Patriote s lobanjama u rukama

Nekrofilija koju Klaus Tevelajt postulira kao najizrazitije obilježje svakog patrijarhalizma/fašizma, u ratnim situacijama patrijarhalnih plemena ustrajava poput nekog gotovo nacionalnog oduhovljenja.

Oko jama, grobova, kostiju i moštiju skupljaju se sve sama duhovna lica (sveštenstvo i svećenstvo, istoričari i povjesničari, književnici, pjesnici, vidioci, pamtioci, proroci). Ali, u našoj domaćoj varijanti i najozbiljnija, najpatetičnija (u smislu izvornog pathosa tragične istorijske prošlosti) činjenica postaje farsa, amaterska pjesničko-pojačka priredba, jer protagonisti scene su ljudi bez moralnih i profesionalnih kompetencija, šarlatani u "tragičkom osjećanju života" (Unamuno), krivotvoreni epodi. Erih From je fašistu opisao kao "nekrofilni karakter", ali naši patrijarhalci su i nekrofiliju prihvatili kao šansu za vlastito komercijalno i slavoljubivo isticanje, što zapravo potvrđuje Kanetijevu tezu da je tu samo riječ o "borbi za preživljavanje". Ne znam da li je iko ikada imao takvo nekrofilsko-marketinško zadovoljstvo kao epičar i kreator našeg vremena smrti Dobrica Ćosić, koji je (na naše oči, posredstvom TV kamera) u mjestu Prebilovci, iznad stotinu otvorenih kovčega, s tek iskopanim kostima negdašnjih ratnih žrtava, dijelio autograme Prebilovčanima i drugim dohodnicima i potpisivao se na primjerke svoga smrtnog književnog djela. Vidjeli smo i strašni parateatar, operetski cirkus promoviranja jedne nekrofilne politike u prekopavanju Blajburga i Jazovke, ali promoviranje (ili finaliziranje) jednog književnog djela nad otvorenim grobovima, to, priznajem, nismo nigdje vidjeli. To je bio "naš" doprinos svjetskoj patrijarhalnoj nekrofiliji.

Bez visoke kulture (s patrijarhalnom zabranom njene institucionalizacije), balkanska plemena, zapala u stanje "konačnog rješenja" koje se tačnije zove smrt, nekrofilstvom kao "estetikom" smrti (koju Rovački pjesnik proglašava i etikom) neumitno potvrđuju konačnost jednog patrijarhalnog patriotizma kojem više nije dovoljno ni zaklinjanje u mrtve, ni duhovno prisustvo uz mrtve, već zahtijeva dagerotipsko ovjekovječavanje patriota s lobanjama mrtvih u rukama. Ako u ovim "sudnim" patrijarhalnim vremenima smrti hoće da uživa, da se odaje slabostima života, životnim veselim naukama, visokoj kulturi, ili čak samo "sjedenju u kafiću" (za šta su Beograđani strogo ukoreni od nekog ratnika), taj će biti odstranjen iz naroda pretvorenog u konačni patrijarhalni san, bataljon.

"Sramotno je vjerovanje da je život stvoren za uživanje... Takvu ćemo slabost iskorijeniti. To će iskušenje svladati naša narodna snaga", veli nacistički teoretik Alfred Rosenberg. Hitler stvar postavlja praktično: "Ako ne uzdignemo našu omladinu iznad bijede današnje dokolice, ona će u njoj potonuti". Na koncu, evo nam i jednog patrijarhalnog psihijatra, partijskog šefa i bivšeg samoupravljača, koji kaže: "Ima od Srba slabotinja da otpada! I zato je srpski narod tako snažan što se kroz iskušenja trijebi i otpada, a ostaje najžilaviji dio." Taj ljekar zove se Radovan Karadžić. A njegova "vizija" naroda, tvrdimo, ovdje nije došla ni kroz njegov parapsihijatrijski um, niti čak kroz neki pretpostavljeni samoupravni proces mišljenja. Ona je proizvedena upravo kao unutarnji biološki rad onih Bećkovićevih buba s kojima je pjesnik u entomološkom svom nadahnuću poredio naše narode. "Svakom instinktu je priroda dala ono i onoliko što mu je i koliko mu je potrebno: čulo za predstave i predstave koje su postale nagoni", kaže Johan Gotfrid Herder u Raspravi o porijeklu jezika.

Patrijarhalac masu pretvara u narod nabacujući joj dizgine nacije. Kao vođa, on oblikuje masu ideologijom nacionalizma, oduzimajući joj prirodnu (neideološku) nacionalnu dinamiku, i tako je pretvara u mrtvo istorijsko tijelo

Jezik našeg patrijarhalca ne odnosi se više na svijet kao volju i predstavu, već na PREDSTAVU KOJA JE POSTALA NAGON. A u tom je nagonu kao predstavi mračno svejezgro fašističkog djelovanja, koje nijedna sociološka ili politikološka analiza ne mogu dohvatiti, jer one operišu racionalizacijama društvenih razloga, a ovde je riječ o jednoj preddruštvenoj, nedruštvenoj, "čistoj" biološkoj volji. Nije Ernst Jinger, koji je ove nagone proživio kao (biološki) sudionik, (psihološki) opisivač i (duhovni) transcendentalist, naciste nimalo slučajno proučavao kao kukce, entomološki. Tu je, dakle, na fašističko djelovanje organizovanih grupa (makar se one predstavljale kao "narod", "nacija"), primjenjiva entomološka analitika, koju Bećković, i to kao entomološku filozofiju, primjenjuje u svom folkiš nazoru na cijele narode. A fašističko djelovanje, kako kaže Tevelajt, odvija se u dva pravca. Jedan je okupljanje (u okviru vlastite grupe) najžilavijih snaga u (patrijarhalnoj) hijerarhiji. Drugi je "odbacivanje, dakle ubijanje, onog što se ne da uklopiti". A ne da se uklopiti "otpad", "kukolj", "izrod", "slabotinja". Tako se odista jedinimo s bubama u bubljoj borbi za bublji život. Eto, zar ne vidite dokle smo stigli s našim "umnim glavama", literarnim i psihijatrijskim besjednicima, pjesnicima pojcima, vidiocima i pamtiocima.

A stiglo se dotle nekrofilskim odnosom prema jeziku. Raspojasano pojmovlje, stigmatizirana i sušičava metaforika, ideologizirana sfera logotetstva... to je "forma" našeg javnog mnijenja, nametnuta i uvijek nametana političkom silom autoritarnih smjena mračne patrijarhalne pozicije i "opozicije". U toj formi odvijao se jedan diskurs koji nam je "izrodio" ("iskukoljio", rekli bi oni) neviđen broj tzv. književnika, mislilaca, istoričara, koji ne bi mogli opstati ni u jednom civilizovanom društvu etičke, profesionalne, estetičke kompetencije. U društvu bez stila i ukusa, međutim, mogućno je da pukovnici i majori "filozofiraju", to jest komanduju filozofijom, da generali povjesničare, to jest manevriraju poviješću, a nekvalifikovana agrarna radna snaga književnikuje, to jest "obrađuje" književnost, uzorava književnu "ledinu".

Središnja tačka ljudske (jezičke) teže, ljudske (jezičke) gravitacije počiva u razboru, kao što bublja teža počiva u njuškanju, bockanju, sisanju, npr. ljudske krvi. Na tom se razbornom tlu, iz toga rasudnog osnova, gradi građevina društva. Ali ne, kod nas političari ne priznaju te i takve prirodne zakone. Da bi promijenili zakon društvene ravnoteže, oni unajmljuju prosce i pojce jezičkog i svih drugih krivotvorenja, njuškala, bockala i krvopije, a onda sav razlog društvenog postojanja, tim i takvim jezikom, nalaze u nacionalnoj biologiji. Upravo ta metastazirana biologizacija dru-štvenog života drugo je ime za fašističke nekrofilije. Biologizacija, koja isključuje kompetencije razuma, najefikasnije je oružje samousmrćenja jednog društva.

Dovoljno već znamo o staljinističkoj paralizi jezičkih pojmovnih moći, izvršenoj na početku našeg novog zaludnog aistorijskog kruga naših patrijarhalnih aparatčika, naših Janajeva, Jazova, Puga i Pavlova. Šamanističko naličje tog plemenskog vijeća najupečatljivije je otkriveno u riječima samog predsjednika srpskog zadružnog društva ("naše narodne države", što bi rekao Nikola Pašić) nakon 9. marta: "I dva ljudska života koja ČAK NI MI nećemo moći da povratimo". Ni mi politički mitotvorci, tvorci smisla i same ideologije postojanja, ne možemo reinkarnirati mrtva tijela. Smrt možemo kreirati, ali ne i uskrsnuće. Patrijarhalac masu pretvara u narod nabacujući joj dizgine nacije. Kao vođa, on oblikuje masu ideologijom nacionalizma, oduzimajući joj prirodnu (neideološku) nacionalnu dinamiku, i tako je pretvara u mrtvo istorijsko tijelo. Komitetska iluzija pokretanja nekog života, ondje gdje je zapravo riječ o civilizacijskoj eutanaziji, trajala je predugo, predugo da bi umrtvljivač društva prepoznao stvarnost svoje moribundne društvene funkcije. Tek u suočenju s realno prostrijeljenim tijelima, veoma neugodnim činjenicama za jednu političku praksu koja se predstavlja kao "oživljavanje", štaviše "preporod", prevoditelj ove prakse konstatuje da ČAK NI ON ne može da oživi ono ubijeno!

S druge strane, imamo umrtvljavanje jezika arbitrarnim tvorenjem vokabulara, sintakse, morfologije - u cilju uništenja jezičke pokretnosti (same prirode jezika) i političke kontrole društva koje tim jezikom govori. Dinamika jezika, njegova tvoračka supstanca, ukrućuje se u jezičke ambleme, insignije, značke i grbove govora. Tu je riječ o političkom domišljaju bez ikakvih korelata u konkretnom iskustvu jezika (najboljeg u njegovoj književnosti). Autokratski, generalski odnos prema jeziku ugrožava objektivne, ontološke i ontičke, pojmovne vrijednosti tog jezika, uništava njegove ritmičke i melodičke moći. I u jednom i u drugom slučaju posrijedi je jezička nekrofilija, traženje mrtve, najmrtvije tačke jezika, njegove smrti. Jezička mrtvaja ideološki se projicira u prošlost, gotovo kao neki naš prapočetak, sam "korijenski pravopis", čije će nam jezičko prakticiranje u sadašnjosti pomoći da se politički razdvojimo, otcijepimo - ne samo iz političkih granica jedne zemlje već i iz prirodnih granica jednoga jezika.

Razubijediti naše patrijarhalce ne možemo, jer snaga njihova ubjeđenja ne počiva u kognitivnim sferama ljudske percepcije, već u utrobi, kako reče antiprust Ivan Aralica

Ne bih ovdje htio da povjesničara i vrhovnika hrvatskog zadružnog društva ubjedujem u nekakvo "bratstvo" "Kraljevića Marka i brata mu Andrijaša" (ako to ne može Petar Hektorović, ne mogu ni ja), ili u neko rodovsko-epsko izražajno jedinstvo Paskoja Debelje iz Starog Grada, Tešana Podrugovića iz "Ercegovine" i Sandžaklije Murata Žunića. O tome neka raspravljaju Milman Peri, Albert Lord i Maršal Mekluan. Ne bih se zadržavao ni na pjesniku "riza gustoranih" i "čudne tuge prosičene gvozdom", Šibenčaninu Ivanu Tomku Mrnaviću (1580-1637), našem genealoškom fantastu, borhesijancu što se žudio proglasiti, i proglasio se najsljednikom srpskih Mrnjavčevića, Vukašina, Uglješe i Gojka, u istim onim kardinalskim, biskupskim, igrama koje su u Vatikanu ili Beču igrali on, Ličanin Adam Baltazar Krčelić i srpski Ilir Đorde Branković. Čemu pominjati naše slavne Hrvate koji bjehu i Hrvati i Bizantinci i Turci, i naše slavne Srbe što bjehu i Srbi i Hrvati i Amerikanci. Ako povjesničar i vrhovnik (u listu "European") kaže da su između Srba i Hrvata nepremostive civilizacijske razlike, on samo kaže da ta dva naroda u ovo doba civlizacijskog sjedinjavanja svjetske duhovne (pa malo-pomalo i političke) supstance, još nisu ušla u svoje civilizacijsko stanje. Čemu pominjati "zapadnjaka" Čedomila Veljačića, koji postade najistočniji istočnjak, ni manje ni više nego budista, i "istočnjaka" Branu Petronijevića koji ispade čistim, najnjemačkijim kantijancem, itd. itd.

Ipak, Ilirce i Štrosmajera, "svetitelja i državnika pred kojim sam zaboravio i na samoga sebe" (Laza Lazarević), pominjem kao izgnanike iz jedne "zloproročne" povijesti razdjelbe "uozbiješćenog zlonaumlja", i to stoga da bih došao do "kaževanja kaže" jednog zajedničkog, srpsko/hrvatskog historijskog zlovidanja.

Jer, ako je mržnja, kako veli komunistički povjesničar, tolika, i ako se ustrajava, a uistinu se punom snagom ustrajava, na obje omražene strane - na toj jednoj te istoj mržnji - onda čemu neka moja didaktička "žvaka" o analogijama? Ničemu! Razubijediti naše patrijarhalce ne možemo, jer snaga njihova ubjeđenja ne počiva u kognitivnim sferama ljudske percepcije, već u utrobi, kako reče antiprust Ivan Aralica. No, mogao bih ponešto govoriti o duhu hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika, o njegovoj ritmici, muzici, o pojmovnim i metaforičkim mogućnostima toga jezika, o kadencama jezičkog Bivstva i slutnjama (iz njega) nadjezičkog Ništa, o orkestraciji i o utihnulim akcentima, itd. Pa, kada bih pričao o tome, rekao bih da je povjesničarevo vrhovničko osjećanje jezika uistinu jedna, citiram, "nerazborita namjernost", ili drugim riječima contradictio in adjecto, vodena vatra, a da su "nakazba", "omrazba", "zgradba", ili "izvršidba hudobne osvadbe" - "najnerazboritije namjernosti" hrvatskoga i/ili srpskoga književnog jezika, tačnije rečeno, veoma drzovit, vojnički obračun s jednim jezikom i njegovom književnom upotrebom.

Iza bubnja govora srpskog pučiste, iza nakaze komitetskog jezika leži jedna duboka "teološka" frustracija. Šta, međutim, leži iza ove hrvatske (također najavljivačko ratne, bubnjarske) "nakazbe"? Evo šta: tvrda i odrešita štokavska akcenluacija i melodika, te sama ritmička osnovica, uzeta je kao izražajna forma, a uzimanjem štokavskog narječja za književnu normu jedne mekanije, melodičnije, arhaičnije slavenske osnovice. Otpali su svi oni (kajkavski) poluglasovi i konzonantske grupe, mekoća izgovora potisnuta je, deminutivu se nametnuo augmentativ, desio se duboki akcenatski jaz. Dvorniković, recimo, smatra da je u štokavski govor ušao "neki strani, neslovenski psihološki element". Štokavski govor "svojom meličkom i ritmičkom psihom nije više 'pravi' slovenski govor". Ali taj govor je dao jednu muževnu, gorštačku osnovicu energičnijeg, umjesto blažeg, odrešitijeg, umjesto melodičnijeg, ili reskijeg, dinaroidnog, umjesto slavenskijeg, poljskog, ravničarskog pogleda na svijet. Dao je i maskulinu prevagu starobalkanskog gorštačkog "hajdučko-jezičkog krika" (ili uskočkoga, svejedno) nad feminilnom pitominom melodičnog kaj, ili "plačljivog ča", kako kaže čakavac A. Bonifačić. "Viteška štokavština", otvrdla i prekaljena psihološki i karakterno u dugoj gorštačko-karsnoj istoriji, dala je jednu psihološku prednost za osnov srpsko/hrvatske ujediniteljske borbe za jedan južnoslavenski civilizacijski identitet što je, naravno, u unitarno-separatističkim balkanoidnim borbama završavalo na identifikaciji i diferencijaciji krvi. Ali, književni jezik je normiran, veze su učvršćene, i iz svega je izrasla nipošto beznačajna evropska književnost, ili književnosti jednoga jezika. Atavizmi, imperijalni i provincijalni, posebnih (nesumnjivo) nacionalnih identiteta politički su, velim, stalno razarali i razjedali cjelinu. Cjelina se, pak, nije mogla čuvati ni hijerarhijskim ustrojenjem, a kamoli gorštačko hegemonim, autoritarnim instinktom vladanja.

Žilava upornost, fanatizmi i inati, s političkim i plemenskim začinom, trajali su i trajali da bi, evo, danas opet potegnuli svoja nekrofilna "prava": da svako sa svoje strane usmrti maternji jezik, samu majku. To je taj konačni nacionalni cilj patrijarhalaca i s ovu i s onu stranu, to je taj njihov patriotizam

Duboki, praslavenski kvant "golubinje slavenske prirode" (Herder) težio je, kanda, nekoj kvantnoj južnoslavenskoj republici poliarhija i talasočestica. Iz ovog samo pretpostavljenog nagona naše "svjetske misije" ispale su nepovjerenja, paranoje, omraze. Cinik bi rekao - kakva misija, takvi rezultati. Nije bilo, dakle, mudrosti i tolerancije da se stvar uskladi, ali je zato bilo i previše vanjskih i unutarnjih interesa da se sve pokvari.

No, vratimo se temi. Borba medu narječjima samo je prividno posustala s književnim razmahom nove književne (štokavske) norme. U kajkavskom Zagrebu najpredaniji su branitelji ove norme. Tu se, međutim, očuvao i onaj mekaniji, melodiozniji praslavenski element, skriven ispod tvrde štokavice (bogatstvo leksike i starih slavenskih varijeteta brižljivo je čuvano i očuvano bolje nego kod drugih južnoslavenskih jezičkih "čuvara"). Ali, u dobima političkih borbi "zapadne" nevjerne s "istočnom" nevjernom braćom, u omrazama i fanatizovanjima nacionalnih bića, u startnim njihovim antagonizmima, borba se povela oko jezika. Žilava upornost, fanatizmi i inati, s političkim i plemenskim začinom, trajali su i trajali da bi, evo, danas opet potegnuli svoja nekrofilna "prava": da svako sa svoje strane usmrti maternji jezik, samu majku. To je taj konačni nacionalni cilj patrijarhalaca i s ovu i s onu stranu, to je taj njihov patriotizam.

I odista, sa govornice srpske skupštine graču o jeziku ljudi jeziku nevični, jezičke neznalice, gramatska hajdučija, agresori na nacionalni sluh. A sa "zapadne" strane naš kajkavac upliće se u nakazne tvorbe jezičkih utvrda i tvrdbi, u činidbe, hudbe, razdjelidbe i izvršidbe, što njemu možda liči na neku "jezičku zgradbu", a nas ipak asocira na neku jezičku UDBU, koja ne daj bože da postane i jezička sudba hrvatske književnosti, jer u takvoj sudbi nikakvoga književnoga djela više vidjeti nećemo, kao što ga nećemo vidjeti ni u srpskom jezičkom KOSu gdje nam se starokomitetski govor komunističkih političkih i književnih "sudbinskih", to jest udbaških, tema prezentuje u kršu akcenata i rasturu svakog smisla.

U takvom jednom stanju nekrofili našeg književnog jezika svoje pjesničko-pojačke i povjesničarske recitatorske i deklamatorske večeri odista će moći još držati nad jamama i grobovima, nad mrtvom publikom svoje prošlosti koju su htjeli proglasiti našom sadašnjošću.

09.09.1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.