Otkrij još koju čaroliju svijeta

GUSTAV KRKLEC: STARINSKI SONET

Ognjena ružo, što plamtiš i goriš

u rujnoj čaški svog voštanog tkiva,

na samrti već, ali jošte živa,

posljednjom kapi krvi dok mi zboriš.

A noć je pusta, noć je gluha, siva.

Zalud se, ružo, sa sjenkama boriš,

zalud me tješiš, uzalud me koriš,

jer noć sve dublja, sve mračnija biva.

Trenutak još, i sve će naglo proći,

ugasnut će tvoj plamen u samoći,

što svakog časa biva teža, veća.

Trenutak, tren, već zadnje sjene kruže.

O, gdje si vatro rascvjetale ruže?

Tješi se sa mnom: nestanak je sreća!

DUŠAN RADOVIĆ: SONET NA SONET

                Gustavu Krklecu

Tešim se s tobom: nestanak je sreća!

Al još te vidim gde veselo traješ,

s razlogom tajnim kako se još maješ

sred ovog trošnog sveta, ovog smeća.

Dok čitam, veljače sedamdeset prve,

Rekvijem tužni iz -eset devete,

slutim da negde čučiš kao dete

i halapljivo kupiš slatke mrve.

O, lukava varko! Zar da svako usni

sa tvojim stihom na uveloj usni:

"Nestanak je sreća!... Nestanak je sre-"...

A ti ćeš živeti, gledati, disati,

ljubiti, krasti, piti i pisati

i nestati... nikad, a možda i pre!

GUSTAV KRKLEC: EPISTOLA U STIHOVIMA

                      Dušanu Radoviću

Dušane, jeste: pjevam, pijem, pušim,

a ponajviše bogu kradem dane,

i tako kule niz kotare rušim,

i tako liječim neprebolne rane.

Moj Radoviću, od dima se gušim,

pod samim sobom siječem zelen-grane,

i poput panja kvrgava se sušim;

u crnom jatu znamen bijele vrane.

Al nisu varke to, što činim svjesno,

ni sanje krhke, nit dvorci u zraku.

Meni je, dragi, u tom svijetu tijesno.

Pa sad u gužvi, metežu i mraku

sam sebi stvaram božanstvenu zamku:

nestanak kao — gutljaje na slamku.

DUŠAN RADOVIĆ: EPISTOLA NA EPISTOLU

                    Gustavu Krklecu

Život je opaka navika i ko se

tom poroku oda izlečiti se neće...

Od neizlečivog života razbolelo se tvoje srce,

i nema mu spasa — živeće!

Bolovaćeš, dobri moj, kao vrutak

večiti što diše u paprati

i brusi belo ogledalo, belutak,

za sunce, od iste bolesti što pati.

Život je groznica kamena, vatra

te groznice, bolest mrtvog sveta.

Mrtvo nebo mrtvim očima posmatra

bolesnika sa praporcima soneta.

Ima glavu, šešir, cvet za šeširom —

prkosan Krklec pred mrtvim svemirom!

GUSTAV KRKLEC: VELIKA TRAMPA

                Dušanu Radoviću

Šeret si, Duško, - ne znam tko je veći

te mene nađe da mi pamet soli,

gdje mlad i nejak ne umijem reći

šta me, ni zašto, niti gdje me boli.

Vitezi nekoć (ni mrtvi ni goli)

il rogovi u zakrpljenoj vreći —

mi smo u ovoj jada punoj doli

sanjari bivši o budućoj sreći.

Al nevrijeme je. Pljušti teška kiša,

i slon se skriva u rupu od miša,

dok crni barjak vijori vrh svijeta.

No kad se bura ponad krova stiša,

dat ću ti svoje "praporce soneta"

za jedan vijenac paprika iz Niša!

DUŠAN RADOVIĆ: TRAMPA NA TRAMPU

                    Gustavu Krklecu

Natopljen suzama truli stari pliš.

Sve ruže su mrtve. Umoran je Grič.

U poslednjoj noći poslednji šišmiš

proklinje života šund i smrti kič.

Još ti, u toj noći, s jednom nadom bdiš,

da u Nišu raste životvorni bič.

Al, avaj!... Nije Niš što bejaše Niš!

Elektronika — da! A paprike — ič!

No kad nas život zamori prisustvom

straha i smrti, i sa tim iskustvom

nov sonet prhne kroz vremena kavez...

Tebi, sa pravim bratskim čuvstvom,

mog Niša Socijalistički savez

daće orden-tranzistor, sa uputstvom.

GUSTAV KRKLEC: PROLJETNI HEPIEND

                   Dušanu Radoviću

Dušane, hajde da svršimo čarku.

Dosta je bilo sumornih soneta.

Gle, Zelen Juraj livadama šeta,

a lahor s mora ljulja našu barku.

Otkrij još koju čaroliju svijeta,

bezbolni čemer ili vedru varku,

i neka jaglac iz tvog gaja cvjeta

i u mom malom, zagorskom šumarku.

Krčimo stari put i novu stazu,

uzalud tražeći djetinjstva oazu,

jer za nas samo jedan zakon važi:

Pij, pjevaj, sanjaj, skitaj se i traži.

A što se tiče sroka ili rime:

nit zime za me, niti za te — zime:

(Alejkum selam, stari pobratime!)

*Prenosimo iz knjige “Plavi žaket” Duška Radovića