Otvorena vrata ministra Jova Miškovića

Rimski pisac, filozof i političar Marko Tulije Ciceron, učenik na Platonovoj akademiji, napisao je u svojim sjećanjima da prijatelji koji vas ne preziru i ne ignorišu kada se popnu na viši položaj nego što je vaš – to su ljudi najboljeg ljudskog soja i skoro božanskog porijekla. Vjerovatno se broj takvih ljudi u nekom gradu može izbrojati na prste jedne ruke. Na početku svoje novinarske karijere upoznao sam jednog takvog čovjeka. Jovo Mišković, čovjek čestitih namjera, čistih ruku i uzvišenih motiva kao da je slijedio misao Marka Cicerona. Uronuvši u nemirne političke vode, hodio je preko trnja i došao do zvijezda i igrom sudbine našao se na vratima pakla.

Kada je profesor fizičkog vaspitanja i politolog Jovo Mišković 1965. godine izabran za predsjednika Skupštine opštine u Doboju, dočekan je više sa skepsom nego sa simpatijama. Sa svojih trideset godina bio je jedan od najmlađih opštinskih predsjednika ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Jugoslaviji. To je prvi predsjednik opštine u Doboju koji nije ni prvoborac, niti učesnik Narodnooslobodilačkog rata 1941 – 1945. Nije ga do tada bilo ni među sreskom, niti opštinskom političkom elitom.

Nicala su nova preduzeća, industrija se prvi put našla na prvom mjestu privređivanja ispred poljoprivrede. Doboj je postajao ne samo saobraćajni, nego i privredni, medicinski, bankarski, kulturni, obrazovni, informativni i sportski centar regije u kojoj je živjelo oko 500.000 stanovnika

Sve ove ''mane'' nisu mu smetale da se odvažno upusti u avanturu kako bi bosansku kasabu pretvorio u moderan jugoslovenski grad. Na prvom koraku otvara vrata grada i opštine za preduzeća i banke u Jugoslaviji koji su željeli da nešto grade ili smjeste svoja predstavništa i trgovine u gradu na tri rijeke. To je bio početak brisanja opštinskih i republičkih granica. Ubrzo je Doboj postao grad gdje je svaka jugoslovenska republika imala svoje trgovine, predstavništva, filijale, banke… Nicala su nova preduzeća, industrija se prvi put našla na prvom mjestu privređivanja ispred poljoprivrede. Doboj je postajao ne samo saobraćajni, nego i privredni, medicinski, bankarski, kulturni, obrazovni, informativni i sportski centar regije u kojoj je živjelo oko 500.000 stanovnika. A Mišković je želio da Doboj bude i trgovinski centar sjevernog dijela Bosne. Pozvao je predstavnike Robnih kuća ''Beograd'' da izgrade veliku i modernu robnu kuću u centru grada.

- Pokušali smo da otvorimo grad i omogućimo brži razvoj dobojskog kraja; u mom timu bili su mladi i školovani saradnici – Rudolf Jurić, Suada Muminagić i Bogdan Nikolić. Administraciju su vodili iskusni i sposobni kadrovi: Rade Tešić, Pero Krijan, Neđo Ilić, Ljubomir Nikolić, a veliku podršku davao nam je i predsjednik Socijalističkog saveza Anto Bevanda. Usmjerili smo pažnju i na razvoj mjesnih zajednica, elektrifikaciju, izgradnju škola, ambulanti i puteva po selima i telefonskih linija - prisjeća se Jovo Mišković.

Poneki opštinski funkcioneri često su prigovarali predsjedniku da ne radi dobro. Ponekad su i zvanično upućivali strelice srdžbe i zavisti prema Jovi Miškoviću. Uporno su se, na primjer, zalagali za to da robnu kuću u Doboju gradi Sarajevo koje tada nije imalo ni jednu veću prodavnicu, niti snaga za izgradnju velike trgovine!

Sa predlogom za izgradnju velike robne kuće u Doboju Jovo Mišković ide na sjednicu Skupštine opštine. Koplja se lome – Sarajevo ili Beograd? Usred rasprave za riječ se javlja Petar Matić, komercijalni direktor Robnih kuća ''Beograd'' i kaže da je trgovina jedna od glavnih privrednih poluga jer sve što se proizvede treba i da se proda.

- Najbolji primjer komercijaliste je Josip Broz Tito koji putuje po svijetu i prodaje našu jugoslovensku robu - rekao je Matić. Robne kuće ''Beograd'' će kupovati i sve proizvode iz ovog dijela Bosne ako po kvalitetu odgovaraju našim standardima za prodaju. Ili, ako nam Osiguravajući zavod u Doboju ponudi bolje uslove za osiguranje mi ćemo sve svoje objekte i robu osigurati ovdje, u vašem gradu…

Odbornici su aplauzom pozdravili ove riječi i Robna kuća ''Beograd'' izgrađena je u Doboju. Od tada je Doboj dugo bio prepun kupaca iz nekoliko gradova sjeverne Bosne, pa čak i iz Slavonije.

Doboj je bio grad pobratim Celja u Sloveniji i Ćuprije u Srbiji, a postojala je i ideja da Karlovac u Hrvatskoj, Herceg Novi u Crnoj Gori i Tetovo u Makedoniji budu bratski gradovi sa Dobojem. I Celje i Ćuprija su pozdravili ovu ideju, koja, nažalost, nije ostvarena. Idejom o pobratimstvu Jovo Mišković želio je da se unaprijedi privredna i svaka druga saradnja ovih šest jugoslovenskih gradova. Saradnja sa ovim i drugim gradovima bila je inspiracija za brži razvoj. Celje i Doboj bili su među desetak gradova u Jugoslaviji koji su se najbrže razvijali.

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama. Nije mu smetalo da bude ravan i sa nižim od sebe i zalagao se za bolji život svih ljudi i za društvenu pravdu. Ljudima koji su u to vrijeme živjeli u Doboju učinilo se da se baš njima osmjehuju i zvijezde sa neba. Predsjednik Mišković kao da je pravio merdevine kojima su se građani penjali za jednu skalu više u životu.

Josip Broz Tito je kumovao devetom djetetu u svakoj jugoslovenskoj porodici. Kada su Zaharije i Radojka Petrović dobili deveto dijete – sina Simeuna, predsjednik Jugoslavije je bogato darivao svoje kumče. Darove je porodici Petrović, iz Kožuha, isporučio Titov izaslanik Jovo Mišković i zatim naložio da se Zaharijevim školarcima kupuju udžbenici i školski pribor. A Simeunova sestra Stanojka rodila je dvanaestero djece.

Prvog dana po dolasku na posao Mišković je portirima na ulazu u zgradu Izvršnog vijeća BiH rekao da ko god dođe iz Doboja i okolnih gradova ima prolaz u njegov kabinet. Tako su i ova vrata ministra Miškovića bila otvorena za sve ljude koji su željeli da se vide sa njim ili su tražili neku uslugu

Jovo Mišković je rođen 1935. godine u Derventi i rano se preselio u Doboj. Bio je dva mandata predsjednik opštine, a poslije toga izabran je za direktora Osiguravajućeg zavoda u Doboju. Ubrzo ga Radnički savjet Fabrike natron papira i celuloze ''Natron' u Maglaju, jedne od najvećih u Jugoslaviji, sa nekoliko hiljada radnika, imenuje za direktora. Poslije nekog vremena stiže poziv iz Sarajeva: Jovo Mišković ulazi u Vladu Bosne i Hercegovine kao ministar odbrane. Bio je prvi civilni ministar odbrane u Jugoslaviji, a ta funkcija u drugim republikama uvijek je bila rezervisana za generale.

Prvog dana po dolasku na posao Mišković je portirima na ulazu u zgradu Izvršnog vijeća BiH rekao da ko god dođe iz Doboja i okolnih gradova ima prolaz u njegov kabinet. Tako su i ova vrata ministra Miškovića bila otvorena za sve ljude koji su željeli da se vide sa njim ili su tražili neku uslugu. Poslije okončanja ministarskog mandata, Mišković je izabran za direktora Osiguravajućeg zavoda ''Sarajevo'' u glavnom gradu BiH i tu funkciju uspješno je obavljao sve do početka rata. U međuvremenu je bio i predsjednik Komisije za opštenarodnu odbranu i civilnu zaštitu Centralnog komiteta Saveza komunista BiH.

- Bio sam predsjednik opštine, ministar i direktor u Titovoj Jugoslaviji i nije mi padalo na pamet da se okrenem nacionalističkim stranakama u Bosni i Hercegovini, pa sam 1992. htio otići u penziju i živjeti daleko od svake političke aktivnosti - kazuje svoju potresnu ispovijest Jovo Mišković. - Dok sam čekao da predam funkciju novom direktoru ''Sarajevo'' osiguranja, postavljenom iz Stranke demokratske akcije, zgradu Direkcije zauzeli su jurišnici Jusufa Juke Prazine, pripadnici paravojne formacije koju je podržavao Alija Izetbegović, uhapsili me, a sve vrijedne stvari opljačkali. Odveli su me u neki podrum na Baščaršiji gdje sam podvrgnut torturi. Vezali su mi noge za nogare jedne stolice i uperili reflektor u oči i naredili da napišem koliko sam para dao četnicima i kojim pojedincima. Udarali su me po glavi i leđima. Nisam ništa znao, niti sam mogao bilo šta napisati jer su sve novčane transakcije išle preko direktora finansija. Sjećam se da su inspektori Službe društvenog knjigovodstva redovno kontrolisali naše finansijsko poslovanje i uvijek konstatovali da je sve rađeno po zakonu. Jukini ''specijalci'' su mi svezali i ruke za stolicu. (Jusuf Juka Prazina je prije početka rata bio višestruko osuđivani kriminalac, a kad je odradio prljavi posao za bošnjačku vlast, pobjegao je u Brisel gdje je ubijen. ''Juka je bio bosanski gangster i paravojni zapovjednik'', pisao je engleski list ''Gardijan'', napomena autora).

Pošto sam i dalje ćutao, komandovali su mi: ''Pričaj'' i postavili me uza zid u podrumu. Ispalili su dva rafala iz automata; pucali su neposredno pored mene. Uplašio sam se i mislio da će me strijeljati. Neposredno poslije toga, uslijedila je intervencija direktora Vatrogasnog društva Slinića, pa sam sproveden kod Rasima Delalića. Zatekao sam ga u kancelariji, sa nogama na stolu. Zbog bolova u glavi i leđima držao sam se za drugu stolicu; pitao me je zašto sam tako nemoćan. Rekao sam da se me tukli i mučili, pucali na mene. Odgovorio je da nije trebalo to da rade i naredio da me sprovedu u policijsku stanicu, inspektoru Vladi. Ovaj čovjek se ponio vrlo korektno i odmah me bez riječi poslao kući. ''Ako te ko bude zaustavljao reci da sam te pustio i niko na ulici neće smjeti da ti pravi probleme'', rekao mi je inspektor. Bio sam fizički iscrpljen, psihički slomljen i izgubljen. Nedugo zatim, uz pomoć doktora Sime Mihića, do početka rata direktora Željezničkog transportnog preduzeća BiH, uspio sam izaći iz Sarajeva i uz podršku prijatelja stići do Beograda. Mihić je takođe bio maltretiran i sa porodicom protjeran iz glavnog grada Bosne i Hercegovine.

* * *

Radna istorija Jove Miškovića je puna poštenja, znanja i morala sa impresivnim rezultatima. Danas gospodin prefinjenih manira i nekada simbol nade običnog čovjeka živi u Beogradu sa porodicom i rado se sjeća svojih prijatelja i života u Doboju i Sarajevu u vrijeme Titove Jugoslavije. Sa očima punim ljubavi čuva svoje unuke; Selena, Ivan i Aleksandar su njegova najveća radost.

Jovo Mišković je uspio da oplodi grad u kome smo živjeli, opštinu kojoj pripadamo, Republiku u kojoj se nalazimo. Često nam je savjetovao da sa zanosom poštujemo Jugoslaviju koja nam je omogućavala da širimo krila, obogaćujemo svoj život i materijalno i kulturno i da živimo vedre godine.