Otvoreno ateističko pismo Bogu

Sjećam se kad sam pisala stalnu kolumnu za jedan portal, par dana prije Božića urednica me zamolila da za tu priliku napišem božićnu priču. Bila sam na sto muka - ajd' ti napiši božićnu priču kad nisi vjernik i ne vjeruješ u božićne bajke. Gdje naći nadahnuće, kako napisati dobar, iskreni tekst na temu Božića ako u Božić ne vjeruješ? Na Badnjak sam bila već očajna, rok za predaju kolumne ističe, a ja nemam priču. Potištena i ljuta izašla sam iz kuće i krenula u jednu obiteljsku posjetu. Što se potom dogodilo, neću sad o tome jer mi se ne da ponovo pisati tu priču, ali radilo se o malom čudu - priču sam dobila, proživjela, osjetila, i napisala. Da sam vjernica, bila bi to nazvala božićnom čarolijom, ovako sam racionalizirala i zaključila da se ponekad u životu stvari jednostavno poslože na najbolji mogući način. No, ostaje činjenica da sam bila oduševljena i dirnuta i da mi je Božić bio baš lijep.

I svi prethodni Božići u mom životu bili su uglavnom lijepi. Vjerovala, ne vjerovala, mene je uvijek znala ponijeti ta atmosfera - okićeni grad, uzbuđenje u zraku, ljudi koji podjetinje i vesele se svjetlucanju bora, mahovini, poklonima. Božić se u mojoj obitelji uvijek obilježavao kao tradicija koja bar na nekoliko dana život pretvara u bajku. A svi smo mi gladni bajki, to je ono dijete u nama koje preživi odrastanje. Bor smo redovno kitili, čak i onda kad se to kao "nije smjelo". Išla sam i na ponoćke, doduše, nisam se nešto muvala i zadržavala po crkvi ali sam bila tamo negdje, sa svima ostalima, i nisam si nikada postavljala pitanje što ja radim tu kad već ne vjerujem? Nekako se slavljenje podrazumijevalo, da, onda kada se u stvari kao nije podrazumijevalo. Zašto bih si, kao nevjernici, odrekla pravo na malo djetinje vedrine taj jedan dan u godini? Osim toga, svaka čestitka koju sam primila i čula meni je bila lijepa gesta i ja sam te čestitke sasvim ozbiljno shvaćala i na njima bila zahvalna. Zašto bih imala nešto protiv toga da mi netko poželi sreću, zdravlje ljubav i mir? Tko god da mi tako nešto poželi, mislim da je u redu biti zahvalan. Pritom ne mislim na one masovne sms ili mail-čestitke, nego na ono kad ti netko stisne ruku "uživo", pogleda te u oči i zvuči iskreno.

Tako je dakle bilo oduvijek. A onda je došao i ovaj Božić i dogodilo se nešto na temelju čega bi se vjerojatno mogao napraviti scenarij za odličan američki, komercijalni božićni film. Ja, nevjerni i anti-religiozni stvor, probudila sam se na dan Badnjaka i zavapila:"Bože, tko nam je ukrao Božić?". E sad, kad se vjernik to zapita, stvari su redovne, jel'te, ali što se ima jedna ateistkinja baviti tim pitanjem? Što će njoj Božić? E pa, ja smatram da imam pravo na Božić, eto. Jer postojanje božićne čarolije nikako ne može dokazati netko tko u nju vjeruje, a ne ne... Pogledajte te američke filmske bajke - božićno čudo se skoro pa uvijek događa upravo onima koji u to čudo ne vjeruju. Jer inače nije čudo, i točka. Međutim ovaj put, nakon toliko godina, mene čarolija nije dotakla, ma niti okrznula. Uzalud sam se uvaljivala pod toplu dekicu i gledala najšarenije i najbajkovitije filmske božićne priče, uzalud sam provirivala glavom kroz prozor nastojeći "onjušiti" noćni prosinački zrak ovim mojim ateističkim nosom i osjetiti uzbuđenje. Moje srce je mirovalo, ravnodušno i nekako umorno.

Mučilo me to, pitala sam se što mi se dogodilo. Nije problem kada vjernik prestane slaviti Božić. Problem je kad za Božićem proplače nevjernik, ja vam kažem. Onda znaš da je svijet definitivno otišao kvragu. Nakon kraćeg mozganja, sinulo mi je, zasvjetlucalo kao svjećica na boru - čekajući, naime, božićne filmske bajke na televiziji, greškom sam odgledala nekoliko propovijedi sa oltara. I nisam čula pomirljivost, blagost i toplinu. Čula sam politiku, agresiju, ucjenu, prijetnje i mržnju. Čula sam poziv na rat, poziv na isključivost, kao da se nekakva inkvizicija monstruozno krevelji sa mog TV ekrana i tjera me da čvršće omotam dekicu oko sebe jer su me prošli srsi jeze i hladnoće.

I to nije sve. Moja stara je u badnje popodne spremala skromnu božićnu trpezu, ne skromnu zato što želimo biti veći vjernici od vjernika i doslovno slijediti Isusov nauk, nego zato brate što su vremena teška, stislo sa svih strana, ja nezaposlena, starcima male penzije i tako to. Slažući tanjure po stolu, umjesto da se veselim mirisima koji su dopirali iz kuhinje, ja sam vizualizirala redove u pučkim kuhinjama. I to mi nije bilo dovoljno, nego sam još mozgala - ok, ja jesam nezaposlena i nikakva, ali nezaposleno je također i osam od deset mojih prijatelja. Onaj jedan koji radi ponekad zavidi nama nezaposlenima. Njemu duša izađe na nos da bi zaradio plaću s kojom će, samo možda, uspjeti pokriti troškove režija i hrane. Onaj drugi koji radi, plaću nije dobio evo već pet mjeseci.

Sveudilj pomažući staroj oko božićne trpezice, opsjedaju mene tako nevesele misli kao roj dosadnih muha - ja znam da, po nekim statistikama, vjernici čine veći broj stanovnika moje zemlje. I to je sasvim ok, nemam ja ništa protiv vjere kao takve. Ponekad vjernicima i zavidim, lakše je kroz život kad imaš vjeru. Oni, valjda, kad ostanu bez posla, bez plaće, bez svih radničkih prava i dostojanstva, na kraju ipak još uvijek imaju vjeru za koju se mogu uhvatiti da ne upadnu u ponor beznađa i tuge. Oni možda život preživljavaju pod geslom "Bog dao, Bog uzeo." I kažem, to je u redu.

Ali onda sam se najednom trznula. Ček, ček. Radnička prava, ljudi moji, to nam nije dao Bog. Za ta prava neke žene i muškarci u povijesti su ginuli. Gubili su živote za one tri osmice, nisu čekali Boga da im ih podari. I onda, odakle pravo nama, današnjima, bili vjernici ili ne, ta prava tako olako prepustiti, odakle nam pravo izgubiti sve ono za što su se neki krvavo izborili? Nije nam ta prava i to dostojanstvo uzeo Bog, sami smo digli ruke od njih. Bog nam je, koliko se ja u Boga razumijem, dao srce, dušu i mozak da s njima raspolažemo na najbolji mogući način. Dakle, on nema ništa s našim kukavičlukom. On, također, sasvim sigurno nema ništa sa onim svećenikom koji je ispod šatora rigao vatru mržnje. Nisam ja s Bogom na "ti", ali mogla bih staviti ruku u badnjačku vatru da je Boga tu noć bilo sram kakve sve spodobe govore "u njegovo ime". Mislim, bilo ga je sram, ako postoji, naravno. Ma, mislim da ga je bilo sram i ako ne postoji.

I zato, eto, zbog svega toga, i zbog šutnje onih koji se u Boga razumiju više od mene, ja ove godine nisam imala moj nevjernički Božić. Nikakva božićna glazba nije takla moje srce, nikakva djetinja radost me nije ponijela ni zanijela, i mogu slobodno izjaviti da ove godine nije bilo ateiste koji je toliko tugovao za ukradenim Božićem kao što sam tugovala ja.

Jer, problem je kad za Božićem proplače nevjernik, ja vam kažem.

Onda znaš da je svijet definitivno otišao kvragu.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2014. godine