TV serija "Small Axe" (2020)
Small Axe

Photo: amazon.com

Paralelna i neispričana povijest Britanije

Istaknuti britanski filmski časopis Sight & Sound koncem svake kalendarske godine objavljuje listu najboljih filmova godina po glasovima anketnog tijela kritičara i redatelja. Još od 60-ih, ta se lista smatra jednom od najreferentnijih u svijetu filma.

Nije se često događalo da se u istoj godini dva filma istog režisera nađu na listi Sight & Sounda. Ove se godine to dogodilo. No, što je neobičnije, ove se godine dogodilo da su se u prvih 15 na listi britanskog časopisa našla dva naslova koja, tehnički gledano, čak i nisu filmovi, nego epizode iste TV serije - a jedan je od ta dva čak zauzeo prvo mjesto. Kritičari i režiseri su u Sight & Soundu najboljim filmom 2020. proglasili "Lovers Rock" Stevea McQueena, film o muzičkoj sceni londonskih Jamajčana 70-ih godina. Na jedanaesto je mjesto liste britanskog časopisa, pak, dospio film "Mangrove", političko-sudska drama koja se bavi istom epohom kao i "Lovers Rock", a režirao ju je isti redatelj - McQueen.

"Lovers Rock" i "Mangrove", tehnički gledano, samostalni su filmovi. Oni su i prikazani kao samostalni filmovi - doduše, samo jednom, unutar programa zlosretnog, online održanog Cannesa, u lipnju 2020. Oba su naslova, međutim, istodobno i dio antologijskog serijala od pet McQueenovih filmova. Serijal nosi naslov "Small Axe" (Mala sjekira), njegovih je pet segmenata prikazano na BBC-ju tijekom studenog i prosinca, a od konca prošle godine svi su dostupni i u Hrvatskoj u ponudi HBO-a.

Afrička poslovica

Sam naslov serijala - "Small Axe" - potječe od (navodno) afričke poslovice koja kaže da vam, ako želite srušiti veliku drvo, treba mala sjekira. Zbiljsku ili apokrifnu poslovicu popularizirao je papa reggaea Bob Marley istoimenom pjesmom Wailersa s albuma "Burnin'" iz 1973. Redatelj McQueen posudio je naslov Marleyja i Wailersa za svoj ciklus filmova, iz kojeg je sasvim razvidno što je "veliko drvo", a što "mala sjekira". Veliko drvo je (ne)institucionalni rasizam koji je prožimao Veliku Britaniju do 70-ih i 80-ih. "Mala sjekira" su brojni pojedinci koji su se sudarali s tim rasizmom, probijali zid i uspijevali u tom zidu izdubiti prve pukotine. McQueenov ciklus filmova priča o pet takvih sudbina.

Kad se ciklus pet filmova/epizoda pojavio na BBC-ju, pretvorio se u enorman događaj, koliko filmski toliko, ustvari još više, politički. U kontekstu pokreta Black Lives Matter (koji u vrijeme nastanka serije nije još postojao) Small Axe se pretvorio u platformu filmske političke korektnosti, projekt stjegonošu rasnog "novog normalnog". Pritom su brojni komentatori ponavljali rečenicu koju je u nizu intervjua izrekao sam McQueen: "Ove su priče trebale biti ispričane prije 20 godina". Kao da je sama serija bila onaj zadnji zamah sjekirom koji je Britaniji trebao: institucionalni rasizam - saznali smo sa zakašnjenjem - nije bio problem samo u Alabami ili Mississipiju nego i u užim granicama Londona. I to ne u 18. ili 19. stoljeću, nego sve do početaka 90-ih.

Tvorac serijala Steve McQueen nije nipošto autsajder. Riječ je o priznatom umjetniku koji je spojio dvije vjerojatno najprestižnije nagrade na dvama nepovezanim umjetničkim područjima: kao likovnjak dobio je Turnerovu nagradu, a kao režiser Oscara. S takve pozicije društvenog utjecaja, McQueen je kroz pet filmova ispričao povijest zajednice u kojoj je ponikao i iz koje se mukotrpno probijao.

Steven McQueen rođen je 1969. u zapadnom Londonu, u obitelji miješanog karipskog (grenadskog, odnosno trinidadskog) podrijetla. Kao dijete bio je disleksičar i učio loše, pa ga je školska administracija premjestila u specijalnu školu, što jest tema jednog od pet filmova serijala. Uspio se, međutim, izvući s obrazovnog sporednog kolosijeka, upisati likovnu akademiju te od sredine 90-ih postati jedan od zapaženijih britanskih galerijskih videoumjetnika.

Njegov najslavniji konceptualni rad je "Queen and Country" (2006.), za koji je dobio Turnerovu nagradu. McQueena je Imperijalni ratni muzej pozvao da bude službeni ratni umjetnik u iračkom ratu, na što je on proizveo seriju od 155 poštanskih maraka s likovima britanskih vojnika stradalih uokolo Basre. Nije uspio u nakani da marke s portretima poginulih puste u poštansku distribuciju, ali je za seriju maraka dobio najvažniju britansku likovnu nagradu.

McQueen prelazi potom s galerijskog videa na igrani film, što je prijelaz na kojem su se nasukali mnogi hvaljeni videoumjetnici. McQueen ne. Snimio je 2008. film "Glad" (Hunger), u kojem s fascinacijom prikazuje štrajk glađu Bobbyja Sandsa i aktivista IRA-e 1981. u sjevernoirskom zatvoru Maze. Film je u Cannesu dočekan s euforijom i dobio je nagradu za najbolji debitantski film - Zlatnu kameru.

McQueen je nakon toga nanizao nekoliko mahom uspjelih mainstream filmova: "Shame" (2011.) s Michaelom Fassbenderom o seksualnoj ovisnosti te krimić "Udovice" (2018.) prema scenariju slavne autorice krimića Gillian Flynn. Od njegovih filmova za kino, nesumnjivo je najviše odjeknulo "Dvanaest godina ropstva" (2013.). Film temeljen na memoarima silom ugrabljenog roba Solomona Northupa (objavljenima 1853.) osvojio je Oscara, Zlatni globus i nagradu BAFTA-e za najbolji film. Za disleksičara iz londonske strukovne škole, McQueen je, bogme, daleko dogurao.

I - upravo u tom trenutku - odlučio filmski rasvijetliti svijet odakle je došao. Učinio je to serijom filmova koje je, navodno, pripremao deset godina.

"Mala sjekira" sastoji se od pet neovisnih filmova koji su minutažom uglavnom između kinofilma i epizoda serije: oko 70 minuta. Filmovi su potpuno neovisni, ne dijele ni zaplet ni likove, samo ambijent: crni, karipski London. Mogu se gledati i napreskokce ili čak ne svi.

Dubinski rasizam

Prvi od filmova - "Mangrove" - sudska je drama čija se radnja zbiva 1971. Mjesto radnje je Notting Hill, kvart koji tada nije bio šminkerska, bogata četvrt iz filma s Hughom Grantom, nego sirotinjski karipski slam. U tom kvartu godine 1968. Jamajčanin pod imenom Chrichlow otvara karipski restoran. Taj se restoran pretvara u srce zajednice, društveno okupljalište. Kako Crichlow nije imao najbajniju povijest i kako je u mladosti imao veze s drogom, u restoranu Mangrove na dopušta čak ni travu: inzistira da bude "drug-free". Policija, međutim, Crichlowa ima na piku, što zbog osobne povijesti, što zbog dubinskog rasizma.

Godine 1968. konzervativni zastupnik Enoch Powell održat će u Birminghamu glasoviti govor o "rijekama krvi" u kojem će prvi put sročiti danas učestalu tezu: da imigracija nebijelaca potkopava britansku/europsku civilizaciju. Taj će govor potpiriti ionako tinjajući rasizam, među ostalim i u još posve bijeloj policiji. Crne se još i može prihvatiti dok su radnici - bauštelci, vozači, podvornici. No, kad crnac poput Chislowa otvori biznis, probija plafon.

Stoga je Mangrove predmet stalnog policijskog zlostavljanja, premetačina i racija. To zlostavljanje izazvat će ulični revolt: 1970. bijesni će Karibljani organizirati prosvjed ispred policijske postaje koji završi masovnom tučnjavom. Devet prosvjednika - među kojima nekoliko istaknutih političkih aktivista - uhićeno je i suđeno 1971. u procesu "mangrovskoj devetorki". U konačnici su oslobođeni, što je bio jedan od tih udaraca "malom sjekirom" iz naslovne metafore.

"Mangrove" je najdulji, najambiciozniji i najepskiji od pet filmova serijala, no, iskreno, možda i najslabiji. Temom i žanrovski film jako podsjeća na "The Trial of Chicago 7", ali po gotovo svemu kaska za Sorkinovom sudskom dramom. McQueenova dramaturgija tromo je linearna, hrpu likova teško stižete upoznati i razlikovati, presuda nijednog trenutka ne izgleda kao ozbiljna prijetnja, a filmom dominira ton deklamatornog popovanja. Visoke pozicije koje "Mangrove" ima na godišnjim listama politički su korektan bulšit.

Drugi film serijala stubokom je drukčiji i bitno bolji. Riječ je o filmu "Lovers Rock", koji nosi naslov po osebujnoj žanru glazbene fuzije koji je bio dominantan u karipskoj zajednici u Britaniji 70-ih. "Lovers rock" je bio smjesa reggaea i američkog soula koji, za razliku od reggaea, nije bio političan i dominirao je crnačkim diskotekama Londona 70-ih. Upravo se u jednoj takvoj diskoteci - zapravo, obiteljskoj kući preuređenoj za party - film i događa. Film prati dvije prijateljice koje odlaze na diskozabavu u jednu kuću.

Tamo se cijele noći pleše lovers rock, a jedna od njih upoznaje naočitog neznanca. Nakon cijele večeri očijukanja, novi je dečko prati kući, a usput joj pokazuje svoje radno mjesto: kvartovsku automehaničarsku garažu. Film ima doista rudimentaran zaplet koji je McQueen, kako je izjavio, temeljio na priči o upoznavanju svojeg strica i strine. Izrazito kratak (samo 67 minuta), "Lovers Rock" se ponajviše sastoji od sjajno ozvučenih i snimljenih prizora svenoćnog plesnog delirija, u kojima se najočitije otkriva da McQueen ima profesionalne korijene u nenarativnom, likovnjačkom videu. "Lovers Rock" je upečatljivo iskustvo blisko halucinantnom tripu.

Treći film serijala - "Red, White & Blue" (Crveno, bijelo i plavo) - seli nas u 1983., u ranu eru Margaret Thatcher. Temeljen je na autobiografskoj knjizi čovjeka pod imenom Leroy Logan, prvog crnog policajca u Londonu. Tih 80-ih, policija je još na lošem glasu kao rasistička, a u crnoj zajednici vlada duboki zazor prema policijskom zvanju. Da bi pokrpala politički problem, londonska policija natječajem traži nebijele regrute ne bi li preko njih pokrenula kampanju poboljšanja imidža.

U tom trenutku Logan ima 24 godine, doktorat iz biologije i posao u laboratoriju. Ipak, javlja se na natječaj, prolazi policijsku obuku i dobiva službu u kvartu u kojem je ponikao, kvartu u kojem ga gledaju kao prodanu dušu. Pritom se suočava s posrednim bojkotom dijela kolega i s činjenicom da policijskom vrhu služi kao maneken nove korektnosti. Logana, međutim, najviše muči vlastiti otac. On sam bio je žrtva policijskog zlostavljanja, pravdu nije uspio istjerati sudski, pa duboko prezire sistem. Sinovu odluku da sistem popravlja iznutra prihvaća stoga s razočaranjem. Oko tog odnosa McQueen gradi dramu filma.

Četvrti segment "Male sjekire" također se, kao i treći, temelji na autobiografskoj knjizi glavnog junaka. Taj junak je Alex Wheattle, britanski pripovjedač i romansijer koji odrastao kao siroče u domu i proveo dječaštvo na ulicama tada socijalno pogubnog imigrantskog kvarta Brixton. Godine 1981. (vjerojatno podmetnuti) požar na tulumu u obiteljskoj kući u New Crossu usmrtio je 12 mladih crnaca. Smrt u požaru pobudila je ulični bunt koji je završio velikom materijalnom štetom, ranjavanjima i uhićenjima. Među uhićenima je bio i tada jedva punoljetni Wheattle. To je trenutak kad počinje film "Alex Wheattle". Mladi dripac koji dila po kvartu dospije u zatvor.

Tamo za cimera dobiva postarijeg rastafarijanca. Starac koji ima probavne smetnje i masnu, neurednu grivu isprva je mladom Wheattleu fizički odbojan. No, uskoro se njihov odnos pretvara u odnos mentora i učenika. Rastafarijanac/guru mladom Wheattleu u ruke gura knjige Frantza Fanona te povijesnu studiju C. L. R. Jamesa "Crni jakobinci" o revoluciji robova na Haitiju. Za Wheattlea je taj utjecaj ključan. U zatvor je ušao kao rubni kriminalac, neškolovana protuha na čvrstom putu prema karijeri gangstera. Iz zatvora izlazi kao rasno, ali još više klasno osviješten i načitan čovjek. Scenarij - koji je supotpisao i sam Wheattle - koristi tu zatvorsku priču kao uokvirivanje. U flešbekovima se izlaže Wheattleova pretpovijest potucanja po sirotištima. Brixtonski neredi i palež na White Crossu prikazani su tako što su u film umontirane dojmljive dokumentarne fotografije.

Posljednji film "Male sjekire" - "Education"- ujedno je i jedini autobiografski: u njemu McQueen pripovijeda o vlastitoj borbi s disleksijom i britanskim školskim sustavom. Autorov alter ego je Kingsley, dječak koji koncem 70-ih pohađa londonsku osnovnu školu. Kingsley ima problema s čitanjem i zaostaje s gradivom. Ravnatelj škole stoga neukoj majci predloži da ga premjeste u specijalnu školu, gdje će svladati najosnovnije pisanje i računanje te biti osposobljen za manualni rad. Motivacija školske uprave nije bila nužno rasistička: škola se nastojala riješiti lošijih učenika da bi imala bolje testove i ishode izvrsnosti. Ali, efekt jest bio rasno obojen jer su na sporednom kolosijeku najčešće završavala djeca iz imigrantskih obitelji s niskim socijalnim kapitalom.

Kingsleyjevi roditelji i sami su priprosti, ne vide u čemu je važnost škole, ni u čemu je problem. Ona koja ih pokušava razuvjeriti je dječakova starija, inteligentna sestra. Uzalud. Kingsley završu u "specijalnoj" školi, gdje se nađe u šarolikoj družbi mahom (no ne samo) crne djece. Zajedničko im je što su drukčiji: neki su čak i briljantni - ali opet drukčiji. Međutim, kampanja premještanja crne djece u škole "za glupane" poprimit će uskoro političku dimenziju i izazvati političku reakciju. Crni aktivisti počinu propitivati politiku školskih vlasti. Jedna od aktivistica nagovara majku i oca da poduzmu nešto, ali je oni ignorantski odbiju. Naposljetku, aktivizam urodi plodom, Kingsley dobiva podršku i vraća se u sustav.

Obrazovna opsesija

Od svih pet filmova serijala, "Education" je možda politički i najrelevantniji jer se ne tiče samo rasnog pitanja. "Education" tematizira obrazovnu opsesiju izvrsnošću i ocrtava naličje takve obrazovne ideologije, točnije: sudbinu onih koje ona odbaci putem. Institucionalni rasizam u većini društava Zapada danas nije zaoštren problem, a čak ni onaj neinstitucionalni nije tako jak kako je bio 60-ih ili 70-ih. Ali, ideologija prosvjetne izvrsnosti i njezine socijalne posljedice danas su još izoštrenije nego što su bile u doba kad se zbiva "Education", dakle u vrijeme kada su učitelji budućeg oskarovca poslali u "školu za debile".

Sa striktno filmskog stanovišta, "Mala sjekira" je možda i prenapuhani hajp. Od pet filmova McQueenove antologije, dva su vrlo dobra, jedan je u redu, a dva, zapravo, tanka. No, smisao ovog projekta i nije bio samo filmski nego i politički. McQueen je kanio - i uspio - ispisati paralelnu povijest Britanije, povijest o kojoj se nije pisalo i snimalo. Na početku te povijesti bilo je zazorno da karipski crnac posjeduje makar i običnu gostionicu. Na kraju priče jedan se od karipskih crnaca popeo na stejdž i podigao statuu Oscara. Sjekira možda jest mala. Ali stablo koje je palo bilo je, bogme, poveliko.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom autora i uredništva

Oceni 5