Paralelna muzička prošlost
Prff 01 S

Photo: Damir Krizmanić

Slavna prošlost: Paraf između legende i zbilje

I. Dok su punk i novi val još bili zajedno (A dan je tako lijepo počeo)

Ovako se sprema tema koje nema: Postoji legenda – živa napola još i danas – koja bi, kao i druge legende, htjela biti istinita i jedina važeća. Najprije je nastao punk, provokativan i neukrotiv, ogoljen i jednostavan, a onda je za njime došao novi val, trezveniji, dorađeniji i prihvatljiviji. Ovo box izdanje Parafa donosi nekoliko najranijih, prethodno neobjavljenih snimaka koje idu u prilog te legende (za potpuniju sliku usp. bootleg Prekinuti koitus: 1978–1979). One su nastale u uvjetima koji graniče s (ne)mogućim, dokumentiraju sirov zvuk i provalu ispada “ogromnim elanom” pred skupinom prijatelja, poznanika, znatiželjnih vršnjaka iz iste gradske četvrti i svima onima koji, zapravo, publikom još uvijek ne mogu sebe nazivati. Legenda je, međutim, bila smišljena tako da slika stvari ispadne glatko, suviše glatko: ili da nepoželjno napokon siđe s dnevnog reda i zaputi se jednosmjernom ulicom u prošlost iz koje nema više povratka ili da stalno iznova priziva bolju prošlost i unosi u sadašnjost ono što bi nju učinilo poželjnijom negoli što ona to jest. I zato ta legenda uporno previđa da žestina naleta na svakodnevicu urbanog života i na one koji su njome vedrili i oblačili nije ni prva niti jedina odlika punka.

Ako ima nečeg trajnog kod Parafa (a to ne vrijedi samo za njih: Termiti!), što se može prepoznati tijekom njihovog postojanja i djelovanja, onda je to prije svega parodija – od “Narodne pjesme/Policije” i “Kabula 1980” pa sve do “Divlje misli” i “Zlatnog doba” provlači se parodija ne samo autoritarne “budućnosti i perspektive” nego i naizgled benigne industrije zabave koja je uspijevala, više ili manje, saživjeti se s ulogom paralelne stvarnosti.

Ali mi se veselimo i ovome što imamo: Kakav su izbor imali Valter, Zdrave i Pjer, trojica adolescenata s riječkog Belvedera? Što se nudilo krajem 70-ih, a to je uglavnom bio blues-rock, jazz-rock i progresivni rock, bilo im je ili iskustveno i senzibilitetom previše udaljeno ili izvođački i skladateljski nedostižno. Postojala je, ipak, još jedna mogućnost: što je bilo, bilo je, a sada sve može takoreći započeti ispočetka. Novi val s kraja 70-ih odgovor je na tu potrebu za novim početkom, za realnim ili imaginarnim raskidom, nepriznavanjem zatečenog, zahtjev za odbacivanjem tereta prošlosti. Punk i novi val stupaju na scenu zapravo istodobno, ne samo na prostoru bivše države, i kada Paraf objavljuje 1979. prvi singl “Moj život je novi val” podjele nigdje još nije bilo na vidiku.

Legenda o zazornom punku i dopadljivom novom valu, o onome što je bilo prije i o onome što je došlo poslije, bila je smišljena mimo provjera raspoloživih dokumenata (koje je trebalo interpretirati a ne samo uzeti zdravo za gotovo) i po mjeri diskografske industrije, kasnije i one filmske. Neovisno od izvođača i njihove publike. Naravno, ne cijele industrije zabave nego onog njezinog dijela koji se, s jedne strane, našao nespreman i zatečen pred novonastajućom stvarnosti, ali se, s druge strane, ipak nije htio odreći povlastice da stvara i rastvara trendove, glazbene i društvene. Pa čak i po cijenu potpuno promašenih ulaganja, napola smiješnih napola žalosnih glazbenih “otkrića” i “senzacija” te spontanih ili manje spontanih (auto)cenzura. Legenda je plod jedne vrlo stare i isto tako vrlo rafinirane (u provedbi ne nužno i suptilne) tehnike vladanja nad vremenom, njegovim periodizacijskim podjelama i brojanjima, onime što je u nekom trenutku (bilo) aktualno i što u tom istom trenutku nije (bilo) aktualno. Nije iznenađujuće da se, nakon upornog ponavljanja, još i danas javljaju poneki glasovi spremni posvjedočiti da je legenda autentična, da ona ni nije legenda, nego prava pravcata istina i da osim nje druge ni nema.

Ni jedne nema bolje od naše policije: Prvi album Parafa nastajao je dok legenda još nije započela kolati medijskim i mentalnim prostorima, nepriznati je potomak “potrage za izgubljenom drskosti” (P. Sloterdijk). Potraga je i onaj postupak što ga je opisao Z. Čabrijan: neke su pjesme (“Sunce sije, kamen gori”) nastale bez posebnih priprema, gotovim citatima stvarnosti. Tvrdi realizam, kao tetovaža kruto upisan na kožu, ali ipak uokviren, kadriran u svega dvije minute, najviše tri, i izdvojen iz tijeka vremena pa stoga neprikladan za uklapanje u svakodnevan ritam stvarnosti. Moralo je biti nemale drskosti u toj potrebi da sve započne takoreći ispočetka, kao da na (gradskoj) sceni ničega prije nije bilo (usp. V. Đekić, Red! River! Rock! Riječka rock-scena 60-ih, 2013), drskog u, kako već parodiji priliči, dvostrukom kadriranju.

Odozdo (“Osjećam rupu u ponudi mladima”) i odozgo (“Tako nastaje pjesma koja možda može, a možda i ne, na radio, TV”), kao u kakvoj slabo uočljivoj sprezi. Imajući u vidu taj opterećujući i nelagodan osjećaj da se događaji u pravilu događaju uvijek negdje drugdje, a ne ovdje, na domaćem terenu, (samo)zapuštenost i dugoročno zaobilaženje, ni danas nije neopravdano u prvijencu Parafa, na razini gradske scene, vidjeti neponovljiv događaj te pjesmaricu budućim generacijama, a na razini nekadašnje države jedan od nekoliko izvan-rednih događaja svojega vremena. Drugim riječima, s njime gradska scena postaje mjestom afirmacije novih domicilnih izvođača, ali, ništa manje važno, i mjestom koje počinje privlačiti izvođače s drugih scena, gdje se sada oni trebaju pobrinuti i predstaviti sebe u svojem najboljem izdanju. A ne tek odavno već prokušanim  potezima htjeti zadiviti publiku gladnu događaja.

II. Novi val i njegova nedavna prošlost (Izleti)

Sve je prošlo tako brzo, sve izgleda tako davno: Prije desetak godina B. Modrić snimio je film Ritam rock plemena (2005). Ako je Sretno dijete (2003) I. Mirkovića bio film napravljen u nastojanju da ponudi nostalgičan i autobiografski prikaz vremena novog vala, onda je Modrićev film bio napravljen s ambicijom da ponudi širu kroniku riječke scene, a ne samo punka i novog vala, i to kao prikaz što ga, negdje iz vrlo daleke daljine, nadahnjuje ideal historiografije 19. stoljeća: onako kako je doista bilo (L. Ranke). Oba filma imaju sjajnih trenutaka, ali im, naravno neminovno, ni propusti nisu strani.

Riječi fotografa D. Krizmanića izgovorene pred filmskom kamerom mjesto je na kojemu se Ritam rock plemena približava svojem idealu: “Cijelo vrijeme bio sam bez fleša, to me je jako sputavalo, mada sam mrzio fleš. Nisam mogao po koncertima napraviti puno dobrih snimaka. Trebalo je čekati da lajtman upali svjetlo kako bih mogao nešto snimiti. Rasvjeta je uvijek bila očajna ... očajna! Nije, valjda, bilo ni novaca. Kada sam napokon odlučio kupiti fleš, otišao sam na brod, samo zato. I bio sam na brodu pet godina, vratio sam se s flešom, ali scene više nije bilo!”. Svjedoci scene, oni koji su nju donosili na pozornicu i nastavljali s njome po gradskim okupljalištima, nemaju nikakvog razloga ne priznati da ni sami nisu scenu ponekad najbolje vidjeli jer ona se nije nalazila jedino ispred njih, na prozornici, prije su oni bili u sceni, scena se sa svih strana nalazila uokolo njih. 

Došli ste svojoj kući, u svoj topli kavez: Novi val je, nakon što je punk ispuhao svoju žestinu, ponovno vratio podjelu na protagoniste i svjedoke, one na pozornici i one u publici, izvođači su još jednom mogli postati (profesionalni) zabavljači. Ako je u najranijim danima novovalno što je bilo, bilo je pogađalo druge, sada je ono počelo pogađati sâm novi val, njegovu scenu, protagoniste i svjedoke. Jedna od kontri legendi o provokativnom i neobuzdanom punku te trezvenijem i prihvatljivijem novom valu, o onome što je bilo prije i onome što je došlo potom, nalazi se u priči V. Kocijančića povodom odlaska iz Parafa: “Sve što sam imao za kazati, kazao sam na toj ploči”. I dok medijska verzija legende hoće izdvojiti priču o uzornim i cijenjenim pojedincima, kontra legendi već hoće vratiti se priči o vremenu početka, onome što su Grci nazivali mythos i u čemu su oni vidjeli priče o borbama među junacima i o silascima u donji svijet. “Kazao sam sve što sam imao za kazati” ne znači jednostavno “ostao sam bez teksta”, prije znači nemati više što za kazati sadašnjem vremenu, koje god ono bilo, a možda još više vremenu što tek treba doći. Između njih postoje nepodudarnosti, a kada one dođu u kontakt jedna s drugom i iskre mogu zabljesnuti. Kao u starim srednjovjekovnim legendama o kraljevima i svecima, medijska verzija legende hoće širiti glasine o vladarima i nedodirljivima na sceni (slava je slava imena). Kao u (grčkom) mitu o junacima, kontra legendi što ju nudi protagonist hoće stvoriti sliku o prošlom vremenu i potrebi da svakodnevica, ponavljanje jednog te istog vremena, promijeni ritam i smjer: ako postoji “rupa u ponudi mladima”, dobro, mi ćemo nju popuniti, a za nama će doći i drugi!

Subotom uvečer zračite stare uniforme. Čekajte novu šansu, plašite se nove šanse: Oni koji su bili, napola ozbiljno napola zajedljivo, nazvani punk prvoborcima (a to ne vrijedi samo za Paraf: Prljavo kazalište!) našli su se početkom 80-ih ponovno pred izborom. Ili napustiti scenu ili se njoj prilagoditi. Eventualni treći izbor teško je mogao biti nešto drugo do tihog priznanja da su se novi val i punk ipak priključili svakodnevici kao nekakav vrlo neobičan i vrlo živopisan dodatak, kao kakva paralelna stvarnost, ali marginalna i zanemariva. Drugi album Parafa alternativu radikalizma i kompromisa hoće prikazati kao lošu i teško prihvatljivu alternativu; Izleti nisu ni glatko, suviše glatko što je bilo, bilo je – idemo dalje niti plod taktike otpraši i zbriši, ni pepeo pregorene mješavine cinizna i slabog pamćenja niti iluzorna želja da sve ostane kako je trenutačno. “Želim biti vojnik” možda i jest nadogradnja prethodnih provokacija “ideološkim aparatima države”, ali, kao u tehnici dvostrukog kadriranja, i talisman koji je trebao ponuditi zaštitu od prijetnje ukradenog vremena, nekog golemog stroja koji bez prestanka stvara bespomoćnost (“ne ostaje ništa meni”) i traži da mu drugi služe a da on sâm, izgleda, ne služi ničemu drugome nego sebi samome. Parodija je sada bila iskazivana uz podrhtravanje iznutra, kao osobna reakcija na “Bože, kako grozan film” i ti autobiografski fragmenti jesu nestvarni fragmenti slutnje onoga što bi se moglo dogoditi. Bilo je stoga potrebno, iz pjesme u pjesmu, jednu za drugom, tražiti ne samo pravi glazbeni tonalitet, nego i napetost unutarnje žice, pogođeni emocionalni tonalitet.

III. Novi val i mit o zlatnom dobu (Zastave)

Javor, breza, trn – došlo je proljeće: Vrijeme novoga vala jest vrijeme “kada se netko nečem dobrom nada”. Možda najljepši koncert Azre, održan u riječkoj Bazovici kasne jeseni 1979., zapravo nije ni bio koncert Azre nego koncert (prigodne i jednokratne) Dobre vode. Budući repertoar Azre izvodili su uz akustične gitare B. Štulić i njegovi riječki i ljubljanski prijatelji (M. Blažina, D. Laginja, J. Novak, I. Leonardi). Još je i danas, za kroniku, nizanje događaja u njihovom nepovratnom slijedu, događaj poput ovoga (usp. dokumentarac Kad Miki kaže da se boji I. Pletikos) zanimljiv jer nudi elemente za odgovor na pitanje koje je uopće povod kroničarskom poslu i njegovom onako kako je doista bilo idealu. Zato i ne postoji jedna, sveobuhvatna i posve usuglašena, kronika događaja na sceni s kraja 70-ih i početka 80-ih, zato se međusobno konkurentske kronike razilaze oko vremena (mitskog) zlatnog doba. (Slika vremena, takoreći, prije početka vremena, dok se događaji kaotično isprepliću bez vidljivog pravila i bez neke prepoznatljive niti na koju bi oni mogli biti posloženi u kakav uređeni niz, nije li to završetak Zastava?) Legenda o tome kako je najprije bio punk i kako je potom za njime došao novi val plod je stoljećima stare kroničarske opsesije počecima i nastavcima, usponima i padovima povijesnih ličnosti i cijelih carstava; ona još i danas kola nedotaknuta “napunjenim vremenom” i strano joj je svako vrijeme koje nije vrijeme kronologije. Možda najljepši koncert Azre pokazao je ono lice novoga vala, usred vremena još neispuhanih ispada punka i Štulićeve geste “brijem bradu, brkove pa da ličim na Pankrte”, kojemu nije toliko do raskida s prošlosti (teško da bi se Štulić odrekao Beatlesa i drugih svojih prethodnika kao nečega zastarjelog i nepovratno prošlog) koliko do vremena novog zamaha i poleta, “kada se netko nečem dobrom nada” jer se sadašnjost čini već dotaknuta obećanjem onoga što tek ima doći.

Ori se, majko, naša strast i zanos: Kada netko s pogledom unatrag kaže “sve je prošlo tako brzo” (“Pobuna bubuljica” s Izleta) o onome što je ipak potrajalo nekoliko godina a ne nekoliko minuta i kada se osvrće na ono što je još do jučer trajalo kao na “sve izgleda tako davno” onda posrijedi nikako ne može biti kronološko vrijeme, jednolično odbrojavanje minuta, dana i godina. Momenata nostalgije kod Parafa gotovo da ni nema, tamo gdje su njezini tragovi vidljivi (kao u uspavanki preuzetoj iz Fellinijeva Amarcorda, u minijaturi “Federico u bačvi”) ona se pokazuje prolaznom (i ipak tuđom). Slatka (ne)moć nostalgije nije uvijek najpouzdaniji saveznik “napunjenom vremenu”.

Nimalo začuđujuće, za Paraf (a ni za riječku scenu) nema mjesta u nostalgičnoj autobiografskoj priči Sretnog djeteta. U svojem nastojanju da zahvati ondašnji “duh vremena” (duh odijeljen od tijela, kao u Debordovu “društvu spektakla” kojim jedna za drugome kolaju slike tijela) i njegov sjaj, taj film sve dovedene svjedočiti pred kameru pretvara u daleke i nedodirljive zvijezde. Prepoznaje ironiju u “ja sam odrastao uz ratne filmove u boji, ja sam stvarno sretno dijete”, ali već mu druge dvije ironije pušu za vratom. S proklizavanjem autobiografske priče u dokumentarnu priču proklizava i pojedinačno individualno iskustvo u kolektivnu istinu. A (ne)svojevoljni partner tako promoviranoj zvijezdi ne može biti negoli “mali čovjek” (usp. istoimenu pjesmu Šarla akrobate na kompilaciji Paket aramžman, 1981), trajni kotačić u industriji zabave koji “ne sme preko crte” i kojeg “guše propisane norme”. Legenda o provokativnom punku i poželjnom novom valu funkcionira, tako, i kao kronološki niz: najprije su bili ratni filmovi u boji, zatim je došlo sretno dijete novog vala, a sada je vrijeme (pseudo)autobiografske nostalgije za zlatnim dobom. Ona funkcionira, također, kao da događaji na odijeljenim gradskim scenama nemaju baš nikakvih dodirnih točaka, kao da su to posve paralelne i isključujuće stvarnosti, kao da ta dobra voda, okrepljujuća i pitka, uvijek i stalno ima jedan jedini izvor.

Javor, breza, trn – došlo je proljeće: Zastave su se pojavile u vrijeme Trećeg svijeta Haustora i Nestvarnih stvari Lune – to su, danas nam tako izgleda, posljednji albumi 80-ih što su nastali bez potrebe za legendom o punku i novom valu. Ona im malo toga može dodati, ali im zato, iz dana u dan, nastoji što je više moguće oduzeti. Živjeti na njihov račun. Ono što je dolazilo nakon toga, a htjelo je držati sebe na visini vremena i artikulirati njegovu kvalitativnu razliku, već je moralo tražiti suživot s njome. Za Paraf sa završnog albuma kvalitativna glazbena razlika prije svega nalazi se u profinjenim i pouzdanim dionicama D. Ladavca. Pjera, najmanje spremnog za ispade među onima prislonjenima na ogradi, gelenderu, što terasu hotela Kontinental dijeli od voda Rječine na putu prema obližnjem morskom ušću. Za one koji su bez zanosa prolazili pored izvješenih zastava i pored “budućnosti i perspektiva” to nije bio ni puki oslonac niti dopadljiv ukras, nego zahvat u unutarnju žicu vremena i njegovo vibriranje: i novi val može biti “divlja misao” (C. Lévi-Strauss), sposobnost snalaženja s raspoloživim, onime što neki trenutak nudi, što stoji nadohvat ruke. Sam po sebi novi val nema nikakav identitet i tek je (ne)iskorištena prilika. Jedan od toliko čestih poteza nemarne kritike jest onaj izjednačavanja povijest rock'n'rolla s povijesti diskografskih izdanja pa se ova sabrana djela Parafa pokazuju dragocjenim korektivom.

* Tekst Ivana Maleka iz CD bookleta prenosimo sa dozvolom urednika izdanja Bojana Mušćeta

Oceni 5