Petparački dijalozi i očajna gluma

Tema putovanja kroz vrijeme jedna je od čestih u pop kulturi, posebice filmovima, serijama i knjigama. Još kao klinjo oduševljavao sam se Zemeckisovom trilogijom „Povratak u budućnost“ (prvi film odličan, drugi loš, treći negdje između), a ta je tema aktualna i danas: ako pratite očajnu Marvelovu seriju „Agents of Shield“ ili solidnu „Umbrella Academy“, vidjeli ste da se u obje serije radnja vratila u prošlost.

Problem je kako napraviti film ili seriju koji će toj temi pristupiti na nov, zanimljiv i inovativan način, poput Terryja Gilliama u remek djelu „12 majmuna“, a ne prežvakavati stare žvake. Jedno od rješenja moglo bi biti spojiti temu putovanja kroz vrijeme s nekom od tema koje danas opterećuju čovječanstvo, kao npr. rastuću ekološku svijest i strah od klimatskih promjena koje polako ali sigurno mijenjaju lice planeta kakvoga poznajemo. To je bila misao vodilja australskog scenarista i redatelja Setha Larneyja kada je 2018. krenuo raditi na ovom nezavisnom distopijskom sci-fi trileru snimljenom u Australiji i u kome glume isključivo lokalni australski glumci.

Radnja filma smještena je u 2067. godinu, Zemlja je uništena klimatskim promjenama: nestale su sve biljke, šume i oceani, cijela planeta je izumrla osim jednog megapolisa u Australiji kojim upravlja korporacija Chronicorp. Kako pravog kisika više nema, oni proizvode umjetni koji onda prodaju stanovnicima u maskama, a kvaliteta ovisi, naravno, o njihovoj platežnoj moći: oni koji si to mogu priuštiti dobiju kisik prve klase, ostali bofl robu. Konzumiranje lošeg kisika naravno dovodi do pojave bolesti sa smrtnim ishodom. Chronicorpovi inženjeri u međuvremenu su izmislili stroj za putovanje kroz vrijeme i, na njihovo veliko iznenađenje, dobivaju poruku iz 400 godina daleke budućnosti sa samo tri riječi: „Pošaljite Ethana Whytea“, kao dokaz da netko živi u budućnosti i da je čovječanstvo ipak pronašlo način kako spasiti planetu i samo sebe.   

Dotični Ethan je šljaker vulgaris, običan radnik Chronicorpa zadužen za popravke sustava i nikome nije jasno zašto je baš on mesija odabran da spasi svijet. No, obrni okreni, eto ti njega poslanog 400 godina u budućnost gdje otkriva da planeta i dalje postoji, sva je zelena i bujna, uz jednu malu iznimku: ljudi više nema. Ako na Zemlji nema više nikoga, tko je poslao onu poruku? Pritom Ethan pronalazi ostatke raspadajućeg tijela samoga sebe i tu počinje jedan vrlo psihodelični trip tijekom kojeg će Ethan morati pronaći odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja, poput kakve veze sa svim tim ima njegov otac koji je nestao dok je Ethan još bio dijete. Da sad ne mislite da sam vam previše toga spojlao, sve ovo se događa otprilike u prvoj trećini gotovo dvosatnog filma, a do kraja vas očekuje još puno twistova i zaokreta koji zamagljuju perspektivu i otkrivaju da stvari nisu onakve kakvima se čine.

Larney, koji je režirao nekoliko manje poznatih indie filmova, ranije je bio zadužen za digitalne efekte u filmovima poput „The Matrix Reloaded“ i novoj trilogiji „Ratova zvijezda“, pa je to svoje iskustvo iskoristio da vizualno osmisli ovaj film. Budžet mu je bio za kurac – većina holivudskih producenata više potroši na rođendansku zabavu svoje djece nego što je Larney imao na raspolaganju, no postigao je da se to toliko ne primijeti. Prvi dio filma odvija se u blještećem, neonskom i plastičnom cyberpunk/ steampunk velegradu veoma nalik Los Angelesu iz kultnog „Blade Runnera“: užasna premisa grada koji izumire, bez ijednog jedinog drveta, ali je gušt gledati kako je to izvedeno.

Gušt je gledati i drugi dio filma, koji se odvija u prirodi, u nekoj vegetacijom bogatoj šumi, koji kao da je sponzorirala Turistička zajednica Australije pozivajući ljude na odmor u prirodi, daleko od buke velegrada. (Što zapravo i nije daleko od istine: kada je Larney trebao dodatnu vulu da zatvori financijsku konstrukciju filma, uskočila je australska vlada i pomogla da se iznađu potrebna sredstva). Larney ima jako dobro oko za kadriranje, kadrovi su mu brzi i dinamični, okuugodni, i s te strane film jako dobro funkcionira. Sama ideja da budućnost ne mora nužno izgledati madmaxovski ili matrixovski također je osvježavajuća i to su dobre stvari u ovom filmu.

Ali, ima i onih loših. Prvo, Larney je loš scenarist, pogotovo kada je riječ o dijalozima, a ljudi, na njegovu žalost, imaju čudnu tendenciju da se izražavaju riječima. Šteta što taj dio scenarija nije prošao kroz nečije ruke jer na trenutke ćete imati dojam kao da gledate neku jeftinu tursku sapunicu, pogotovo u dijalozima Ethana i njegove bolesne žene. Ništa bolji nisu ni dijalozi između Ethana i Judea, njegovog prijatelja kojega šalju u budućnost za Ethanom da mu pomogne, mada su njegove prave namjere potpuno drugačije. Od dvojice jedinih preostalih ljudi u dalekoj budućnosti očekivali bismo da im komunikacija ne bude na razini osnovne škole u nekoj slavonskoj pripizdini.

Lošem scenariju ne pomaže ni grozna gluma. Kodi Smit-McPhee je u „X-Men: Apocalypse“ pokazao da nije glumački analfabaet, ali ovdje ga je mučno gledati dok se prenemaže, svjestan valjda da priča pizdarije, ali ajd’, zaradit će nešto love i platiti zaostale račune. Ryan Kwanten kao Jude podjednako je loš, a jedina svijetla glumačka točka je Deborah Mailman kao šefica Chronicorpa, u grotesknoj bijeloj perici i futurističkom srebrnom odijelu, zbog kojega izgleda poput robota, a bogami tako i priča i tako se ponaša. Ona je izgleda jedina shvatila ovo kao zajebanciju i potrudila se da joj nastup bude toliko loš, da je postao dobar. Svi ostali svoje su uloge shvatili mrtvo ozbiljno, pa na trenutke imam dojam da gledam jeftin B- ili čak C-filmić kakav u normalnim okolnostima ne bi nikad ugledao tamu kino dvorane već bi odmah išao u videoteke tražeći neku ne pretjerano zahtjevnu publiku.

I na kraju, treba li pogledati ovaj film? Ja bih rekao da da. Drugačiji je, ima ono nešto autohtono australsko po čemu se razlikuje od uobičajenog holivudskog drloga, u skladu je s modernim trendovima o potrebi zaštite okoliša i djelovanja na sprečavanju klimatskih promjena; Larney je pametno osmislio priču, dobro ju vodi i napunio ju je s toliko obrata da unatoč brojnim nedostacima jedva čekate da vidite kako će se priča rasplesti. Gluma i dijalozi će vas – u najboljem slučaju – nasmijati i zabaviti, a u najgorem ćete se hvatati za glavu i pitati se: „Ozbiljno? Daj nemoj me jebat’“. Stvarno šteta što se potencijalno jako dobar film nasukao na scenarističko/glumačke hridine, ali Larney je pokazao kako se s velikim holivudskim studijima može i treba nositi: pametnim i zanimljivim pričama, neobičnom atmosferom i zanimljivim vizualnim rješenjima. Kad već nema svijetlog oružja, u boj moraš ići sa srcem junaka…

*Prenosimo sa autorovog bloga