Sukob generacija
Afon 01 S

Photo: ilustracija/Nicole Xu

Ova današnja djeca…

Nedavno mi je moja dvanaestogodišnja nećaka Ajša ispričala vic koji nisam skontala, iako sam se trudila. Zamolila sam je da ponovi, što je ona i učinila, ali efekat je i dalje bio isti. Vidjevši moju zbunjenost, slegnula je ramenima i frustrirano zaključila: „A ne kontate vi to milenijalci, ovo ti je Gen Z humor.“

Pomislila sam da je možda stvarno tako.

Odavno me nasmijavaju TikTok klipovi koji prikazuju razlike među generacijama. Teme su raznovrsne, ali izdvojila bih one u kojima se upoređuju različiti načini odgoja djece i koji se temelje na ideji da djeca postaju manje otporna s vremenom pa su ona iz 80-ih superheroji u odnosu na današnju. Potom one koji se bave radnom etikom „boomera” i milenijalaca, gdje prvi s osmijehom idu na posao, poštujući formalni dress code, dok su drugi obučeni casual i daleko manje entuzijastični. Bumeri i danas zovu na telefon, dok milenijalci komuniciraju preko poruka. Za prve se vjeruje da su politički nekorektni, dok su drugi na sebe usmjereni narcisi skloni kukanju i depresiji.

I pored generalizacija i stereotipizacija, popularnost ovih klipova leži u tome što se temelje na određenim istinama i općepoznatim razlikama između generacija. Zato me zanimalo da ih podrobnije istražim i pokušam vidjeti razloge nastanka.

Iako ovi klipovi za najstarije generacije smatraju bumere (od eng. baby boom, porast nataliteta koji se desio nakon Drugog svjetskog rata), rođene 1946–1964, bitno je reći da još živi i starija generacija, tzv. tiha generacija (eng. silent generation). U nju spadaju ljudi rođeni od sredine 20-ih do polovine 40-ih godina prošlog stoljeća, prije i za vrijeme ratova, zbog čega se opisuju kao „tihi” jer nisu imali utjecaja na društvena previranja za razliku od budućih „glasnijih” generacija. Međutim, kako zbog dobi nisu aktivni u društvu, kreatori klipova ih ne smatraju inspirativnim, za razliku od bumera koji su im omiljena tema.

Bumeri su većinom roditelji generacije kojoj ja pripadam (milenijalci) ili djedovi i bake generacije Z, rođeni između 1946. i 1964. godine. Bez obzira gdje na planeti žive, možemo reći da su barem dio života proveli u ekonomski i politički najnaprednijem državnom uređenju u dotadašnjoj historiji. Rođeni i odrastali u periodu nade nakon svjetskog rata, vremenu društvenih pokreta za ljudska prava, studentskih i seksualnih revolucija, aktivno su sudjelovali u svim tim dešavanjima i napretku. Bumeri su bili Jugosloveni u pravom smislu riječi – rođeni i odrasli u zlatnom dobu te države, profitirali su od svega najboljeg što se nudilo i za razliku od mlađih generacija oni su zaista vjerovali u „neki bolji svijet”, aktivno sudjelujući u njegovom stvaranju. Cijene stvarne, „fizičke” društvene odnose, živi kontakt s ljudima i gledaju televizijske programe češće nego streaming. Po pravilu imaju najljepši rukopis jer su najveći dio života proveli pišući rukom. Istina je da su pripadnici bumera često meta kritike mlađih generacija i njihove woke perspektive, te su označeni kao rasisti, seksisti, homofobi, zagađivači planete i sl., ali su oni sa svojim pokretima za građanska prava i doveli do situacije u kojoj je bio moguć woke pokret. Osim ovih karakteristika, meta su kritike i zbog svog poslovičnog nesnalaženja u digitalnom svijetu. Iako koriste internet i društvene mreže, njihova zlatna socijalna mreža je Facebook, digitalno su nepismeni u širem smislu: teže im je razlučiti lažne od stvarnih vijesti te lakše padaju na različite virtualne prevare.

Generacija X nije više bumerska, ali nije baš ni milenijalska i više predstavlja ljude koji su na neki način zaglavljeni između tih dviju karakterističnih generacija i imaju ponešto od obiju. Rođeni između 1965. i 1980. godine, veoma dobro poznaju svijet prije interneta i društvenih mreža, ali su imali dovoljno vremena da steknu digitalnu pismenost. U engleskom se za njih koristi i naziv latch-key kids – djeca koja su nosila ključ oko vrata (u koje i sama spadam, iako sam mlađa), jer su se vraćali u praznu kuću budući da su po prvi put u historiji oba roditelja bila zaposlena. Kod ove generacije je prisutno kasnije ili rjeđe stupanje u bračne odnose i oni su prva u znatnijem smislu individualizirana generacija – ona koja je počela značajniji rad na sebi. Zbog toga se ni prema poslu ni karijeri ne odnose na način kao bumeri i nisu toliko usmjereni na rad i korisnost koliko žele i odmor i vrijeme za sebe. Nakon „prosperiteta i napretka” bumera, ova generacija uviđa negativne političke i ekonomske posljedice njihovog djelovanja te se buni protiv stila života svojih roditelja. Kod nas je to prilično jasno jer se radi o generaciji koja je bila direktni učesnik rata koji su započeli njihovi roditelj i djedovi – bili su premladi da išta od toga uzrokuju, a dovoljno stari da trpe posljedice. Međutim, ovaj raskol je vidljiv i u zemljama koje nisu imale takav „prekid historije”, na ekonomskom i ideološkom planu. Generalno govoreći, ovo je generacija koja se počela zalagati za individualnost i poštivanje ljudskih prava u inkluzivnijem i širem smislu.

Milenijalci su ljudi koji su doživjeli punoljetstvo s novim milenijumom ili su odrastali tokom početka 2000-ih – rođeni od 1980. do 1996. godine. Sobzirom da su prva generacija koja je formativne godine svog života provela i u online sferi, vjeruje se da je to djelovalo na njihovu psihologiju učinivši ih više izoliranim i narcističnim. Drugi naziv za njih je generacija „Ja, ja, ja”, čime se naglašava njihova usmjerenost na sebe i vlastito mentalno zdravlje s kojim često imaju probleme, naročito s anksioznošću i depresijom. Odgojili su ih ili kasni bumeri ili rani pripadnici generacije X, stoga su bili izloženi slobodnijem roditeljskom stilu koji se nije temeljio na poslušnosti i disciplini, nego je više poštovao ličnost djeteta i bio slobodniji. Djetinjstvo je postalo najlakše u historiji. Međutim, u poređenju sa starijim generacijama, milenijalci su nezadovoljni, djelimično zbog promijenjenih društvenih okolnosti – život je postao brži i skuplji, a očekivanja i konkurencija nikad veća, a djelimično i zbog svjetonazora koji je daleko od optimističnog i progresivnog. Svijet srlja u propast na mnogim frontovima, nema više ispravnih ideologija. Možda je taj sentiment najbolje prikazan u ovogodišnjem filmu Leave the World Behind Sama Esmaila u kojem se govori o propasti, ali ne zbog nekog tradicionalnog vanjskog neprijatelja – nisu to više ni Rusi, ni Arapi, ni alieni, već je stvar puno kompleksnija. Također, globalna slika svijeta se promijenila i stil života je postao više nomadski, milenijalci su ljudi koji nisu vezani za jedno mjesto i jedan posao, i često rade od kuće ili iz nekog dijela planeta koji je udaljen od mjesta na kojem su rođeni, što je daleko od bumerske slike.

Rođena od 1997. do 2012. godine, generacija Z je generacija koja još odrasta, ali njeni najstariji pripadnici polako preuzimaju uzde od milenijalaca. Možemo već govoriti o nekim njihovim generalnim karakteristikama, iako preostaje još vremena do potpunijeg definisanja. Oni su rođeni s tehnologijom što je u velikoj mjeri utjecalo na njihov proces učenja i procesuiranja informacija te i kod njih postoje veliki izazovi s mentalnim zdravljem. Još su društveno svjesniji od milenijalaca, u smislu da imaju najrazvijeniju ekološku svijest – svjesni su da su starije generacije ostavile problem zagađenja koji će njih najviše pogoditi te najnormalnije uzimaju različite rodne orijentacije. Možemo reći da se kod njih woke kultura podrazumijeva, dok su milenijalci ipak morali da je osvijeste.

Međutim, i pored ove najnovije podjele generacija, bitno je reći da se historija ne računa ni od pojave interneta ni od početka 20. vijeka, te da je ljudska potreba za ovim razlikovanjem puno starija. I prije društvenih mreža koje postoje kao stalna globalna refleksija svih društvenih fenomena, mlađe generacije su se na različite načine odvajale od starijih, bilo stilom odijevanja i frizurom bilo svjetonazorom, buneći se protiv njih i smatrajući ih prevaziđenim. S druge strane, vjerovatno su starije generacije kritikovale ponašanje mlađih još od stare Grčke, smatrajući ga drugačijim od svoga. Pri tome je uočeno da stariji uglavnom kritikuju ona ponašanja mladih koja oni najviše cijene i imaju „viška”, pa će, na primjer, autoritativne osobe kritikovati nedostatak discipline kod mladih, načitane osobe nedostatak navike čitanja, a inteligentne će tvrditi da su mladi sve „gluplji”, iako je činjenica da prosječni IQ stalno raste.

Ovo je uzrokovano različitim faktorima. Neki od njih se nalaze u osnovama grupne psihologije i teoriji konstruisanja socijalnog identiteta. Ljudi „umanjuju” vanjsku grupu i njene članove da bi se osjećali bolje u grupi kojoj pripadaju. Vjerovanje u superiornost vlastite i inferiornost druge grupe povećava samopoštovanje i solidarnost među članovima. U našem društvu u kojem su još najglasnije vjerske i nacionalne podjele ovo je naročito jasno. Međutim, tamo gdje nisu tako bitne ove razlike, prisutne su druge vrste podjela. Naročito među mladima koji su u procesu formiranja vlastitog identiteta, i u tome im se kronološka dob učini kao krucijalni faktor. Odatle se veoma lako poistovjetiti s karakteristikama generacije kojoj pripadaju, kao što se, na primjer, lako poistovjetiti s karakteristikama horoskopskih znakova.

Pri tome je generacijska identifikacija još opravdanija jer zaista postoje društveni stavovi i stilovi života koji su uzrokovani vremenom rođenja i formiranja. No, bez obzira na to, valja istaknuti da unutar jedne generacije mogu postojati veće individualne razlike nego što postoje između pripadnika različitih generacija. Naša fleksibilnost i otvorenost prema novim stavovima i promjenama ovisi o nama, a ne o datumu rođenja. Potpuno je realno da se toliko promijenimo u toku životnog vijeka da, iako smo, na primjer, rođeni kao bumeri, na kraju usvojimo društvene stavove generacije Z.

Činjenica je da nisam skontala vic s početka teksta. Ne znam da li je stvarno objašnjenje generacijsko, ali ako jeste, sigurna sam da je do mene, a ne do generacije Z.

*Prenosimo s portala Prometej.ba

Oceni 5