Bora Ćosić: Vražji nakot (University Press, Sarajevo, 2017)
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Pesnički duh neredovnog, slučajnog i nesavršenog

U romanu-eseju “Vražji nakot” Bora Ćosić ide za djelom Radomira Konstantinovića na način kako je to označeno i u samom podnaslovu ove knjige. Radi se dakle, o ishodištima iz književno-filozofskog djela Radomira Konstantinovića kojima Ćosić, u svom prepoznatljivom, eruditnom stilu, nastoji predočiti neke od ključnih tačaka Konstantinovićevog života i rada, ali i propitati niz kako vremenskih tako i društveno-političkih implikacija prostora u kojem je Konstantinović stvarao. Pritome, autor “Vražjeg nakota” nastoji kontekstualizirati svog junaka-prijatelja Konstantinovića u okvire šireg evropskog intelektualnog kruga, jedne generacije pisaca i mislilaca koja se, stasala nakon Drugog svjetskog rata, još zanesena ne tako dalekim odjekom nadrealizma i Freudove psihoanalize, po svaku cijenu suprotstavlja svojim namrgođenim, strogim i u red ogrezlim očevima.

Permanentna revolucija

Iz tog rasapa, iz tog sukoba i simboličkog ubistva sjene moćnog roditelja koja se neprestano pojavljuje kao, kako Ćosić piše, cenzorska prisutnost oca, ali i trvenja s njim, rađa se otpadništvo, jedna izdaja puta omeđenog građanskim redom i njegovim repetitivnim i strogim obzirima. Stoga oni, kako ih Ćosić u ovoj knjizi predočava, od Prousta, preko Nabokova, do Becketta, sa Konstantinovićem kao ovdašnjim majestetičnim primjerom tog nemirenja sa ucrtanom mapom življenja, i jesu vražji nakot, izrastao na sukobu dva svijeta. Dvije krajnosti. Jedne duboko ukorijenjene u poredak stvari i građanski legalizam i druge neprestano uznemirene i zaigrane, koja ne pristaje da i trenutak bude okamenjena u jednom sistemu. To je negacija svakog sistema, svake okoštalosti, to je revolucija koja priznaje samo permanentnu revoluciju, kao boj sa sobom, kao nemirenje do skončanja i propasti. To je borba sa svakom riječi, iščezavanje u jeziku. To je, konačno, ono Beckettovo: “Danas je padala kiša. Ne, ustvari nije padala kiša”.

Polazeći od motiva oca Mihaila Konstantinovića, pravnika i političara iz vremena Kraljevine Jugoslavije, beogradskog gospodina i čovjeka koji pokušava unijeti s francuskim manirima nekakav pravni red u jednu balkansku krčmu, sa Radomirovim romanom “Dekartova smrt” kao krunom tog odnosa otac - sin, tog sukoba decartovskog i montaigneovskog principa, Ćosić gradi dinamičnu proznu strukturu kojom se dubinski uzlazi u magistralne linije Konstantinovićevih cjeloživotnih filozofskih i književnih preokupacija. Takođe, Ćosić u nešto drugačijem tonu daje jednu intimnu prijateljsku sliku tog zaigranog Konstantinovića, ali i sliku jednog Beograda potonulog u procjepu povijesti. Još od vremena strogih i proceduralnih doručkovanja u kući Konstantinovića, gdje se svaki potez unaprijed znao, Radomir razvija otpor koji će do kraja obilježiti njegovo djelo. Razbijajući onu porculansku šolju za čaj iz majčinog kompleta, mladi Konstantinović ustaje protiv one biciklističke ravnoteže oca, birajući svijet krajnosti i stalne negacije, gdje su svaka ravnoteža i sigurnost blasfemične.

Kristal konačnog

Ćosić u središtu svog romana-eseja, dramatski napeto gradira nepomirljivost dvaju svjetova, jednog pragmatičnog i preciznog oca Konstantinovića, i drugog pjesničkog sina Konstantinovića, koji, kako Ćosić piše, nasuprot očevim pravnim regulativama poteže oružje kratke cijevi pisanja.

Samo, ni sa “Dekartovom smrću” kao Konstantinovićevim posljednjim činom u drami oca i sina ne iscrpljuje se ovaj sukob. Taj otac ipak na koncu svog decartovskog života potajno čita i Pascala i Montaignea, preplićući se ponovo sa sinom u jednoj nerazmrsivoj igri, koja traži da se do posljednjeg mraka ne odustaje od potrage i trganja opni. Ili, Ćosićevim riječima: “Taj kristal konačnog, ta završna citadela na kojoj vlada pustoš i tuga radionice u kojoj su svi poslovi dovršeni, kako se kaže u jednoj pesmi srpskog modernizma, tu tvrđavu, stamenu, a strašnu, namerila je jedna generacija srušiti, onako kako u filmu ‘Zabriski point’, Antonionia, ovakav zamak savršenstva bačen je u zrak. Bilo je pesniku Konstantinoviću otići dakle, ne samo od tog rigidnog stola njegovog detinjstva nego i od tog savršenstva koje je svud oko mene, koje me opkoljava, ne želeći više da bude na strani ovog savršenstva, prosuo se urlik njegov sa stranica Ahasvera iz godine 1964, - vi koji me ostavljate ovde na milost i nemilost ovom savršenstvu... i koga je sve više što mene manje ima! Buntovni je to čas, davno pre, mnogo kasnije smirene skepse iz Dekartove smrti, jer je već tri decenije ranije imalo da se kaže kako savršenstvo, protiv kojeg ustao je njegov igrački, ludički, pesnički duh neredovnog, slučajnog i nesavršenog, relativnog i nedovršenog, kako savršenstvo poplaviće ovaj pejsaž u kome sam, iz koga pokušavam da se spasem, da kažem svetu da je đubrište”.

“Vražji nakot” knjiga je koja Radomira Konstantinovića slika u svoj njegovoj intelektualnoj bravuroznosti, Ćosić ovim romanom-esejom, ujednačenim i snažno artikulisanim, osvjetljava jednu gromadu koja je bila i ostala naša rijetka veza sa duhom jednog nepalanačkog svijeta. Vremenom, Konstantinovićevo djelo još snažnije će zrcaliti svojom aktuelnošću, zato što je ono i nakon njega jedna beskrajna vrteška igre i potrage. Sve drugo pakao je i kal dosade.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora

Oceni 5