Film „Love Songs – Les chansons d'amour“ (2007)
Songs 01 S

Photo: IMDb

Pevaj mi o ljubavi

Mnogo je onih koji tvrde da je reditelj Christophe Honoré s filmom Love Songs napravio potpuni promašaj, a zbog toga što ga je snimio u čast prijateljice Aude Monnin koja je tragično izgubila život. Spočitavalo mu se da zbog toga nije uspeo da ostane objektivan, te da je film na momente patetičan. Naše je pravo da se s tim ne složimo.

Filmski kritičar Dave McDougall piše da nas film Love Songs vraća korenima francuskog mjuzikla i da se po mnogo čemu ugleda na The Umbrellas of Cherbourg (1964) reditelja Jacquesa Demya. Honoré je u više navrata i sam isticao da ga je upravo taj film motivisao da se okrene kinematografiji. Nekoliko godina kasnije poslužio mu je i kao inspiracija za modernizaciju žanra, budući da je Love Songs smestio u društveni kontekst XXI veka. Između dva filma postoji još jedna veza – stariju sestru glavne junakinje iz Love Songs igra Chiara Mastroianni, ćerka Catherine Deneuve koja je glumila Geneviève Emery u The Umbrellas of Cherbourg.

Glavne uloge u Honoréovom filmu dobili su u to vreme najpopularniji mladi francuski glumci/ce – Louis Garrel, Ludivine Sagnier i Clotilde Hesme, a film počinje njihovom vezom utroje, koja je više komična nego seksi. Prve scene podsećaju na početak nekog dokumentarca iz sedamdesetih godina prošlog veka, a o savremenosti govore detalji – poput postera za film Apocalypto iz 2006. godine, koji se na kratko pojavljuje u jednoj sceni. Glavna junakinja Julie Pommeraye (Ludivine Sagnier) kroz grad hoda s lakoćom, u susret svojim partnerima i životu koji je, kako će se ispostaviti, neizvestan.

Najveći problem s mjuziklima je to što građani u običnom životu obično ne izvode muzičke numere usred pranja sudova ili porodičnog ručka. U Love Songs čak i to izgleda prirodno, najpre zbog toga što pesme počinju spontano, kao neodvojivi delovi komunikacije između likova. Postaju deo razgovora, pa ostali učesnici u sceni na njih reaguju sasvim obično – kolutanjem očima. Zahvaljujući kompozitoru Alexu Beaupainu, reditelj je uspeo da ispriča nekoliko ljubavnih priča, a da ni jednog trenutka ne osetimo nezadovoljstvo zbog kolektivnog pojanja, koje ume da nervira.

Još jedna važna stvar u ovom filmu je i način na koji se reditelj bavi političkim i aktivističkim temama – nežno, tako da gledalac ni u jednom trenutku nema utisak da mu se nešto nameće. Životi junaka su iznad svega, što normalizuje i najosetljivije teme. Biseksualnost, homoseksualnost, poliamorija i lezbejstvo su nešto što ne šokira, pa čak i kada izazovu nezadovoljstvo, to nije zbog homofobije. Pariske ulice su pune razumevanja, a jedinstvu i jednakosti doprinosi to što niko ne štrči. Poruka koja izbija iz svakog kadra govori o tome da je život tu da se živi, a ne da se robuje predrasudama i moralnim obrascima većine večito zadubljene u sebe.

Mekoća filma čini da se životne okolnosti lakše podnesu, da se prepozna bol koja je zajednička, ali nije konačna, već je nešto iza čega dolazi nešto drugo. Smrt, gubitak, zapetljana seksualnost, slomljena srca, kišni dani u svetu koji se ne zaustavlja ni zbog koga, prepliću se s nadom i pesmama koje čine da bar na trenutak shvatimo da sve raste onoliko koliko mu prostora za to ostavimo.

Love Songs se završava na vreme, te nas kao i sve bajke laže da su živeli srećno do kraja života. S poslednjom muzičkom numerom – J'Ai Cru Entendre – dolazi obećanje nove ljubavi i života koji se odvija baš onako kako smo oduvek sanjali – uz pesmu o nečemu što se doživljava kao ljubav, žudnju koja samo što se nije ostvarila, plaćenu kiriju i grad koji sve razume.  

Oceni 5