Godina 1980. kad je otišao Josip Broz
Abroz 02 S

Photo: wikimedia.org

Pamti se samo ovo: ‘Umro je drug Tito!’

Do 1980. zaboravio sam kako je umro Čombe, naš mali frend iz frtalja, a ne kongoanski diktator. Od hrđavog čavla dobio je sepsu i otišao pred svima nama. Mi smo, napokon, stajali, skupa s Titom, na strani Lumumbe.

Nadimke smo krali ponajviše sa sličica nogometaša iz Kanditova albuma. S njima smo se “kokali” - dva-tri suigrača, koji ih polažu na kamen, pa ih okreću upornim, i naizmjeničnim, lupanjem dlanova.

Sjetio sam se i dječaka iz jednog podruma u Rabarovoj, koji se nakon španunga, vruć, napio hladne vode i umro. Brzo smo zaboravljali na te smrti, kao da ih nije ni bilo. Sjećam se i jedne djevojčice koja je dobila šprih u oko, pa ostala bez njega. Barem po periferiji baratali smo ubojitim oružjima: špriherica, praćka, luk i strijela, najbolje od lijeske, pa one kuglice od kruha kroz kemijske olovke. Bili smo, zapravo, krvoločniji od klinaca iz “Gospodara muha”, bili smo gospodari malina, ribizla, hrušt-trešanja, pa čak jorgovana, njihaljki i klofer-štangi.

Po kuruzi na Trešnjevki propušili smo na “Dijamantu” iz Niša. Kupovali smo si “Vis” cigarete na komade. A nadimke su nam izbrisali TV prijenosi utakmica. Poslije “Životinjskog carstva”, i potrage za nedostižnim ara-papagajom, ostavili smo se i nogometaša. Najbolniji udarac doživjeli smo 4. V. 1980, kada je u Ljubljani umro Josip Broz Tito. Mi smo bili njegovi pioniri: svi imamo doma one crno-bijele fotografije s plavom titovkom i crvenom zvijezdom na glavi, s crvenom maramom zavezanom preko platnene, bijele košulje, ispeglane na pruge.

Svi oni koji su stajali u prvom redu na tim grupnim, razrednim fotkama, bili su “odrezani” ispod koljena. U plisiranim, tamnoplavim suknjama i u hlačama od štofa.

Odrastali smo na priredbama na kojima smo recitirali pjesme u njegovu čast, i slavu, dvaput godišnje, za 29. novembar (Dan Republike) i za 1. maj (Praznik rada). Najmanje. Poslije smo automatski postali njegovi omladinci.

Na stranu ružni tračevi o Titovoj borbi sa šećernom bolesti, pa i o tome da se Plavi vlak vozio prazan. Bila je to naša najveća životna predstava. Doduše, karmine, ali ipak. Više od “140 državnih delegacija” okupilo se na pogrebnoj ceremoniji u Beogradu. “Bio je to najveći diplomatski sastanak i medijski događaj ikada”, barem 20. stoljeća.

Strani izvori sugeriraju: “Samo je pogreb pape Ivana Pavla Drugog - u travnju 2005. - imao veći medijski odjek i okupio veći broj državnih delegacija”. Ali, to je već bilo iduće stoljeće, u kojem nije bilo zemlje naše mladosti.

Bili smo si jako važni, odlazio je čovjek koji je od zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, od jeftine austrougarske provincije, stvorio identitet na karti svijeta, bez obzira na to da li se mjerio s famoznim “ne” Staljinu, samoupravljanjem ili pak s dosljednim svrstavanjem u nezavisne na VI. summitu nesvrstanih 1979. u Havani. Pritom su stradali mnogi nedužni, znao sam već tada, ako ni po čemu, onda po 1971.

Moj pokojni djed plakao je samo za dvojicom državnika. Za mladim, ubijenim američkim predsjednikom Kennedyjem i za Josipom Brozom, koji mu je bio, tako reći, zemljak iz nedalekog Kumrovca. To je pomalo čudno s obzirom na to da je djed bio daleko od Komunističke partije, od partizana i od ljevičara. To ću dijelom shvatiti mnogo kasnije, 90-ih u Drenskom Slatniku pokraj Đakova. Tamo me poslao TV urednik Obrad Kosovac, a na prijedlog kolege Nikole Kristića. U selu su živjeli “ustaški” doseljenici iz Zrinja, kod Hrvatske Kostajnice.

“Tito je bio dobar čovjek, on nas je spasio”, ponovili su mi već sredovječni ljudi, koji su se sjećali kako su ih, kao nedužne šmrkavce, optuživali zbog teških i neoprostivih zločina. Isto mi je govorio djed.
Tog ljeta, baš nekako kako smo Nina i ja otputovali za Prag i Krakov, dogodila se još jedna smrt što nas je pogodila na drugačiji način, premda se to ubojstvo dogodilo u dalekoj Americi, u Kaliforniji, o kojoj su Dead Kennedys godinu ranije izdali, možda, definitivni singl: “California Ueber Alles”.

Mi se nismo obazirali na teroristički napad što je na željezničkoj stanici u Bologni, 2. kolovoza, odnio 85 života, ranjavajući ih još 200. Odjednom nam je komunistički istok odgovarao zato što je bio siguran, barem od terorizma.

Nije nam smetao čak ni strogi pregled na granici Mađarske i Čehoslovačke. Po zidovima su bile ispisane crvene parole, baš kao kod nas. U dugom repu, u turističkom uredu u Pragu, zanovijetali su samo Amerikanci, i mi, kao bolji turisti, i ljudi, od naših domaćina.

Bilo je to pomalo neobično, voziti se u vlakovima u suprotnom smjeru od većine. Protiv struje. Uvijek ti se čini da si napravio pogrešku ako ideš protiv nje. Ljeto nam je trebalo naplatiti zimski snijeg, žlopovicu, bljuzgu i vlagu s morem. A mi smo se vozili u suprotnom smjeru od Jadrana, prema Mađarskoj, Čehoslovačkoj (još uvijek) i Poljskoj.

Do povratka, zapravo, nismo ni znali da je 14. kolovoza bila ubijena Dorothy Stratten, kanadski model (r. 1960.). Bila je Playboyeva zečica, posebno mila g. Hefneru, vlasniku. Bila je djevojka filmskog redatelja Petera Bogdanovicha, koga smo voljeli, barem nas dvoje, zbog filma “Posljednja kino-predstava”. Vidjeli smo je prvi put u Playboyu, bila je prelijepa i umivena, kao što je, tada, pristojalo ovom izdanju. Mi u omladinskoj štampi kupovali smo ga skupa s francuskim Photoom, bila nam je to obligatna stručna literatura, još od 1976.

Zapamtio sam, tako, pomalo neobičan par pokojnika iz ljeta osamdesete: Josipa Broza, starca, i djevojku Dorothy. Bez obzira na razliku u godinama, oboje su dolazili iz nižih, zapravo ruralnih slojeva i postali vodeće osobe u svojim gradovima.

Pred Domom kulture u Varšavi smo računali imamo li dovoljno zlota da otputujemo na sjever, prema Gdansku, pa da napokon vidimo uživo tog famoznog Walesu.

Budio je naše nade, onako kako je Wojtyla budio vjernike. Kao mogućnost istoka, i s istoka, u jednome.

No, love nije bilo. Bila nam je gorka crna, poljska kava, pa smo se vratili. Vlakovi su još uvijek bili pretrpani. Putnici su se vozili u smjeru sjevera, gdje se događala povijest, nama tako daleka.

*Tekst objavljen u “Jutarnjem listu” 2010. prenosimo sa dozvolom autora

Oceni 5