaz je u meni izazivao neki neobjašnjiv ushit, ne toliko intelektualne prirode koliko estetske. Sada, dok sam po sećanju ispisivao formule i žvrljao matematičke znake po zidu, osetio sam istu očaranost.

A onda, nenadano, po prvi put sam shvatio razloge te svoje očaranosti: matematički znaci na izgrebanom zidu predstavljali su jedan od retkih primera koji svedoče o tome da se konačnim i preciznim sredstvima može doći do pouzdanog i razumljivog suda o beskonačnom. Beskonačno je mistična masa što se gubi u nekoj izmaglici; ipak, uprkos svemu, mogli smo saznati ponešto o tome a da se ne upletemo u mrežu dvosmislica. Značaj ovog otkrića preplavio me je silno, poput talasa. Taj talas poticao je iz jasnog i verbalno iskazivog saznanja, koje već idućeg časa, međutim, nestade netragom iz moje svesti, ostavljajući za sobom samo odsjaj neke bezimene suštine, miomirisni dah večnosti, treptaj strele u plaveti. Mora biti da sam, zanesen, stajao nekoliko trenutaka bez reči, nemo ponavljajući u sebi: "Ovo je savršeno...savršeno!"; onda osetih nešto kao nelagodnost, nekakvo slabo kljucanje na samom rubu pameti - izvesne trivijalne okolnosti kao da su htele da pokvare savršenstvo netom doživljenih trenutaka. Nije mi trebalo mnogo da bih se dosetio u čemu je stvar: pa da, bio sam u zatvoru i mogli su me svakog časa streljati. Na to se odmah javi osećanje čija bi verbalna transkripcija glasila: "Pa šta? Je li to sve? Zar nemaš ni o čemu važnijem da brineš?" - odgovor spontan, živ i podsmešljiv, kao da nemili položaj u kome sam se nalazio za mene nema veći značaj od otkinutog dugmeta sa manšetne. A onda, na leđima, plutao sam rekom smiraja posmatrajući nad sobom mostove tišine. Ubrzo zatim više nije bilo reke i nije bilo nikakvog "Ja". "Ja" je prestalo da postoji.

Za nekoga ko je iščitavao Značenje značenja, skupljao mrvice sa trpeze logičkog pozitivizma i, uz to, bio naklonjen jezičkoj preciznosti i protivnik je maglovitih zanosa, krajnje je neprijatno zapisati ovakvu frazu. Uprkos tome, "mistični", kako ih mi dubiozno nazivamo, doživljaji, nisu nipošto od neke neodređene, mračne ili bolećive vrste - takvim oni bivaju samo ukoliko ih unizimo verbalizacijom. Da bismo, međutim, saopštili nešto što je po samoj svojoj prirodi nesaopštivo, prisiljeni smo da upotrebljavamo reči i, prema tome, da se vrtimo u začaranom krugu. Kada kažem: "Ja je prestalo da postoji", pozivam se na jedan konkretan doživljaj koji se, slično osećanju što se u nama javlja pri slušanju klavirskog koncerta, rečima ne da izraziti, no koji zbog toga nije ništa manje stvaran - pre bi se moglo reći da je više nego stvaran. U stvari, baš u tome se i krije njegova primordijalna oznaka, u tom utisku nečega stvarnijeg od svega što smo ranije doživeli – kao da nam je sada konačno spao veo sa očiju i da smo u dodiru sa "najstvarnijom stvarnošcu", sa tajnim poretkom stvari, rendgenskom teksturom sveta, s onim što je sve dotle bilo skriveno pod naslagama irelevantnog.

Razlika između doživljaja ove vrste i osećanja ushita kod čoveka zanetog muzikom, lepotom nekog predela ili ljubavlju svodi se na određeni intelektualni ili, još pre, noumenalni sadržaj što se krije u pomenutom doživljaju. On (taj doživljaj) nabijen je značenjem, ali se to značenje ne može izraziti rečima. Njegova najpribližnija transkripcija glasila bi ovako: međusobna uslovljenost delova i celine i povezanost svega sa svime na svetu, uzajamna zavisnost kao u gravitacionim poljima ili spojenim sudovima. "Ja" je prestalo da postoji jer je putem nekakve mentalne osmoze, potirući sebe, uspostavilo odnos sa zakovitlanim bićem kosmosa. Upravo ovaj proces gde čovekovo "Ja" zamire u sebi i istovremeno se širi u beskraj, doživljavamo kao "okeansko čuvstvo", kao otklanjanje svekolike napetosti, kao apsolutnu katarzu, smiraj s onu stranu razumevanja.

Otkrio sam da se povratak na niže stupnjeve stvarnosti zbiva postepeno, slično buđenju iz anestezije. Bila je tu jednačina parabole nažvrljana na prljavom zidu, gvozdeni krevet, metalni sto i plava pruga andaluzijskog neba. No zato nije bilo onog neugodnog osećaja mamurluka koji se redovno javlja kod ostalih vidova intoksikacije. Upravo suprotno od toga: naknadni efekat trajaće kroz još mnogo časova i dana, razgoneći strah i čineći me jačim, čvršćim i mirnijim. Kao da mi je obilna koiičina vitamina bila ubrizgana u vene. Ili, da se poslužimo drugom metaforom, kao stara kola kojima je maločas napunjen akumulator, tako sam i ja nastavio dalje kretanje po ćeliji.

Nikada nisam otkrio da li je ovaj doživljaj trajao svega nekoliko trenutaka ili čitav čas. U početku se javljao dva ili čak tri puta nedeljno, zatim su intervali postajali sve duži. Nisam ga nikada mogao izazvati sopstvenom voljom. Nakon što sam dospeo na slobodu, nadolazio je u još većim razmacima, možda jednom ili dvaput godišnje. No, dotle su temelji nove ličnosti kod mene već bili dovršeni. Stoga ću se na ovaj doživljaj ubuduće pozivati kao na "časove kraj prozora".

Na samrtničkoj postelji ili u ćeliji smrti retko koji čovek neće podleći iskušenju da se religiozno ne preobrati. Pomenuto iskušenje odlikuju dva aspekta.

S jedne strane, ono se drži na golom strahu, na nadi u mogućnost ličnog spasenja putem bezuslovnog žrtvovanja kritičkih moći nekom arhaičnom obliku demonologije. Drugi aspekt je neuporedivo suptilniji. Suočen sa apsolutom, s konačnim ništa, razum neretko postaje podložan mističnom iskustvu. To iskustvo bi se možda moglo nazvati "realnim", ali jedino u smislu subjektivnog kompasa što ukazuje na određenu objektivnu realnost koja nam je ipso facto nepoznata. Međutim, kako je taj doživljaj nedovoljno artikulisan, bez opipljivog oblika i boje i ne može se iskazati rečima, njegova verbalna transkripcija neretko je podložna različitim interpretacijama, koje se kreću od vizije raspeća do boginje Kali; ti doživljaji su nalik snovima osobe koja je od rođenja slepa i mogu čak poprimiti intenzitet otkrovenja. Na taj način, pomoću istinskog mističnog doživljaja mogućno je izvršiti konverziju bona fide praktično u bilo koju veru, u hrišćanstvo, budizam ili sledbeništvo kulta vatre.

Ja sam, dakle, vodio rat na dva fronta, protiv racionalnog, materijalističkog mišljenja o čijoj čistoti sam tokom ove trideset dve godine toliko vodio računa da mi je to vremenom prešlo u neku vrstu navike i potrebe, poput održavanja lične higijene - i uporedo s tim vodio rat protiv iskušenja da se predam, da na sve četiri dopuzim nazad pod toplo, zaštitničko okrilje vere. Sa onim noćnim, prigušenim "madres" i "socorros" u ušima, ova poslednja mogućnost činila mi se privlačnom i prirodnom isto toliko koliko i razgrtanje zavese iza koje stoji uperena puška.

"Časovi kraj prozora", potekli iz racionalnog razmišljanja da su konačne tvrdnje o beskonačnom mogućne - i koji zapravo predstavljaju niz takvih tvrdnji na nivou onkraj racionalnog - ispunili su me neposrednom izvesnošću da viši poredak stvarnosti postoji i da tek on smislom okrunjuje postojanje. Nazvao sam ga kasnije "stvarnost trećeg nivoa". Ograničeni svet čulne percepcije čini prvi nivo; taj perceptualni svet uobručen je konceptualnim svetom što sadrži fenomene koji se neposredno ne mogu zapaziti, poput gravitacije, elektromagnetnih polja, zakrivljenog prostora. Drugi nivo stvarnosti ispunjava praznine i daruje smisao apsurdnom strašilu čulnog sveta.

Na isti način, treći nivo stvarnosti uobručuje, prožima i daje smisao drugom nivou. Ovaj najviši nivo sadrži "okultne" fenomene koji se ne mogu pojmiti ni objasniti, jednako na čulnom kao i na konceptualnom nivou, a ipak ovi fenomeni zadiru ponekad u niže stvarnosti, poput duhovnih meteora što kidaju neka praiskonska nebesa. Kao što nam konceptualni nivo ukazuje na sve iluzivne sklizaje i obmane čula, tako isto zahvaljujući "trećem nivou" uviđamo da su vreme, prostor i uzročnost, da su odvojenost, posebnost te ograničenja vreme-prostor čovekovog "Ja", da su sve to zapravo svojevrsne optičke varke koje nam nameću okviri prethodnog nivoa. Ako iluzije prvog nivoa uzmemo zdravo za gotovo, onda sunce svake večeri potanja u more a trun prašine u oku veći je od Meseca; ako pak konceptualni svet zamenimo s krajnjom realnošću, svet će u našim očima poprimiti ništa manje apsurdniji vid od beslovesne priče nekog idiota ili, u najboljem slučaju, igre nekih bezumnih elektrona koji čine da deca budu pregažena kolima a omaleni andaluzijski seljaci prostreljeni kroz srce, oči ili usta, bez ikakvog pravog razloga. Kao što kožom ne možemo osetiti privlačnu snagu magneta, tako isto ne možemo očekivati da ćemo poznatim terminima pojmiti prirodu krajnje stvarnosti. U pitanju je bio tekst ispisan nevidljivim mastilom; premda nečitljiv, samo saznanje kako postoji bilo je dovoljno da se izmeni tekstura ljudske egzistencije, da se naše delanje uskladi s tekstom.

Voleo sam da raspredam do u tančine sledeću metaforu: kapetan nekog broda polazi na put sa zapečaćenom porukom u džepu, za koju mu je rečeno da je otvori tek kad brod isplovi  na otvoreno more. On s nestrpljenjem iščekuje taj čas koji će ga rešiti svih dilema; međutim, kada je taj čas najzad nastupio, u pismu nalazi samo neki tekst ispisan nevidljivim mastilom koji je nemogućno dešifrovati. Tu i tamo ukaže se po koja reč ili se ocrta stepen kakvog radijana; potom sve bledi do nečitljivosti. Njemu će, dakle, zauvek ostati nepoznat pravi sadržaj poruke i nikada neće saznati da li je postupao prema naredbi ili je zakazao u misiji. Ali sama činjenica da ta poruka ipak leži u njegovom džepu, bez obzira na to što se ne može dešifrovati, čini razmišljanje i postupke ovog čoveka u mnogočemu drugačijim od postupaka i razmišljanja jednog kapetana jahte ili piratskog broda.

Sklon sam takođe da poverujem da su začetnici raznih religija, proroci, sveci i vidoviti ljudi bili u mogućnosti da na kratko pročitaju fragment nevidljivog pisma; ubrzo zatim oni počinju toliko da zbore, buncaju i krasnoslove da naposletku ni sami nisu više sigurni šta je od svega toga što su rekli istina a šta laž.

Na sve ovo u Razgovoru sa smrću napravio sam tek pregršt bledih aluzija; delom stoga što je u Španiji uveliko besneo rat dok sam radio na toj knjizi i što nisam bio sklon introspektivnom razmišljanju; delom stoga što sam bio toliko iznuren i rastrojen da ni samome sebi nisam bio u stanju da pružim jasan izveštaj o onome što se zbivalo u ćeliji br. 40.

Kada mi se prvi put, nakon šezdeset i četiri dana samice, pružila prilika da izađem u šetnju i razgovaram sa ostalim zatvorenicima, u dvorištu sam zatekao svega trojicu: Garsiju Atadela, njegovog bivšeg sekretara Kubanca i jednog andaluzijskog seljaka. Seljak se zvao Nikolas; bio je onizak, mršav, neobrijanog lica i pitomih očiju. Nije bio pismen i sa nama je razgovarao nekim izmenjenim, stidljivim glasom, izustivši kako se nada da će naučiti da čita i piše čim se rat završi. Pripadao je anarhističkoj miliciji i pre nekoliko dana bio je zarobljen na almerijskom frontu. Idućeg dana kada su mi dozvolili da izađem u dvorište, nisam tamo zatekao Nikolasa; bio je streljan tokom noći.

Od tada sam živeo u neprestanom strahu da se ni Garsija ni Kubanac idućeg puta neće pojaviti. Garsija je bio suv, uskog i divljeg kastiljanskog lica; Kubanac je bio čovek žustrih pokreta, imao je okrugle oči i gizdavo držanje dendija. Nas trojica smo šetali za vreme sijeste između jedan i tri, dok su ostali zatvorenici ležali zaključani po svojim ćelijama. Kako su proticali jutarnji sati a čas se izlaska približavao, u meni su sve vise rasli strah i zabrinutost. Nosio sam se sa kušnjom da izgovorim molitvu za svoja dva druga, mada sam znao da bih time samo doživeo još jedan poraz. A opet, na sasvim iracionalan način, opsedala me je misao da njihova sudbina u izvesnoj meri zavisi i od mene, da im svojom spremnošću na žrtvovanje mogu nekako pomoći.

Počeo sam zatim da iskušavam sebe ne bih li otkrio pravu visinu žrtve koju bih spremno prineo. To je vodilo ka prilično grotesknom razmišljanju: otkrio sam da bih dobrovoljno dao po jedan ekstremitet za svakog od njih ponaosob, ali samo u ovom obliku: jednu svoju ruku i jednu nogu, nipošto dva uda iste vrste; shvatio sam isto tako da pod torturom ne bih dugo izdržao i da bih svoje drugove ostavio na cedilu; takođe; da bih se spremno odrekao svog života u zamenu za njihova dva, ali ne i za jedan. Već u Malagi naginjao sam takvim mislima: dok je službenik nekim bezličnim glasom čitao smrtnu listu osuđenih, opsesivno sam se trudio da makar u mašti podelim sudbinu onih koje izvode napolje, da doživim i da se uživim u prizor njihovog pogubljenja do u najmanji detalj - jer bejah uveren da će zahvaljujući toj identifikaciji s njima njihovo umiranje biti lakše.

Van svake sumnje, ponesen nekom detinjastom nadom, ja sam nesvesno verovao da će taj osobeni altruizam i takvu plemenitost primetiti nekakva viša sila i nagraditi je po zasluzi. No verujem da u ovome leži samo jedan deo istine. Jer ovde, u ovom mom iskušavanju sebe samog, bilo je i nečeg dubljeg. Došao je, na primer, dan kada sam uvideo da sam spreman da prinesem svoj život za Garsiju ili Kubanca, ne svoj jedan za njihova dva, već jedan za jedan, i to bez ikakvog cenkanja. Štaviše, znao sam da bih to učinio sasvim lako i prirodno, kao kad delimo zadnju cigaretu. Tada mi je bilo neshvatljivo da sam nekad ranije mogao drugačije da razmišljam. Jer bilo je tako očigledno, kao što su dva i dva četiri, da mi snosimo odgovornost kako za sebe tako i za druge - time ne želim naglasiti ono što se, u širem smislu, naziva socijalnom odgovornošču, nego činjenicu da je sve nas, poput sijamskih blizanaca ili spojenih sudova, na neki neobjašnjiv način zahvatala ista supstanca i prožimala identična bit. Svestan sam, naravno, koliko su ova poređenja nevešta i nategnuta, ali isto tako znam da je doživljaj koji ovde pokušavam da opišem istinit. Kada sam prelomio svoju poslednju cigaretu napola i popušio je zajedno s malim Nikolasom, on mi se nijednom rečju nije zahvalio jer je znao da je njegovo zadovoljstvo dok uvlači duvanski dim isto kao i moje, da ponuditi znači i prihvatiti, pošto smo svi zajedno bili vezani jednom pupčanom vrpcom i svi zajedno ležali u istoj pulsirajućoj utrobi, u tranzitnoj materici sveta. Kada bi svaki čovek bio ostrvo, zar bi se iko zanimao za poslove sveta?

Bio sam potpuno svestan činjenice da u samici ljudski duh živi pod istim uslovima kao biljka u staklenoj bašti. S druge strane, moj položaj je samo na ekstreman način odražavao položaj čovekove sudbine uopšte. Razlika, odmeravali je mi pojmovima slobode, straha ili nade, ta razlika bila je sadržana možda jedino u stepenu, no ne i biti. Što se, pak, tiče pitanja prirode onih veza što su me vezivale za ostale kažnjenike u zatvoru, to pitanje je, u biti, odgovaralo osnovnom pitanju na kome su sazdani sistemi društvene etike. A moja opsesivna razmišljanja, naizgled apsurdna i nepovezana, stajala su, po mom dubokom uverenju, u direktnoj, očajničkoj spregi sa stanjem našeg društva i s praktičnom politikom.

Moji partijski drugovi, na primer, na pitanje da li A treba da žrtvuje svoj život za B-a, odgovorili bi da to zavisi isključivo od relativne društvene vrednosti osobe A i B. Ako bi drug Arturo bio jako korisniji u borbi protiv fašizma od malog Nikolasa, onda bi Nikolas bio taj koji bi u kritičnoj situaciji morao dati svoj život za Artura, ni u kom slučaju obrnuto. Štaviše, čak i kad bi se ovaj drugi, potaknut nekom zagonetnom sentimentalnošću, hteo žrtvovati umesto Nikolasa, to bi samo išlo na štetu stvari kojoj on, Arturo, služi i predstavljalo bi objektivno nepoželjan, antisocijalni gest. Iz toga je sledilo da bi ne samo jedan, već hiljade i stotine hiljada Nikolasa mogli da budu i bili bi žrtvovani ukoliko bi situacija to zahtevala. Jer, gledano na ovaj način, Nikolas je postojao isključivo kao društvena apstrakcija, kao matematska jedinica koja se dobija deljenjem sume od deset hiljada milicionera sa brojkom od deset hiljada. No, ova jednačina bila je pogrešna:

"Partija osporava slobodnu volju pojedinca - a istovremeno zahteva od njega da se svojevoljno žrtvuje. Osporava mu sposobnost da bira između dveju mogućnosti - istovremeno zahtevajući da uvek pravi razliku između dobra i zla - a uz to mu još patetično govori o krivici i izdaji. Pojedinac stoji pod znakom ekonomskog fataliteta, kao mali zupčanik u satu koji se, stavljen u pokret nekada davno, jednako vrti bez mogućnosti da se zaustavi ili da bilo šta utiče na njega - a Partija zahteva da taj zupčanik ustane protiv celog mehanizma i počne da se obrće u suprotnom smeru. Negde se u tom računu potkrala greška. Jednačina u svakom slučaju ne stoji".

Setio sam se Malroove fraze iz Osvajača: "Une vie ne vaut rien, mais rien ne vaut une vie." U socijalnoj jednačini vrednost ljudskog života ravna je nuli, u kosmičkoj, pak, ona je beskrajna. Danas svaki učenik zna, ukoliko krišom unesemo nulu ili znak beskonačne veličine u konačni račun, da se čitava jednačina u tom slučaju razglavljuje iz osnova i da lako možemo dokazati kako je tri jednako pet ili petsto. Ne samo komunizam nego i svaki politički pokret koji implicitno počiva na utilitarnoj etici nužno će stradati usled te iste fatalne greške. Ova je greška naivna kada je reč o nekom matematičkom problemu, a ipak njene konsekvence vode u pravoj liniji ka Gojinim "Kaprisima", ka vladavini garote, ka mučilištima inkvizicije ili ćelijama Lubjanke. Da li je put popločan citatima iz Rusoa, Marksa, Hrista ili Muhameda od male je važnosti.

Osećam kako ovaj sadašnji izveštaj daje previše sređen i logičar opis duhovne krize i njenih mena, njenog rasta i opadanja, njenog osciliranja između novih izvesnosti i starih sumnji, njenih nenadanih prosvetljenja nakon čega slede dugi periodi unutarnje tame, malodušja i straha. Zaista ne verujem da bi se iko izuzev krajnje primitivne osobe mogao ponovo roditi za jednu jedinu noć, bez obzira na tolike priče o naprasnim preobraženjima. Ne poričem da neko može iznenada "progledati" i doživeti prosvetljenje koje će potpuno izmeniti njegov dalji život. Ali ono što je svojstveno promeni ove vrste jeste da kreće iz same srži ličnosti i da je potrebno vremena i vremena dok se ne probije do periferije i ne prožme i poslednji ostatak bića. Konverzija koja se nakon prve dublje krize rešava budućih poteškoća time što preuzima gotove komplete zgotovljenih verovanja, zamenjujući jednu lepezu dogmi drugom, teško da može poslužiti kao inspirativan primer onima koji iole drže do nekog intelektualnog poštenja. Sumnjam da se istinski duhovni preobražaj javlja kao posledica svesnog razmišljanja koje je, ako se tako može reći, usredsređeno u dubinu. Preobražaj započinje onde gde se nalaze nesvesni aksiomi vere, unutarnji kriterijumi vrednosti. On započinje, da tako kažemo, od kotlarnice, od osigurača i plinskih cevi odakle se upravlja životom cele kuće; snabdevanje pokućstvom, u duhovnom smislu, dolazi tek kasnije. Neki istaknuti konvertiti naše epohe izgleda da su taj posao prepustili dekoraterima; hrišćanska ljubav kojom obasipaju bližnje uverljiva je otprilike koliko i komunistička mirovna ofanziva.

Mnogo je lakše odbaciti utilitarni koncept etike nego pokušati naći dostojnu zamenu za njega. Možda se rešenje krije u naglavce postavljenoj Bentamovoj maksimi: što manje patnje na što manji broj ljudi. To zvuči privlačno - do izvesne granice. No iza te granice leži kvijetizam, nazadak i rezignacija. Ništa manje privlačno nije delovao ni prelazak sa lenjinskog puta na gandijevski, ali i to je bila samo još jedna prečica, još jedno strmoglavljivanje iz jedne krajnosti u drugu. Možda se rešenje krije u nekom novom vidu sinteze između sveca i revolucionara, između aktivnog i kontemplativnog života, a možda smo, pak, živeli u nekom prelaznom periodu koje se može dovesti u vezu sa poslednjim vekovima Rimskog Carstva, kada nikakvog rešenja nije bilo na vidiku.

Tokom sledećih godina napisao sam nekoliko knjiga u kojima sam pokušao da asimiliram iskustvo iz ćelije br. 40. U Gladijatorima (čija je druga polovina dovršena nakon Sevilje) i u Pomračenju u podne, narednom delu, pokušao sam da preko intuitivnih saznanja proisteklih iz "časova kraj prozora" dospem do intelektualnih pojmova. Oba romana predstavljaju varijaciju na istu temu: problem sredstava i ciljeva, konflikt između morala i društvene koristi. Treći roman ove trilogije, Dolazak i odlazak, značio je odbacivanje etičke neutralnosti nauke kakva se krije u tvrdnji psihijatara da se hrabrost, predanost i požrtvovanje mogu "reducirati" na neurotične motive. Konačno, u Jogiju i komesaru pokušao sam još jedanput da sažmem, ovog puta u obliku eseja, značenje usamljeničkog dijaloga iz ćelije br. 40. Tek sa ovom knjigom, napisanom 1943, krug je najzad bio zatvoren; bilo je potrebno punih pet godina da bi se saželi časovi kraj prozora.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5