TV serija "Stranger Things", 3. sezona
Stranger Things 3

Photo: IMDb

Pametno usmjerena nostalgija

Netflixov hit "Stranger Things" vratio se trećom sezonom u kojoj su braća Duffer u svoj lonac 80`s nostalgije ubacili još više sastojaka. Nasumično nabacivanje nostalgičnih referenci bi završilo loše kao i mnogo puta dosada da Matt i Ross Duffer očigledno ne razumiju jednu bitnu stvar - za dugoročni uspjeh TV serije potrebni su likovi za koje se gledatelj može vezati.

Kroz sve tri sezone Dufferi rade istu stvar, skrpaju manje više jasan spilbergovsko-kingovski narativ pun paralelnih dimenzija, čudovišta, zlih vladinih špijuna i ostalih motiva iz osamdesetih i nastane ga likovima koje je, zahvaljujući jako dobrom odabiru glumaca, poprilično lako voljeti. U ovoj sezoni su dodane još dvije velike stvari iz osamdesetih - Rusi kao sveprisutni negativci i mladenački filmovi Johna Hughesa kao nacrt za odnose između likova u pubertetu. Osim toga, referenci na pop kulturu osamdesetih ima tonu i autori se trude da posiju za svakog ponešto, od "Terminatora" i "Povratka u budućnost" do "Zore živih mrtvaca" i "Crvene zore".

Glumačka postava od mlađih i starijih adolescenata do odraslih je izvrsna, karakterizacija i motivacija likova su vješt spoj arhetipova, stereotipova i na temelju njih sabotiranja očekivanja koje nam potom daje taman pravi omjer fikcijski poznatog i životno nepredvidljivog. S druge strane, priča o fiktivnom gradiću Hawkinsu u Indiani kao kao portalu između dviju dimenzija zaglavila je u ponavljanju strukture u scenariju. Po samom kraju sezone je vidljivo da će autori za četvrtu sezonu probati napraviti svojevrsni meki reboot, kako ne bi gledatelje naveli da umjesto novih jednostavno puste stare epizode.

Za mene je "Stranger Things” kroz tri sezone zbog svega navedenog postala i ostala rijetko efektna televizijska ovisnost. Izađe nova sezona, lukavo raspoređena na 8 ili 9 epizoda, taman za dan dva gledanja. Pogledaš, pohvataš referenci koliko uspiješ i kraj te redovno malo ubode za srce. Lijepo i vrlo prigodno za ljetne mjesece. No, gledajući treću sezonu nametnulo mi se pitanje na koje nemam odgovor. Jesu li "Stranger Things" jednako efektni za one koje nisu (poput mene i poput Duffera) rođeni u osamdesetima? Sudeći po globalnom uspjehu mora da jesu.

S druge strane, znanje o pop kulturi osamdesetih, poglavito filmovima tog razdoblja, definitivno produbljuje gledanje i dodatno uključuje gledatelja u priču. Ne osporavam da netko rođen poslije 1990. ili 2000. ne može uživati u ovom narativu; napokon, mali glumci mahom rođeni nakon 2000. glume toliko dobro upravo zato što su očigledno investirani u priču. No dodatna dimenzija postoji mahom za one koji su imali priliku aktivno osjetiti kolektivni duh vremena. Po meni je to ključ uspjeha serije i uvjeren sam da će njegov model biti preslikavan ubuduće, ne nužno u formi isključivo nostalgičnog sadržaja.

Umjesto da se pokušaju obratiti najširem krugu gledatelja, Dufferi su se obratili onom za kojeg su znali da će se zakačiti pa su onda nastavili koncetričnim krugovima dobre usmene i online predaje širiti taj demografski i stilski raspon. I znam, "Stranger Things" nije prvi popkulturni proizvod koji je to napravio. To se odnosi i na svaku adaptaciju u posljednjih dvadeset godina od "Gospodara prstenova" do Marvelovih junaka. No one su upravo to - adaptacije postojećih djela, za koje je sasvim jasno da imaju svoj krug vjernih poklonika, a ovo je autorsko djelo koje namjerno vuče iz kolektivnog popkulturnog nasljeđa. Za budućnost filmskog i televizijskog autorstva mi se čini gotovo sigurnim da će forme koje se obraćaju naizgled malom broju ljudi pa onda (ovisno o svojoj kvaliteti) šire utjecaj postati dominatne, jer je sadržaja "za sve" naprosto toliko da ga nitko ne stigne pogledati.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5