Duhovi u ormaru
Nasilje 02 S

Photo: Pinterest

Partnersko nasilje u queer vezama

I

“Arhivsko nasilje” i “šutnja arhiva” dvije su fraze koje povjesničarka kulture Saidiya Hartmann spominje u svom eseju “Venera u dva čina”. Jedan dolazi od Jacquesa Derride, a drugi od same Hartmann. U svom eseju Hartmann se bavi procesom sustavnog izostavljanja životnih priča stotina tisuća afričkih robova i ropkinja iz službene povijesti krojene od strane zapadnih kolonizirajućih i porobljavajućih sila koje su, smatrajući te živote nevažnima i ne sasvim ljudskima, nametnule vlastiti dominantni narativ u kojem ti ljudi postoje samo kao “pitanje količine i predmeta na tržištu i trgovinskim odnosima.” Hartmann govori o arhivu u kontekstu trgovine robljem, ali arhiv, ta “kuća gospodara” (kako je Derrida naziva), često je tiha i nasilna, čak i kada su u pitanju druge vrste marginaliziranih glasova.

Sukob queer osoba sa službenim arhivima u kontekstu partnerskog nasilja polazišna je točka za Carmen Mariju Machado i njezin hibridni memoar U kući snova (2019). Machado započinje svoju priču s Hartmann, “pišući uz i protiv arhiva”. Odlučivanje o tome što će biti uključeno ili isključeno iz arhiva uvijek je politički čin određen osobom koja arhivira i političkim kontekstom u kojem živi. Dakle, kompletan arhiv je moguć samo u teoriji, smatra Machado.

U kući snova ima vrlo neobičnih priča, prvenstveno zato što na prvi pogled uopće ne izgledaju kao memoari. Ova knjiga se sastoji od stotina malih poglavlja napisanih u različitim žanrovima i stilovima kako bi se izrazio mračan aspekt partnerskih odnosa. Machado koristi dvije perspektive – onu koja govori o osobnom iskustvu emocionalnog i psihičkog zlostavljanja od strane bivšeg partnera, i onu koja se tiče dostupne arhive lezbijskog partnerskog nasilja, odnosno postojanja svjedočanstava i zapisa u novinama, kao i povijesnim i pravnim dokumentima.

II

Njezina priča počinje kao svaka tipična ljubavna priča – idilično. “Mala plavuša”, kako se u tekstu naziva njezina bivša partnerica, na početku njihove veze gotovo je savršena. Machado, koja u knjizi govori i o tome kako se bori protiv stigme pretilosti, oduševljeno ističe kako njezina djevojka “ima slabost prema punašnim brinetama s naočalama.” Pametna je, lijepa, imaju super seks, često putuju zajedno, upoznaju roditelje… Pripovjedačica govori o prvim danima njihove veze:

“Ona te voli. On vidi tvoje profinjene, neizrecive kvalitete. Za nju si jedina na cijelom svijetu. Ona ti vjeruje. Ona te želi zaštititi. Želi ostarjeti s tobom. Ona misli da si lijepa. Misli da si seksi. Ponekad, kad pogledaš u telefon, ona ti pošalje nešto nevjerojatno prljavo, a ti među nogama osjetiš bljesak želje. Ponekad kada je uhvatiš kako te gleda, osjećaš se kao najsretnija osoba na svijetu.”

Ali sitna plavuša (čije ime nikad ne saznajemo) počinje otkrivati ​​drugu stranu sebe, koja postaje sve strašnija kako vrijeme prolazi. Machado naglašava kako je teško uočiti rane znakove emocionalnog i psihičkog zlostavljanja. Je li to onaj trenutak kada se djevojka užasno naljuti jer jojnije odmah odgovorila na poruku? Ili kada je zagrli, ali je njezin stisak toliko neobično jak da počne boljeti? 

U intervjuu za The Guardian, Machado je izjavila: “Voljela bih da imam policijsku prijavu ili modricu na oku,” i to prvenstveno zbog činjenice da je emocionalno i psihičko nasilje vrlo teško dokazati. Ali takvo razmišljanje je zamka. Samo zato što imate materijalne dokaze da ste žrtva partnerskog nasilja ne znači da vas nitko neće kriviti ili da će vam ljudi nužno vjerovati. „Možda se više radi o tome da nemate pravi alat za rješavanje traume; mi svi mislimo, “Da je barem jedna stvar drugačija, ljudi bi me shvatili ozbiljno ili mi vjerovali,” a to nije nužno tako.

Sama Machado je doživjela čitav spektar reakcija vezanih uz iskustvo partnerskog nasilja: neki pristojno kimaju glavom dok ti polako zatvaraju vrata pred očima, neki te preispituju (“Ne znamo sa sigurnošću je li bilo baš tako loše” i “Možda je bilo neprimjereno, ali je li to stvarno bilo zlostavljanje?”), neki govore da su odnosi i ljubav naprosto kompleksni…

III

Ono što Machado želi jasno i glasno reći je upravo to da partnersko nasilje postoji i u queer vezama. I da nažalost nije rijetkost – problem je što se o njemu vrlo malo govori.

Ali zašto je to tako? Jedan od razloga je što bi za neke od žrtava prijavljivanje partnerskog nasilja prije svega bio čin prerastanja. Ne žele na taj način izaći pred obitelj, prijatelje i državne institucije. Ova vrsta izlaganja neke pojedince/ke može izložiti još većem riziku, posebno ako je homoseksualnost kriminalizirana u zemlji u kojoj žive ili ako postoji snažan društveni antagonizam zbog kojeg javno izražavanje seksualne orijentacije nije sigurno.   

Drugi razlog je taj što se, kao i u heteroseksualnim odnosima, žrtva često srami i boji onoga što se događa. Machado kaže da je queer nasilje u osnovi homofobno nasilje, slično kao što je heteroseksualno nasilje u osnovi seksističko nasilje. “Radim to jer mogu pobjeći; mogu se izvući jer si ti na na kulturnoj margini, društvenoj periferiji.”

Dakle, autohomofobija može biti prisutna i kod nasilnika koji projicira manjinski stres svog partnera/ice, ali i kod žrtve koja u nekom trenutku može povjerovati da zaslužuje to što joj se događa upravo zato što je na margini društva, koje joj neprestano ponavlja da je njezin život manje vrijedan, njezini osjećaji manje važni, a želje i strahovi manje relevantni.

I, naravno, još jedan razlog zašto se ne govori dovoljno o partnerskom nasilju u queer vezama je autocenzura prisutna kod samih queer osoba, što je nešto što Machado naglašava kroz cijelu knjigu. Autocenzura proizlazi iz straha da bi javno izlaganje moglo narušiti imidž LGBTI zajednice i poništiti sav dosadašnji naporan rad na LGBTI vidljivosti u javnosti besprijekornim ponašanjem (što je, zapravo, još jedna vrsta manjinskog straha). “Queer ljudima je potreban dobar PR”, kaže Machado, “da bi se borili za prava koja nemamo i da bi zadržali prava koja imamo. Ali nismo li sve ovo vrijeme pokušavali reći da smo isti kao i vi? ”

IV

Machado shvaća složenost ovog zadatka i obavlja ga na način da poštuje njegove nijanse i slojevitost; naravno, ne pokušavajući ga izvršiti u potpunosti. To je, zapravo, subverzivna točka knjige – odbijanje da se napravi, kako to Derrida naziva, daljnja konsolidacija arhiva, njegovo ujedinjenje u “idealnu konfiguraciju” koja bi nas vratila na početak.

Machado je vrlo svjesna raznolikosti individualnih iskustava partnerskog nasilja. Arhiv je potreban, ali je potrebno i ukazati na njegovu problematičnu težnju da svoje resurse zaokruži u jednom narativu, da se smjesti u određeni prostor, instituciju, da bude podređen onome koji je zadužen za njegovu interpretaciju – hermeneutičkom autoritetu. Zapravo, sama fragmentiranost Machadine pripovijesti prkosi takvom hermeneutičkom autoritetu arhiva.

U jednom od poglavlja knjige, “Kuća snova kao dvosmislenost,” Machado raspravlja o pristranom stavu hermeneutičkih autoriteta (ili patrijarha, kako ih Derrida naziva) prema onome što može, ali ne mora biti u arhivu lezbijskog nasilja u partnerskim odnosima; primjerice, tko se može okvalificirati kao žrtva ili zlostavljač/ica u tim vezama ili kakav je lanac privilegija profilu žrtve koji se povećava ili smanjuje ovisno o tome koji je tip žene u pitanju. Povijesno gledano, bilo je vjerojatnije da će sud ženu koja je “ženstvenija” smatrati žrtvom partnerskog nasilja (u odnosu na ženu čije je rodno izražavanje više butch). Također, ako je žena crnkinja, veća je vjerojatnost da će biti osuđena (Machado u knjizi navodi i konkretne primjere).

Iz ovoga možemo izvući dvije stvari – prva je odnos između rodnog identiteta i partnerskog nasilja, ili, kako kaže Machado, “rodni identitet queer žene je krhak i može se ogoliti u bilo kojem trenutku.” To znači da se obiteljsko nasilje u queer vezama promatra, i pravno i sociološki, kroz prizmu heteroseksualnog obiteljskog nasilja i odnosa moći koji su tamo prisutni.

Druga stvar je da u pravnom rječniku obiteljskog nasilja ima vrlo malo prostora (ako uopće) za emocionalno, psihičko i verbalno nasilje koje jedna partnerica može nanijeti drugoj. Još gore, kaže Machado, je to što pravni okvir obiteljskog nasilja ne pruža nikakav kontekst, što također znači da “ne daje pristup određenim tipovima žrtve” – ​​u ovom slučaju queer ženama. Stoga se može reći da je “vječito granično stanje jedno od prokletstava queer žena” te da “naše društvo kultura ne ulaže napor da pomogne queer ljudima da shvate što njihova iskustva znače.”

V

Čitanje knjige U kući snova je poput slušanja mnoštva glasova koji se međusobno natječu u izražavanju traume partnerskog nasilja. No, kako nas pogled vodi s jedne strane na drugu i kako se sve više zaplićemo u misaoni, a ujedno i emotivni proces kroz koji prolazi i sama autorica, shvaćamo da je trauma ta koja govori, kao meta-jezik, fragmentiran, sumnjiv, nepotpun, pun zamki i rupa.

Neka od središnjih pitanja u ovoj knjizi tiču se upravo ​​jezika i načina na koji bi trebalo kreirati narativ koji se, kao prvo, tiče queer autobiografskog ‘ja’, a kao drugo, opisuje traumatične situacije. Kako opisati iskustvo koje neprestano izmiče, koje bježi od jezika upravo zato što je traumatično? I kako opisati traumatsko iskustvo subjekta koje je, povijesno gledano, jezik heteronormativne većine neprestano brisao, potiskivao, izobličavao?

Machado se na domišljat način nosi s tim šutnjama i nepravdama dominantnih narativa. Ona je prije svega iznimna spisateljica koja različitim naratološkim i stilističkim tehnikama nadmudruje jezik u kojem je queer subjekt, paradoksalno, uvijek odsutan. Koristi naraciju u prvom i drugom licu jednine, pozivajući se na Machado iz prošlosti, onu koja živi partnersko nasilje.

Trauma pronalazi načine da prodre u sigurnu sadašnjost i učini da se osoba osjeća ugroženo, nesigurno u svom tijelu. Tijelo je zapravo mjesto gdje trauma izlazi na površinu, mjesto gdje se može odvijati uvijek iznova. Tijelo je mjesto koje podsjeća na kontakt s drugim, ono je fizička granica vlastitog ja, mjesto gdje ja završava, a netko drugi počinje.

Tijelo je također fenomen koji često prkosi jeziku i tekstu. Stoga, kada pokušava dotaknuti traumu i opisati njezine mehanizme djelovanja, Machado piše vrlo živopisnim jezikom, punim živopisnih opisa i metafora, u pokušaju da ponovno unese tijelo u tekst i uhvati instinktivnu, tjelesnu situaciju.

Jedan od primjera je opis situacije kada je Machado imala veliku svađu sa svojom djevojkom. Kada je nakon toga sjela pod tuš i zaplakala, u kupaonicu je ubrzo ušla i djevojka, upitavši zašto plače i progovorivši “glasom tako tihim da je mislila da će joj se srce raspuknuti poput breskve”. Čitateljice mogu dobro osjetiti ovaj trenutak: kušamo mekoću breskve, dodirujemo njezine pukotine, osjećamo mekoću Machadinog srca, ali i vlastitog. A onda opet osjećamo užas i zbunjenost koju je autorica osjetila kada je djevojka kasnije tvrdila da se uopće ne sjeća te svađe. Ova situacija također dobro pokazuje kako to izgleda kada manipulativni ljudi pokušavaju uspostaviti emocionalnu kontrolu nad svojim partnerom/icom i psihološki manipulirati njima.

VI

Memoar U kući snova opsjednut je duhovima bolne, toksične veze, ali i svim onim životnim pričama koje se nisu smatrale dovoljno važnima da bi bile zamijećene ili sačuvane). Machado koristi metaforu uklete kuće (uobičajene u žanru horora) kao metaforu vlastitog tijela: svoje tijelo ona doživljava kao ukleto, kao mjesto gdje sav taj teror uzrokovan drugom osobom postaje moguć, stvaran, opipljiv. Ali kada akutna trauma prođe i nastani se u blisku ili dalju prošlost, ukleta kuća se deteritorijalizira (kako to nazivaju Deleuze i Guattari) i tijelo postaje duh ili, kako kaže Machado, postajemo kuća duhova.

Ona još uvijek uspijeva istjerati, ili barem ukrotiti, duhove koji nastanjuju njezinu ukletu kuću. Konačno raskida s djevojkom, piše uspješnu zbirku kratkih priča, udaje se za ženu koju voli i poštuje, a zatim upoznaje drugu ženu u koju se zaljubi, tako da njih troje sada mogu živjeti u uspješnoj poliamoričnoj vezi.

Duhovi su zarobljeni u memoarima čiji je nastanak bio prilično težak. Svaka bitka s duhovima je takva – to je prošlost koja više nije tu, ali ipak uspijeva utjecati na našu sadašnjost. To je prošlost koja nas čini jako usamljenima, gotovo fizički nas vraćajući u prostor u kojem nema ničega osim nas i naše boli. Ali ako knjiga govori jezikom traume, onda je taj jezik ipak uhvaćen i pripitomljen – duhovi su zarobljeni unutar priče.

VII

Pred kraj knjige Machado se posljednji put obraća svom prošlom ‘ja’:

“Voljela bih da sam oduvijek živjela u ovom tijelu, i da možeš živjeti ovdje sa mnom, tada bih ti mogla reći da je sve u redu, da će sve biti u redu.”

I ovdje ću završiti, parafrazirajući riječi kojima Machado započinje svoju priču:

“Ako ti treba ovaj tekst, on je za tebe.”

*Tekst je izvorno objavljen na portalu Meduza; Prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5