Petergofski praznik
Veseli Petergof sav mrmori,
Gužva na ulicama cvjeta,
Tužni junkerski logori
Tihi i pusti, ko izvan svijeta;
Magla se na brežuljke stresa,
Okolišu mrak zastre domete –
I evo, u daleka nebesa,
Poput dugorepe planete,
Signalna raketa poleti.
Čudno svijetao vrtni prag,
U neprirodnoj, šarolikoj kreti,
Masa se valja naprvo, natrag,
Gura se i isprazna postane.
Šare ružičastih vatri od lani,
Dvorac, biserne fontane,
Žandari, bijeli svi sultani,
Damski korzeti, grbi livrirani,
Oklopnički prašnjavi mundiri,
Redenici, zlatni koporani,
Trgovkinji brokatni rubac viri,
Sablje, helebarde, kame,
Tezge sa gnjilim voća kupom,
Kicoši, Kozaci, starice same,
Zalisci na činovniku glupom,
Plesovi sitnih gizdavaca.
Vreva pridošlih stranaca,
Tatara, Čerkeza i Armena,
Francuza kržlja, Nijemaca pritilo
I Englezi dugih noga –
U jednu se sliku sve slilo.
U alejama uskim, gustim stoga,
Osvijetljenim odozgo baš jako
Vatrama šarenih fenjera dosta,
Gomilu prijatelja napusti tako;
Stajao je ................... kraj mosta,
I Spustiv na oči šljem, ama
Ko pravi junker dade se mašti
O meku krevetu, oblim guzama
(Neću mu opisat mundir tašti,
Samo ću rad' zora, u zagradi
Reći da bje on oklopnik.)
Stoji sumoran i p'jan se gradi,
Umoran, u lutanju osamljenik.
S dosadom bulji u fontanu, što li.
Potom stoji – i češe si muda –
„Jebemu mater! Dva ljeta u školi,
A – stid me reći od čuda:
Dva'est mi je, ako ne i više, ljeta tih,
A ne mogu slobodno u šatoru
Sjediti, il još vani šetati!
Ne, neg me taru ko stoku u toru;
Marširaj to gore-dolje, ne puši!
Jahaće hlače navuci na guzicu!
Stisni jaja, skupi kurac k duši!
A oprez, mili moj, stavi na uzicu:
Kad govna jedeš, pazi na stol!
Drolje ne diraj, ne pipaj prostitutke!
Majku im jebem! Kakva bol!“
Utihnu, spusti on glavu šutke.
Rulja se, mrmljajući, vrti u krug,
Kad odjednom neko rukom lako
Rame njegovo dodirnu ko drug
Za rukav trgnuo, kacigu tak'o...
Okrenuo se momak ushićeno:
Zaplet mu je romana čudan,
Pa već, gotovo naslućeno,
Čekajuć' novi dodir, budan
Okreće se brzo, ne s mukom,
I hvata... oh, dodira bodra,
Sisu žensku svojom rukom.
U ogrtaču i klobuka modra,
U osmijeh joj strasnost stala –
Kurvica slatka pred njim otkud?
Al' trže se i poče bježat mala!
On za njom, no to je uzalud!
Po mostovima i po stazicama,
Lagano, ko leptirić iz mraka,
Vrti se ona posvuda sama
A bijeg joj stvar bar laka.
Podrugljivo prstom prijeti,
Možda je na riječi drže zlom,
U gustiš aleje potom sleti
Sve češće i dublje; on za njom
Za vrh mača hvatajuć se samo;
Viče joj: Stani, moja dušo,
Al lepojka ne čuje ga tamo –
Bijeg je nju iz daljine kuš'o:
Mlada su prsa visove dotakla,
I kapa joj visi niz pleća;
Osvrnu se, onda se spotakla
U travu, zapetljanu i gustu, sreća,
I s raščepljenom pizdom
Strmoglavo pala je na zemlju,
A naš je nestaško, svim jizdom,
Kao s neba, hop! Na nje žemlju!
„Milost! U vama je triest puda!
Kako se to obraćate dami?!
Pustite me! Šta vam je? Ah!“
Šuti luda!
Gledaj kako se jebe u tami!“
Sve bje tiho. Grm zelen se baš
Spusti tiho nad jebanja parom;
I leži na kurvu junačina naš
Zagrizo zubima u sise on lasno;
Što vam je, što vam je – Brže
Pustite me, moram hitro kući!
„Ah, bože moj, kako je strasno!
Tko vam kaza da sam takva'“ – reče;
-Na čelu ti piše da si drolja!
-Koluta očima ko da vid joj teče,
I na sjetne grudi, jer joj bje tad volja,
Sladostrasno ona, kao da su sveci
Uze mu mrko, lijepo lice. Hej!
- Kako se zoveš, sad mi reci! –
- Malaša - Pa, zbogom, Malanej. –
Kamo ćeš? – Zar ćeš se tu sad smočiti?
Čavrljati ne volim iz glave,
A niti nikad ne znam vani noćiti
U šumi. – Zar je ovo badave?
Vragolanu posta lice vlažno,
Šuteći je, češući ih, muda štimao.
- Sram te bilo! – zatim reče važno:
Zar sam maloprije zaista imao
Ljepotu koja se plaća? Šala!
Ne ne vjerujem! Zar ja lažem?
Ah kurvin sine! Podlac! Budala!
-Tiše! Čim ti pesnicu pokažem
Usrat ćeš se u skute kroz tur.
Upamti: ne mazim ja budale!
Kada jebem, to je upor amour!
I tako, neću te rasplakat od šale.
No, ako si obična kurva, s kim
Si znaj: za tebe je velika stvar
Poznanstvo s kurcem junkerskim!
I isprsivši se časno, naš ricar
Mrgodi obrve, poprijeke poglede,
Pod mišku uze sablju, šutke –
A noću, vrativ se u logora kutke,
Opali joj junker pljusku – i ode.
U dimnu šatoru, od druga tražen,
Čisteći s koljena blato, reče:
„Tko ne zna kurve taj je blažen!
Blažen je onaj tko u vrtu, uveče,
Ljepotice se dobre laća,
S njom se druži, s njom se peče,
Premda loša – pičku joj plaća!“
*Pjesma preuzeta iz knjige Ruski bordel muza, Feral Tribune, 2000.; prevod & prepjev Milorad Stojević & Vanja Švačko