In memoriam: Džej Ramadanovski
Džej S

Photo: Printscreen/YouTube

Pa baš danas da odeš, brate, u nedelju

Pa baš danas da odeš brate, u nedelju, baš ti koji si svojom “Nedeljom” napravio himnu nas što smo odlazili onda, u nevrijeme. Vraćali se, pa opet odlazili.

Nekad, kasnije, odlazili, a da nismo smjeli ni da pomislimo više na tu pjesmu, jer je bila neizdrživa, jer je otvarala ionako nezacijeljeno meso i tkivo i ono spašenih a duboko skrivenih emocija, jer bi učinila da se raspadnemo prije vremena. Tek kad smo stizali tamo gdje nas je odvelo ono nevrijeme i nedoba, tamo gdje bi nas dočekalo svašta – nekad loše, nekad dobro, nekad, ruku na dušu, i bolje nego što smo ostavili za sobom – ali nikad naše, i što nikad nije ni postalo naše – e onda bismo je pustili. Tvoju “Nedelju”, da nas dokrajči, da nas raskoli iznutra, kao onda, kao tamo, u onoj produženoj noti na kraju refrena, kad bi zavapio, kad puknu glasnice na tren, na neizdrživi stih: “…nedelja, i svi ste tu. A mene… s vama nema”.

Tako, da nas uništiš, da nas sjebeš, i kad završi, digneš ponovo, iscrpljene i ponovno spremne na ono što se zove “život tamo”.

Ta je bila i ostala najveća. Ali ne i jedina. Nisi ti bio čovjek od jedne pjesme. Kako i gdje bez tvoga “imperativa” iz strašne 92. – “Uspori malo sudbino sestro”? I kasnije, i kajanje, i nedostajanje, uvijek to nedostajanje…I “Gde si sad moja ružo”, i “Vetrovi me lome”, i “Što me je to prevarilo u pogledu tvom” (kako za nju, za tu “Cigaretu”, za tu pjesmu reče Momo Kapor: “čisto moj slučaj!”)…

I kasnije, mnogo kasnije, ona naša, isto naša, kad smo se, dotad već ponešto i po sili stvari naviknuti, a više, čini mi se, otupjeli na tu daljinu, odavno, i uglavnom neuspješno, bavili i drugim stvarima srca, i ono malo što je preostalo od ljubavi, one “jedan na jedan” ljubavi, pa se tražili kroz tvoj glas – jedinstven, promukao, moćan, boje tamne kao dorćolska noć, pa se pitali ili nekome govorili – a najčešće samima sebi: “…ne znaš ti – kako je imati pa nemati…”, i stihom kakav u nas još nije napisan i kakav nikad nije tako otpjevan: “…jer znaš da ćeš da zažališ, kad kažeš: kraj – a da tako ne misliš.”

Teško je vjerovati da je ovo sad stvarno kraj. Jer još si nam trebao, još ćeš nam trebati.

Zbogom Džeki, neusporedivi, jedinstveni brate.

*Prenosimo sa portala Radio Gornji Grad sa dozvolom autora

Oceni 5