Pohvala pjesniku
Pero i mastionica

Photo: sf.co.ua

Pero i tintarnica

Jednom je netko u sobi nekog pjesnika rekao, gledajući njegovu tintarnicu što je stajala na stolu:

- Divno li je i neobično što sve može izići iz jedne tintarnice! Što li je sada prvo na redu? Baš pravo čudo!

- Eh, to i jest! - prihvati tintarnica. - Upravo je neshvatljivo, i ja to velim - ponosno će ona peru i drugim stvarcama na stolu koje ju mogahu čuti. - Za divno je čudo što sve može izići iz mene! Gotovo nevjerojatno! I doista ni sama ne znam što će biti sljedeće kad čovjek opet počne zahvaćati i crpsti iz mene. Jedna moja kap dostaje za pol stranice papira, a što li sve ona obuhvati, što li sve tu stane! Ja sam nešto sasvim posebno, sasvim osobito. Iz mene proizlaze sva pjesnička djela, oni likovi što pred čitateljem iskrsavaju tako živi te ih prepoznaje, oni duboki osjećaji, onaj vedri đuh i raspoloženje, oni ljupki opisi prirode. Ni sama ne shvaćam, jer ja ne poznajem prirodu, ali je ona i sve to ipak u meni. Iz mene je izišlo i sveudilj izlazi ono mnoštvo milovidnih djevojaka što lebde poput oblaka, one čete smionih vitezova na zađahtanim konjima, povorke bodrih i veselih momaka. Da, ni sama sve ne poimam i mogu vas uvjeriti da pri tome tušta i ne mislim.

- Tu imate sasvim pravo! - potvrdi joj pero.- Vi uopće ne mislite, jer kad biste mislili, onda biste shvatili da vi samo dajete tekućinu! Njome me kvasite, tako da mogu izreći i na papiru pokazati što imam u sebi, jer ja to zapisujem. Pero piše, o tome nitko ne sumnja, a većina ljudi razumije se u pjesništvo koliko i takva jedna stara tintarnica.

- Imate vrlo malo iskustva! - na to će tintarnica. - Jedva ste tjedan u službi, a već ste istrošeni. Zar umišljate da ste pjesnik? Vi ste samo sluga! Ja sam, prije nego što ste vi došli, imala mnogo takvih od vaše vrste, i to iz roda guščjega i tvorničkoga. Poznajem ja i guščje badrljice i čelična pera. Toliko ih je bilo u mojoj službi, i još će ih mnogo biti kad dođe on, čovjek koji za mene izvodi kretnje i piše ono što crpe iz moje nutrine. Radoznala sam što li će prvo iz mene izvući.

- Glupa tintaro! - priklopi pero.

Kasno uvečer dođe pjesnik kući. Zadržao se na koncertu, slušao izvrsna violinista i još je sav bio obuzet i oduševljen njegovom izvanrednom glazbom. Glazbenik je svojom glazbom dočarao začudan svijet zvukova: čas se čulo kao da kaplju kapi vode, biser se kruni na biser, čas se razlijegalo poput ptičjeg zbora i cvrkuta, a čas opet odjekivalo kao huj oluje u jelovoj šumi. Pjesniku se činilo da čuje kako plače vlastito mu srce, ali u napjevu što ga izvija divan, milozvučni ženski glas. Bijaše kao da ne titraju i ne zvuče samo strune na violini nego i njezina kobilica, vijci na vratu i dno glasnjače. Nešto neprispodobljivo, teško izvedljivo, a bijaše kao da je posrijedi kakva igrarija, kao da gudalo samo gudi prelazeći tamo-amo povrh napetih struna - ta pomislio bi da to svatko može. Violina se glasala i ječala sama za sebe, gudalo sviralo samo, njih dvoje činilo cjelinu, umjetnik je bio i zaboravljen, on koji ih je vodio, koji im je udahnuo život i dušu. Umjetnika su zaboravljali, ali je na njega mislio pjesnik, spomenuo ga i zapisao uz to svoju misao:

»Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se, a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti.«

Da, tako je zapisao pjesnik. Napisao je to u obliku priče i naslovio:

»Umjetnik i instrumenti.«

- Eto, sad ste dobili svoje, madame! - reče pero tintarnici kad su njih dvoje opet ostali sami. - Čuli ste kako je naglas pročitao ono što sam ja napisao?

- Da, ono što sam vam ja dala da napišete - odvrnu tintarnica. - Bio je to udarac vama zbog vaše oholosti. Čudim se kako ne možete shvatiti da ste izvrgnuti ruglu! Dala sam vam taj udarac iz svoje najdublje nutrine!

- Tintaro bačvo! - priklopi pero.

- Badrljak škrabalo! - uzvrati mu tintarnica.

I svako od njih dvoje bijaše uvjereno da je jedno drugome dobro odmjerilo i pamet osolilo, a tako je ugodno kad smo uvjereni da smo se kome dostojno odužili, jer tada možemo mirno spavati. Ali pjesnik nije spavao. Misli mu navirale i rojile se kao zvuci s violine, krunile se kao biser, hujile poput oluje u lugu: oluja brujala u njegovu srcu, osjećao je iskru Vječnog umjetnika.

Njemu jedinome čast!

*Iz knjige “Slikovnica bez slika”, preveo s danskog Josip Tabak

Oceni 5