Paket aranžman: Ploča kojom je započela nova rock epoha

Moram priznati da mi je Dragan Papić - čovjek koji se vezuje uz prapočetke i početke Idola, netko poput, kako će to kasnije reći Vlada Divljan, njihova Warhola - posve izblijedio iz sjećanja. Nakon suradnje na ovitku prvog zvaničnog singla grupe, Bregovićevih „Maljčika“ (kada je trebao sa svojim protežeima doći na snimanje u Zagreb) izgubio sam ga iz vida sve do njegove izložbe u okviru „Pozdrava iz Beograda“ organiziranih u ožujku sljedeće godine, dakle 1981., a potom i potpuno, pa valjda nije ni čudno što ga slabo pamtim. Pretpostavljam da je prije mog dolaska u Beograd dosta pomagao Encu da se beogradski novi klinci okupe u Drugoj maci.

A ja sam, u gužvi oko Druge mace i Dugmeta, 17. listopada po zadatku izišao na pozornicu Pionira da zahvalim Čoliću i Bati Kovaču i uručim im zlatne, platinaste i dijamantne ploče za prodaju albuma „Zbog tebe“ i „Ako priđeš bliže“. Čoli i posebno uokvirene srebrne i zlatne singlove za „Druže Tito mi Ti se kunemo“. Deset dana potom vratio sam se na kratko u Zagreb kako bih 'komisiji', u utorak 28. listopada, predstavio budući LP novih beogradskih sastava pod radnim nazivom „BAS“, iznio prijedlog za singl jednoga od njih, „Maljčike“ Idola, kao i za novi singl Bulevara („Nestašni dečaci“/ „Moja lova, tvoja lova“; tekstove je ponovno potpisao još nedovoljno poznati Momčilo Bajagić) te kako bi informativno preslušali prve i nedovršene snimke Bijelog dugmeta.

Ove podatke pak prenosim iz mog malog, crnim skajem ukoričenog rokovnika u kojem bilježim precizno i naklade Čolinih ploča zbog kojih je zaslužio diskografske trofeje. Recimo, „Druže Tito, mi Ti se kunemo“ i „Titovim putem“, inače snimke stare tri godine, objavljene u svibnju 1980. prodane su, zaključno s rujnom, u 173.093 primjeraka, kao vjerojatno najtiražniji singl 80-ih, desetljeća u kojem su pokopane ploče na 45 okretaja.

Iz navedenog je vidljivo kako je zamisao da nove nade beogradskog rocka predstavimo zajedničkom LP pločom iznesena znatno prije subotičkog Omladinskog festivala, događaja koji se često spominje kao vrijeme kada se rodila ideja o „Paket aranžmanu“. Naime, festival „Omladina 80“ umjesto tradicionalnog svibanjskog termina otkazanog zbog Titove smrti, odvijao se od 26. do 28. studenog. Istina, bila je to sva prilika da se nove snage yu-rocka međusobno ogledaju i upoznaju (Film, Haustor, Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam), da steknu dodatno sampouzdanje.

A i nagrade su pripale dvojcu iz budućeg „Paket aranžmana“: druga stručnog žirija - Milanu Mladenoviću, odnosno Šarlo Akrobati za „Ona se budi“, a treća publike: Vladi Divljanu, odnosno Idolima za „Zašto su danas devojke ljute“. Prvu nagradu žirija dobio je Jura Stublić s Filmom za „Neprilagođenog“. Bio je to i prvi susret 'novog vala' i 'novog talasa'. Ali sve to se dakle događalo punih mjesec dana nakon spomenutog, u ovoj kronologiji važnog sastanka Jugotonove 'komisije'.

Osim toga to je jedan od onih trenutaka iz ove priče kojeg se zaista dobro sjećam. Naime, 'komisiju' - sastavljenu od najrazličitijih profila djelatnika tadašnje tvornice gramofonskih ploča, dvoje, troje referenata prodaje, ponekog putnika (iliti trgovačkog predstavnika na terenu) koji bi se tada zatekao u tvrtki, predstavnika izvoza-uvoza, maloprodaje, nabave (preko koje su se izrađivale omotnice), propagande, svih urednika, uključujući i glavnoga - trebalo je uvjeriti, da nešto što stavljaš na dnevni red preslušavanja, prihvati ili odbije. 'Komisija' je u optimalnim uvjetima, kada bi se u firmi po prirodi posla okupilo četiri-pet putnika, znala brojiti i do dvadeset članova. Tako sastavljenu svakako je lakše bilo uvjeriti da se nešto odbije, nego prihvati. Zapravo glavna i najteža zadaća urednika bila je nekog izvođača, njegov 'program' - ako vam se činio pažnje, novca i vremena vrijedan – 'prodati' vlastitoj tvrtki.

Pogotovo kada je bilo govora o 'novoj muzici', o punku, novom valu; o zvucima koji nisu lako nalazili put do prosječnog uha, makar se radilo i o djelatnicima zaposlenim u glazbenoj industriji. Fama što se kod nas krajem sedamdesetih širila prateći aktualna gibanja u rocku više-manje zadržavala se na razini muzičkog i omladinskog tiska (Džuboks, Polet, Studentski list, Zdravo, Vidici, Omladinske novine, NON, Naši dani, Omladinska iskra), a šire publike i potencijalnih ljubitelja glazbe jedva da se doticala.

Trebali su televizija, radio, 'ozbiljne' novine, i konačno diskografija, da bi se nešto stvarno dogodilo. Kad urednik u diskografskoj kući otkrije ili shvati da se na terenu doista nešto zbiva mora odabrati najbolje od toga a onda, kako je rečeno, isto 'prodati' vlastitoj kući! Uvijek se sjetim jednog intervjua u Music Weeku, britanskoj inačici Billboarda, s Muffom Winwoodom, basistom legendarnih Spencer Davis Group, koji je po odlasku iz grupe postao A&R (kratica za 'artist and repertoire'), dakle urednik u matičnoj mu tvrtci Island, u kojem je ustvrdio: „Bez uspješne 'prodaje' nekog programa vlastitoj tvrtki, predmetni program nema realnih izgleda na tržišni uspjeh“.

Takva uloga i zadaća lovca na talente nije samo u naprednoj tržišnoj diskografiji već i u tobož rigidnim sustavima kakvim se smatra onaj u kojem smo živjeli 45 godina. Dapače. Pod sumnjom da se kod nas moglo „i po babi i po stričevima“ trebalo je zaista uvjeriti propagandiste i ljude u prodaji kako je upravo snimka koju zagovarate vrijedna bezrezervnog kućnog angažmana, kako je riječ o nepristranoj i stručnoj procjeni. To je, dakle, u uspješnosti nekog izdanja pravilo broj jedan uredničkog posla uopće.

E, sad, možete si zamisliti godinu 1978. i demo snimke Prljavog kazališta napravljene u jednoj garaži u dubravačkom susjedstvu. Možete li zamisliti kako je bilo uvjeriti komisiju o potrebi izdavanja takve ploče? Digresija na digresiju. Dogodilo se to krajem 1979. u robnoj kući, u jednom našem gradu, kada je na odjel s pločama po kazni prebačen mesar. Uhvatili su ga kako zakida na vagi. Prvi dan na novom radnom mjestu dođe mu klinac i zatraži Pekinšku patku! Dobio je RIZ-ovu Toscu ravno u glavu i zaradio nekoliko šavova! Što mislite kako je bilo krajem 1980. zainteresirati naše šaroliko komisijsko društvo za longplej ploču s Električnim orgazmom (kaj? električni orgazam!?), Šarlo Akrobatom (Šarlom...što?) i Idolima (koji deset minuta u „Plastici“ ponavljaju "...a, a, a, a gde je Amerika...".; danas je slušamo u nagrađivanom Matanićevom filmu „Zvizdan“).

Štaviše, jedan partijski aparatčik je zapeo za „Maljčike“, koje sam štoviše predlagao i za samostalni singl. Činilo mu se da je riječ o izrugivanju sa socijalističkim samoupravljanjem i komunističkim patosom, a ne samo o aluzijama na sovjetski socrealizam. Kako ga uvjeriti da se ipak prije svega radi o rijetkom i savršeno uspjelom campu u domaćoj pop glazbi, kad je sve mirisalo i na ono prvo. No, povjerovali su mi. Početkom godine bili su skeptični s prvim plejkama Azre i Pekinške patke pa se pokazalo da se obje ploče unatoč kašnjenju i nedostatku promocije (opet, zbog Titove smrti) odlično prodaju. Posebice Azrin prvijenac o kojem su brujali ne samo omladinski mediji. Uostalom, početkom godine imenovan sam na mjesto prvog urednika za rock glazbu u domaćoj diskografiji uopće. Morali su mi vjerovati. Nije bilo vremena za razmišljanje i eventualno odlaganje. Žurio sam natrag u Beograd, Dugmetu, na završavanje  ploče od koje se, naravno, puno očekivalo. I prošlo je!

Odobren je projekt „Produkcija 'Druga maca' br. 1 – Beograd“ (na komisiji najprije kao BAS); odobreni su „Maljčiki“ za čiju će singl inačicu biti odgovoran ni više, ni manje nego – Goran Bregović! Bregović se već ranije zainteresirao za Idole, nakon što je u društvu utjecajnog rock kritičara Petra Lukovića čuo neoficijelni singl s „Retko te viđam s devojkama“ i „Pomoć, pomoć“ (na drugoj strani svoje stihove govori novoavangardni slikar, filozof i pjesnik Slobodan Škerović), objavljen u rujnu kao dodatak beogradskih studentskih Vidika, a sa mnom je u stankama snimanja u Šestici naširoko raspravljao o Divljanu i društvu, i naravno o Johnnyju i Azri.)

Međutim, oba će izdanja ubrzo pasti tamo gdje se to nije smjelo dogoditi: na estetsko-umjetničkom i muzikološkom planu. Mišljenjem članova jedne druge komisije, tzv. „komisije za šund“ republičkog sekretarijata za prosvjetu i kulturu, diskreditirana su (ne)očekivanom naljepnicom koja će nas poučiti da, za razliku od većine kvalitetnih ili bar korektnih izdanja, nisu oslobođena posebnog poreza na promet! Publika, glazbena kritika, a posebice famozna povijesna distanca poništili su tu glupavu odluku i izmjestili je u zaborav. Ipak, oni najuporniji u potrazi za 'ripleyjevskim vjerovali ili ne', naći će je na terenu trivije.

***

U rukama prevrćem dugosvirajuća izdanja, nekoliko ključnih, koja su mi pokazala tada, u drugoj polovici sedamdesetih, drukčiju praksu promocije novog zvuka, novih imena i novih etiketa. Redom: „Chartbusters Volume 1“ iz 1975. kalifornijske male tvrtke Beserkley Records, „Bunch Of Stiffs“ britanskog Stiff Recordsa iz 1977., Virginovu „Guilliotine“, također iz 1977., „The Roxy London WC2 (Jan-Apr 77)“ EMI-Harvesta i „Chiswick Aquariu“ talijansko izdanje londonskog Chiswicka iz 1978. Zajedničko im je da u formatu „30 na 33 i ½“ predstavljaju 'razne izvođače' i njihove izvedbe ne kao puku retrospektivu, već u pravilu kao nešto što se prvi put objavljuje. Klasična kompilacija koja je još jednom trebala 'ubrati pare' na potrošenim hitovima, ili na buđenju nostalgije, u ovim slučjevima je zamijenjena sjajnim primjerima skupne promidžbe pažljivo odabranih zvjezdanih trenutaka novoga u rocku.

Baltimorčanin Matthew King Kaufman (vršnjak mi i poput mene, nesuđeni pravnik) i producent-tonac Glenn Kolotkin osnovali su power-pop-rock tvrtku, kalifornijski Beserkley Records i na prvoj plejci „Chartbusters vol.1“ predstavili svoj „home of hits“ s četiri imena: Earth Quake, Rubinose, Greg Kihna i Jonathana Richmana, koji su do tada u najboljem slučaju, poput Richmana i njegovih Modern Loversa, uživali neku vrst „cult followinga“. Mala samostalna tvrtka, preteča današnjih indie-labelova, bacila je rukavicu velikima autoironično se nazvavši „kućom hitova“. Londonski Stiff Records, prva etiketa britanskog punka, pub-rocka i new wavea, otišla je još dalje reklamirajući se kompilacijom ranije neobjavljenih ili upravo objavljenih snimaka „Bunch of Stiffs“ kao „grobari industrije“ koji „potpisuju samo s onima što su mrtvi“!

Među istima su se nalazili sjajni novaci poput Elvisa Costella i Nicka Lowea ili nepoderivi veterani kao što su Motorhead i Dave Edmunds. Za „Guillotine“, okupljajući na jednom mjestu uz novovalna imena Magazine, XTC, The Motors i kvintesencijalni reggae Lintona Kwesia Johnsona, svoju prvu bilješku napisao je sam Virginov boss, danas multimiljarder, Richard Bronson.

Londonski Chiswick Records, što su ga utemeljili producenti Ted Caroll i Roger Armstrong, nazvan i „prvim istinskim indie-labelom u Britaniji“ (1975.), predstavljao se nizom kompilacijskih semplera od kojih je jednog, prepunog lokalnih pub-rock i new wave heroja, složio talijanski mag kolekcija po principu 'various artists' Carlo Basile, kao „Chiswick Aquaria“. I na kraju „The Roxy London WC2 (Jan-Apr 77)“, dokument koji iz legendarnog kluba u grada na Temzi - Roxyja, s bulumentom ranog punka predvođenu Slaughter and The Dogsima, X-Ray Spexima, Buzzcocksima i Wire, donosi velikom EMI-u na podetiketi Harvesta, u produkciji znanog Mikea Thornea, izdanje što sažima esenciju prvog vala punka, osiguravši mu po mnogima mjesto među „pet klasičnih LP kompilacija punka svih vremena“!

Bile su to neke od ploča kao putokaz i konačni argument zašto Šarlo Akrobata, Idoli i Električni orgazam mogu i trebaju zajedno. Zašto, onda i „Produkciju Druga maca br. 1 - Beograd“, kako se, indikativno je, trebao po mom ranom prijedlogu nazvati ono što je postalo „Paket aranžman“.

No, proces, od čuvene komisije koja ga je benevolentno prihvatila, do njegove realizacije, kao što se zna, ipak je potrajao. Umjesto da se album i prateći singlovi pojave već krajem godine, sve je prolongirano za početak sljedeće. Nedostatak vinilne mase za proizvodnju ploča – javljao se u 'refulama' - ili bolje rečeno nedostatak deviza za njezinu kupnju (zbog čega smo poticali suradnju sa susjednim Jadran filmom, koji je ih je pak imao napretek), tjeralo nas je na štednju, odnosno na stvaranje liste prioriteta.

Tako je u utrci za tradicionalno najtraženije termine u prosincu, mjesecu blagdana, darivanja i konzumentske pošasti, bingo-program Dugmeta „Doživjeti stotu“ svakako bio u prednosti pred enigmom zvanom „Produkcija 'Druga maca'“, makar bila i broj 1! No, ajmo to promatrati s optimističnije strane: možda je to bio božji znak. Pored Dugmeta, u moru komercijalnih Jugotonovih albuma poput „Sreo sam ljubav iz prve pjesme“ tinejdžerskih favorita Srebrnih krila, „Čovjeka bez adrese“ kralja estrade Miše Kovača, „Moj crni Životije“ urnebesnih Rokera s Moravu i brojnih „best of“ kompilacija, je l' bi uopće na površinu isplivala jedna ploča hrpe 'apsolutnih početnika'?

Na koncu, nije svako zlo za zlo: kroz čekanje se rodio i dizajn idealnog naslova! Drugim riječima, vrijeme je i da skinemo paučinu s priče o nastanku tog savršeno ukotvljena imena koji je od uobičajene turističke kovanice postao egidom jednog blagoslovljeno zarobljenog trenutka u povijesti nekadašnjeg yu-rocka. Ne treba zaboraviti da je kasnije snimljen i film istog naziva, doduše drukčije tematike, kao i da postoji gledana emisija na beogradskoj televizijskoj postaji TV Politika koja se zove „Paket aranžman“. (O njegovu utjecaju na novi val, i na sve što je došlo iza njega, da ne govorimo. Samo u posljednjih godinu dana okosnicom je dviju izazovnih glazbeno-scenskih predstava kultne zagrebačke kazališne skupine Montažstroj Boruta Šeparovića „Mali čovjek želi preko crte“ i „A, gdje je revolucija, stoko?“, od kojih je prva, istine radi, treba reći, neželjeno proizvela drugu.)

Dakle, početkom siječnja 1981., kada sam, nakon par verzija redoslijeda (u kojima nije bilo mjesta za „Maljčike“ izdvojene s „Retko te viđam s devojkama“ samo za potentni singl!), konačno predao uredničke podatke za onu finalnu, u velikoj matičnoj knjizi Jugotonovih plejki pod kataloškom šifrom LSY-66118, još uvijek je dugo „pacano“ izdanje (tako se to činilo naraslom novovalnom sljedbeništvu!) čekalo pod nazivom „Produkcija 'Druga maca' br. 1 – Beograd“.

A čekalo se rješenje Branka Gavrića, visokog, koštunjavog dizajnera, za kojeg ne znam ni dan danas po čijoj preporuci je odabran. Racionalnu, ili, ako hoćete, neatraktivnu naslovnicu, doduše uočljivu zbog široka okvira japansko-crvene (naslovnicu koja s druge strane perfektno plagira sliku socijalističkog sivila i škrtog velegradskog neona, naizgled nimalo u dodiru s sadržajem izdanja), „spašava“ poleđina pop-artovskih intervencija po umnoženoj, skupnoj fotografiji naših protagonista. Unutarnji omot, spretno razbacanih crno-bijelih razglednica, ostavlja mogućnost da se umjesto pozdrava s ekskurzije prijestolnicom, zasluženo upišu tekstovi svih pjesama. I na kraju ono najvažnije: s rješenjem je došao i prijedlog samog dizajnera za puni naputak o sadržaju: „Šarlo Akrobata & Idoli & Električni orgazam - Beograd - Paket aranžman“! Imena naprijed postala su poznata i suvišna, u kolokvijalnim osvrtima na izdanje ostat će samo „Paket aranžman“. Tu se više nije imalo što ni dodati, ni oduzeti.

Perfektan sadržaj s kongenijalnim naslovom!

P. S. Ipak, kasnije, na pitanja kako je do njega došlo, godinama nisam imao odgovora. Enco? Papić? Nisu. Netko od članova odabrane trojke (ne, oni ploču nisu ni doživljavali!). Ja? Valjda bih znao da jesam. Tko je bio taj? I onda na splitskom televizijskom Kanalu 5, u „Legends baru“ Marka Tomića, Enco Lesić, u svom vjerojatno posljednjem intervju početkom 2013. (umro je 31. srpnja iste godine u Splitu od infarkta), škrto se prisjećajući stvaranja konačnog vlastitog kapitalnog ostvarenja kaže:

„'Paket aranžman', to je Gavrić, koji je radio dizajn, genijalno je smislio naziv ploče, to je baš to što je  trebalo“. Pa da, naravno Branko Gavrić, samozatajni dizajner koji nam je naslovom otkrio što zapravo imamo u rukama: paket aranžman sklopljen između novih beogradskih bendova, producenta Enca Lesića i Jugotona! Ako, Branku Gavriću, na neki način zaboravljenoj karici u proizvodnji tog važnog, povijesnog rock-paketa nikad nisam odao priznanje za ono što nam je tada isporučio, to činim sada s potpunim poštovanjem.

Ovdje nisam govorio o samoj ploči, nisam je recenzirao. Učinili su to mnogi: od Mome Rajina do Vedrana Harče. Što tomu dodati, osim ponoviti: na jednom mjestu reggae/dub/ska/art Šarla, pop/camp Idola i neo rock-punk Orgazma pretvorili su „Paket aranžman“ u manifest novog rocka, u jednu od najutjecajnijih ploča u njegovoj povijesti na ovim prostorima. Točka ili, ako vam se sviđa: tačka!

* Sa dozvolom autora, tekst je ekskluzivno prenesen iz druge knjige “Tvornica glazbe - priče iz Dubrave (1970. - 1989.)” koja je u pripremi

* U sledećem nastavku: Šta su muzičari i novinari rekli o „Paket aranžmanu“