Pesma poslednjeg susreta
Hladila su mi se prsa mukla,
Ali moj korak beše lak.
Ja sam na ruku desnu navukla —
Rukavicu — za levu pak.
I stepenika, ko mnogo ima,
A ja sam znala — samo tri!
Jesenji šapat međ klenovima
Moli me: „Umri sa mnom i ti!
Obmanula me je sva od sene,
Promenljiva, sudbina zla.“
Ja odgovorih: „Dragi — i mene,
Isto. Umreću s tobom ja…“
Zadnjeg susreta pesme eto.
Na mračni dom pogledah taj.
U spavaćoj je tek sveća trepto
Ravnodušni i žuti sjaj.
1911.
*Preveo Stevan Raičković, Sedam ruskih pesnika, BIGZ