Ožiljci srebroljubive svakidašnjice
LEBDEĆI ČUN
Stanica: vagoni, pisak, dim
Šta tražiš ovde?
Prolaznik li si? Šetač?
Tragač za srećom?
Možda treba da se popneš u jedan tamo voz i da
otputuješ.
Neko sasvim isti kao ti, tu negde među svetinom
sad upravo to čini.
Neko kom je neko umro.
Majka, žena, ili brat.
Stan mu ostao pust, neodrživ
kao čun u vazduhu.
Nema zašto da u njega opet uđe
nema zašto da u njemu sedi, leži
da u njemu čita, kuva
nema s kim da razgovara sem sa fotografijama na
zidu.
Zato vagoni, vreva oko njih,
dim i pisak na put zovu.
Putovati se može na mnogo strana: na more
gde je uvek toplo i vlažan vazduh mami u obilazak
obale
može u nedalek grad
da se pogledaju muzeji i uveče pozorišna predstava
može se putovati kao iseljenik
u zemlju s nečeuvenim imenom
za čistača ulica, perača sudova, strvodera
jer tamo nikog znanog nema, tamo
sve je izgubljeno pa se ništa ne gubi.
Gubi se samo sebe ali to je
gubitak željan, gubitak nužan
to je samo skok iz čuna koji lebdi
neizdržljivo lebdi, skok
na zemlju
da se preživi.
BEZ LJAGE
Ne kao supružnici
koji skupa prebolevaju
ožiljke srebroljubive svakidašnjice
ljubavnici se sastaju samo
u naponu nepristransne snage
da uživaju.
Oni su kao ljudožderi
gladni jedno drugoga
i ne zaziru od nezgrapnosti
razgolićavanja i nužda
jer ih one
posle svake nadmene stanke
ponovo bacaju na jedre
zapaljene opruge postelje.
PREDOSTROŽNOST
Budi istinoljubiv -
nemoj ništa govoriti o onima
koji su mrtvi.
Ne reci nikad:
on bi sedeo u senici
igrajući pasijans
niti reci:
ona se oblačila
raskošno
jer ćeš se samom upotrebom
lične zamenice
za nešto što niti je lice
niti ima
lica
niti ima išta
sem tog trzaja
u jednoj vijugi
tvoga mozga
naći u položaju
alkoholičara
koji u svojoj deliričnoj predstavi
oblikuje scene
i likove
na izmišljenoj pozornici
iza pljuska nepostojanja.
STARO
Sve je bilo tako prisno
na tom sastanku
posle deset godina:
bore na tvom
nekad breskvastom
licu
tvoje grudi opuštene
nekoliko santimetara
ispod nekadašnje ispupčenosti
tvoja ruka
na mome
temenu
gde je kosa u međuvremenu
počela da se proređuje
pa čak i obrti zagrljaja
što si ih
u međuvremenu
ko zna od koga
sve
i gde
naučila.
Samo je stara igra
koja nas je pre
na izlizanim podovima
naših plesnih škola
mesečarski sjedinjavala
u treperava
trenja
sad avetinjski zvučala
s muzičkog podijuma
trezveno osvetljene
poslovne kafane
gde smo svratili
da se odmorimo
od starih
sebe.
KOLO
Tek što si stigao
u razmaku godina
ispunjenih bdenjima
trčanjem po lekare
i smirivanjem
rasplakanih
žena
da pokopaš svoje mrtve
i oslobodiš se
za odlagana
radoznala putovanja
došlo je vreme
da i ti
od svojih mlađih
koji su u međuvremenu izrasli
s prohtevima
za dalekim
radoznalim
putovanjima
budeš pokopan.
*Iz knjige Pesme i zapisi, Prosveta, Beograd (1997)