Ovisnost o vjeri

Predstava „Stara škola Kreka – iz tame u svjetlo“ Marina Ivanovića Stoke @ Ekonomski fakultet, 13. 06. 2018, Osijek

Jučer sam bio na Ekonomskom faksu gledati Stoku. Za divno čudo, ovaj put ne govorim o studentima EFOS-a,  već o reperu Stoki koji je nastupio u sklopu OLJM-a sa svojom predstavom „Stara škola Kreka – iz tame u svjetlo“. Stoke se ljubitelji domaćeg hip-hopa sjećaju jer je krajem 90-ih s Neredom snimio album „Spremni za rat“, jedan od najvažnijih rap albuma urbane CRO scene toga vremena (album je nepravedno ostao u sjeni „Hrvatskih velikana“ Trama 11, iako je po meni bolji, ali jebiga). Duo nije dugo potrajao, Stoka je krenuo u solo karijeru ali se manje čulo o njemu kao o glazbeniku, a više kao o đankozi, redovnom posjetitelju komuna za odvikavanje i povremenom natjecatelju na zatupljujućim Big Brother programima u regiji. Činilo se da mu je karijera otišla u krasni trokurac, kao i život zamalo, no on se vratio uz pomoć druga boga i drugarice gospe i to svoje iskustvo odlučio je podijeliti sa širokim narodnim masama.

Hala Ekonomskog faksa bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a oni koji nisu imali sreće pronaći slobodnu stolicu sjedili su na stepenicama i gdje god su stigli. Ja sam pronašao stolicu, no negdje na samom kraju dvorane i nisam ama baš ništa vidio od onoga što se događalo na bini. Stoku sam samo povremeno ošacovao, najviše u jednom trenutku kad se repajući popeo do nas u stražnjim redovima, tako da sam imao dojam da slušam radio prijenos monodrame. S time da mi je audio užitak pokvarilo iritantno brbljanje neke ekipe iz pozadine te još iritantnije trčakaranje neke male dvonožne životinje koju su roditelji poveli sa sobom i dijete se dosađivalo do besvijesti. Nije ono krivo, krivi su roditelji kreteni, pa sam diplomatski fino i odmjereno reagirao poslavši i dijete i njih u tri pičke materine. Reakcija je uspjela, zla buka je prestala, a još jednom se potvdilo ono što uvijek ponavljam: jebo lijepu riječ, ružna riječ sva vrata otvara…

Stoka je započeo svoju monodramu komplimentirajući Osječanima kako mu je ovo jedan od najdražih gradova za nastupati (trebalo bi provjeriti kaže li to u svakom gradu gdje predstavu izvodi), a onda je krenuo. U prvom dijelu nam je ukratko opisao svoj razvojni i (de)formativni put dečka s Kvatrića koji je čuvši Targeta iz Tram 11 postao opsjednut rapom, otkrio je da i sam ima talent za repanje i pisanje stihova, a preko video zida mogli smo vidjeti (ili samo čuti, poput nekih od nas) i njegov prvi freestyle nastup u klubu Aquarius 1997. Stoka je i uživo odrepao jednu stvar iz razdoblja „Spremni za rat“ i taj prvi dio monodrame protekao je u lakšem tonu, s mnogo anegdota i zajebancije.

No, onda se stvari počinju komplicirati. Stoka vrlo brzo otkriva „čari“ droge, najprije trave, pa ecstasyja, pa speeda, pa na koncu kokaina, i dok slušamo kako pada u spiralu ovisnosti priča postaje mnogo teža i mučnija. Stoka je sjajan u opisivanju efekata koje svaka droga izaziva, toliko ide u najsitnije detalje da imaš dojam da slušaš prijenos uživo iz glave jedne munjare. I ovdje ima sjajnih anegdota, poput one o pekinezeru koji ga je napao u šest ujutro dok je išao kupiti pornografski časopis na kiosk, ili o novom televizoru kojeg je vukao u noćni klub kako bi ga trampio za par šuteva, a urnebesna je i štorija o tome kako nije na vrijeme uzeo šut te se uneredio u taksiju…

Glupo je ovako prepričavati događaje izvan konteksta predstave, ali poanta je da je Stoka i u trenucima najgore ovisnosti zadržao crtu samoironije i zdrave zajebancije, iako te priče, bez obzira na salve smijeha, nisu nimalo zabavne. No, takav je stvarni život ovisnika: u početku si sretan, droga te opušta ili diže, misliš da ti kontroliraš nju i da je sve pet, no prije ili kasnije shvatiš da ona kontrolira tebe i tada smijeh prestaje, a kreću suze.

Stoka govori iskreno, neizvještačeno, baš poput fakina iz nekog zagrebačkog kvarta, osim što on to nije. Priznaje kako dolazi iz bogate i dobrostojeće obitelji koju je doveo gotovo do prosjačkog štapa trošeći sve što je mogao na „bijelo“. Proćerdao im je svu ušteđevinu, obiteljsku srebrninu, spiskao je i nekoliko stanova, sve skupa par milijuna kuna koji su, baš kao u slučaju Tuđmanove privatizacije i pretvorbe, nestali i „pretvorili se“ u tvar koju je unosio u sebe. Išao je u komune redovito, tobože da se odvikne, a zapravo samo kako bi s one stvari skinuo psihijatre, liječnike i roditelje. Roditelje koji su dugo negirali ono što se vidjelo s Mjeseca, ali kada su progledali postali su najveći stup oslonac sinu razmetnome pokazavši da je roditeljska ljubav doista bezgranična, čak i kada ti je dijete idiot.

Tih prvih sat vremena monodrame je stvarno dobro, no cijeli koncept se urušava kad Stoka u priču uvodi Big Mana, Facu, Onoga odozgo – dakle, boga, crkvu i vjeru. Posljednju komunu Stoka je pronašao u Italiji među svećenicima koji još uvijek žive kao u srednjem vijeku nakon što se gotovo predozirao i tu je ugledao svjetlo u tami, jelte. A to svjetlo bilo je naravno svjetlo od boga koji je odlučio da ovoj budaletini nije još vrijeme da položi račun za sve što je radio i što je griješio (mišlju, rječju, djelom i propustom) te ga je izvukao grobaru s lopate, izliječio ga i poslao da propovijeda svoje evanđelje po kokainu Rvatima diljem lijepe nečije i šire.

Kakva gomila konjskog dreka!

U toj posljednjoj trećini predstave Stoka se spušta u najdublji glib lažnog, ispraznog „born-again Christian“ fanatizma. Mislim, halo, gledao je svoje vlastito tijelo sa stropa, jebemmuboga pa ovo je 2018., zar još netko kupuje te istrošene fraze? Ah da, ovo je predavanje za studente, a oni su retardi, njima će to sigurno uspjeti prodati J . I, naravno, činjenica da se tamo neka gospodična ukazala baš na dan kad se on rodio, to nije koincidencija kako je neupućen mislio, već čin božanske providnosti, otkrio nam je Stoka u svom besmislenom laprdanju, besmislenijem od bilo čega što je govorio dok je bio na drogama.

Gledajte, nemam ništa protiv da Stoka vjeruje u što god hoće da ga je izvuklo iz govana, bio to bog ili Djed Mraz ili Betmen. Ali ne vjerujem ni u jedno od toga troje, već vjerujem u čovjeka i njegovu sposobnost da čini dobro ili zlo, a Stoka je savršen primjer nekoga tko si je zamalo upropastio život, ali je pronašao snagu izvući se iz tog zla. On sam, uz malu pomoć ljudi sa strane, ali ponajviše svojom vlastitom voljom. Nikakav bog tu nije pomogao, i predstava bi bila efektnija da je takvu poruku poslao studentima: vjerujte u sebe i možete se iz svakog dreka izvući. A ne: vjerujte u nekog čončiku koji sjedi gore na oblaku i šeta kožicu. Stoka je u pravu kada kaže poantu cijele priče, da uvijek postoji izlaz, ali se ne slažem s prirodom tog izlaza.

Čisto praktično: nekom studošu koji pet puta padne neki ispit neće pomoći bog, već će mu pomoći to da zagrije stolicu i pošteno se pripremi za ispit ili da šesti put ode s kovertom u kojoj se nalazi 200, 300 ili 500 eura, ne znam kolike su danas cijene za kupovinu ispita na tržnici EFOS-a . A kad taj studoš završi faks, čekat će do mirovine na birou na pomoć s neba ako se sam ne trgne, potegne veze i poznanstva, učlani se u HDZ ili posudi lovu za jednosmjernu avio kartu za Dublin. Može on poslije trubiti sebi i svijetu kako mu je bog dragi pomogao, ali to je naravno čisto sranje.

Stoka je zapravo tipičan izdanak likova koji iz jedne krajnosti idu u drugu, i pitam se je li se on uopće izliječio, ili je samo jednu ovisnost zamijenio drugom: ovisnost o drogama za ovisnost o vjeri. Je li jedan kult, onoga džankija, zamijenio drugim kultom, promicatelja riječi gospodnje, pa sad organizira kvazi molitve srijedom i okuplja oko sebe izgubljene ovčice, poput njega? I je li talentirani reper, čiji je prvi album bio soundtrack odrastanja na asfaltu prije 20-ak godina, sada postao isprazni, klišeizirani cirkusant čija glazba anno domini 2018. može biti jedno soundtrack nadolazeće apokalipse u kojoj Stoka sudjeluje zajedno s Markićkom i ostalim klerikalno-desničarskim šljamom koji Hrvatsku pokušava vratiti u srednji vijek?

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo s njegovog bloga