Pisac doba u kojem nitko nije i ne može biti spokojan
Kafka, po stoti put
Jedni pisci koriste imaginaciju, zamišljaju svijet koji onda uobliče u svoje djelo, drugi gledaju u stvarnost, iz nje posuđuju građu za svoje djelo. Onda se pojavio Franz Kafka. Pisac koji je preokrenuo književnost iako mu je pisanje bilo „sporedni posao“, večernja djelatnost nakon napornog radnog dana. U svojim djelima je zamislio svijet koji je postao slika naših života. Najprije se ono presudno dogodi u djelu, a onda u stvarnosti. Upravo to dokazuje i zbog toga ne prestaje da čudi djelo Franza Kafke. Kafka je pisac svih manjina i „manjinski pisac“ koji je postao pisac svih pisaca i svih svojih čitatelja. Pisao je o sebi, a sve nas opisao. Pisao o svom dobu, a opisao naše. Kao pisac bio istodobno zakonodavac i podvrgnut zakonu. Opisao je ugroženost, svoju i našu vlastitu. Opisao je sve procese u kojima možemo biti osuđeni, svaki zamak u koji nikada nećemo ući, sve kukce u koje ćemo se u nesporazumu sa svijetom preobraziti, opisao je sve kažnjeničke kolonije u kojima neki već jesu, a svi u njima možemo završiti. Zato je on suštinski pisac doba u kojem nitko nije i ne može biti spokojan. Opisao je nevolju koju je osjetio i nama ostavio. Neki o tome još uvijek samo slute, neke je to već zadesilo, neki o tome znaju, a oni koji ne znaju još im je gore.
Kafkin preobražaj
Mreža od koje je strahovao Kafkin kukac koji je nekad bio Gregor Samsa, bijaše život sam. Zato je Kafka smislio priču o kukcu, jer se kukac zatvorio u sebe, postao pisac i napisao priču o Kafki, koji se jedno jutro probudio, zagledao u svijet oko sebe i shvati što je svijet njemu i što on u njemu, a iz te mu mreže nema napolje, ona je zbog njega napravljena.
Kennedy Toole, John
Desetine izdavača je odbilo njegov roman Konfederacija budala, pisac, razočaran, u trideset drugoj godini počinio samoubojstvo, ni godinama nakon njegove smrti ga nisu htjeli objaviti, ali je njegova uporna majka našla uglednog pisca, nekako ga nagovorila da rukopis pročita, on jedva pristao s nadom da će tekst odbiti poslije čitanja prvog paragrafa, možda stranice-dvije, i onda išao sve dalje i dalje, nije mogao prestati čitati to urnebesno djelo u kojem su se spojili u jednu osobu „ludi Oliver Hardy, debeli don Quijotte i perverzni Toma Akvinski“ Baš tako je zapisao Walker Percy nakon čitanja Kennedy Toolove knjige. I našao izdavača. Danas je taj roman pravi kult roman, jedan od najduhovitijih koje sam ikada pročitao, mislio sam da ću pasti na zemlju od smijeha, a znao sam se i zamisliti nad junakovim stajalištima o filozofiji i životu. Djelo je i duhovito, i cinično, i pametno, pa sam neke ideje i sintagme iz njega i sam usvojio. Ja i sam sada, kada nešto dobro uradim, pomislim, baš kao i njegov glavni junak, da bi se nekome kome to ne bi bilo drago mogao zagrcnuti espresso. Neki pisci su usvojili kao svoje pseudonime imena Kennedy Toolovih junaka. Djelo koje dugo nitko nije htio dočeka svoje vrijeme. Možda je djelo ovog pisca utjeha mnogim neuspješnim piscima. Autoru nije bilo.
Kiš, Danilo
Čitao sam davno, mnogo davno Peščanik, u Parizu, mislim da je to bilo 1972., one godine kada je knjiga objavljena. Nosila me jezička i misaona preciznost teksta, biblijska slika Oca, koji tumara košmarnim predjelima apokalipse, uznemirivalo približavanje katastrofe. Čitao sam taj razbijeni, košmarni, u tadašnjem značenju te sintagme „novi roman“, ponajbolji od takvih, čitao ga na jeziku koji se onomad zvao srpsko-hrvatski. U jednom trenutku, zanesen štivom, pomislih: kako li je tek ova knjiga dobra na jeziku na kojem je napisana, u originalu? Nisam mogao vjerovati da je to djelo pisca „iz naših krajeva“. Odavno je izbrisano ime jezika na kojem je ta knjiga napisana, a i država u kojoj je knjiga objavljena. Pisac nije, ponegdje.
Krleža, Miroslav
Mi sve o njemu znamo, ili bi barem trebali znati. Bio je ovaj enciklopedist i nesporni književni gigant jedan od stupova kulture „naših naroda i narodnosti“, dio općeg obrazovanja, obavezna referenca u diskusijama, mjera dobrog pisanja. Bio je ono što i sada jest – veliki pisac. A zašto u drugim zemljama ne znaju (ili barem ne znaju koliko bi trebali znati) za njegove Zastave, Povratak Filipa Latinovitza, balade i drame? Iako je nacionalna književnost male zemlje bez velikog značaja drugima (onima koji se za nju interesiraju samo kada je to njima u interesu), nacionalna književnost svake, pa i najmanje zemlje, nužna je u izgradnji nacionalne samosvijesti, kulture, jezika, bića. Ono nacionalno kasnije postaje mjera suđenja o drugim književnostima. S njom čitatelji uspoređuju djela drugih kultura. U svojoj književnosti, s kojom su odrasli, formiraju svoj ukus i estetske kriterije. Takva mjera književne vrijednosti u mojoj zemlji je svakako bio Krleža, nema ni jednog ozbiljnog pisca koji ga nije čitao, ni jednog ozbiljnog intelektualca koji o njemu nije znao, pa nikom pametnom nije drago, a ni sasvim razumljivo da nije poznat i u drugim kulturama.
Cijela kultura radi na promoviranju svojih vrijednosti: svaki značajan roman iz utjecajne zemlje promovirali su mnogobrojni kritičari, povjesničari i svi čitatelji te knjige. Tako literarna vrijednost biva nametnuta i drugim kulturama i obrazovanim ljudima. Djela iz male zemlje i njene kulture ne promoviraju često ni u toj kulturi. Svako tko zna čitati raspozna Krležinu spisateljsku virtuoznost, njegovu stilsku i misaonu silovitost, ali iza njega ne stoji ni moćna, ni mnogobrojna nacija, pa njegovo djelo nikada nije imalo onakvu promociju kakvu je svojim estetskim vrijednostima zaslužilo. Vrijednost kao ideološki proizvod dokazuje da neka estetska „vrijednost po sebi“ baš i nema previše značaja. Zato je i Krleža danas u svijetu relativno nepoznat pisac, nema ga na listama velikih, ne spominju ga u opširnim knjigama o najboljima, a mnogi koji mu ni blizu nisu navode se u istim knjigama kao „svjetski poznati i priznati“. Čak i u onoj zemlji u kojoj se rodio sve ga manje, nije im do kulture od kada su ostvarili svoje, književnost im sada malo što dokazuje, kao da im ni identitet više ne potvrđuje.
Lagerkvist, Pär
Nedavno sam naišao ponovo na njegovo ime, na listi „zaboravljenih pisaca, dobitnika Nobelove nagrade“. Ja ga pamtim, često sam o njemu razgovarao sa Nedžadom I., na kojega je u mladosti dosta utjecao. Volio sam Lagerkvista jer je bio odličan, a uvijek sebi dosljedan pisac. Sve je u njegovom djelu protkano vjerom, a ništa dogmom. U njegovim pričama je sve bilo jednostavno, a zastrašujuće. Odjednom liftom junak siđe u pakao. Kepec se ne mijenja cijeli život, jer je oličenje zla. Gomila neće da Pilat oslobodi Isusa, nego notornog razbojnika Barabu. Krvnik je osoba među nama, prijetnja koja se sprema, nacistička vlast koja je u to dobra prijetila Europi, a mogla bi opet. Lagerkvistova pitanja su moralna i politička pitanja, a ne diskusija o religiji, ali kao pitanja dobra i zla također mogu biti i religijska pitanja, a nadasve su pitanja našeg bivanja i našeg moralnog izbora. Možda baš zato sve češće utajena pitanja. Pa tako i pisac koji ih postavlja.
Ljermontov, Mihail Jurjević
Imao je kratak, buran život, pisao samo šest godina, a njegovo djelo postade jedan od temelja ruske književnosti. Slikao je, slike mu bile vješto napravljene, ali blizu sentimentalnom kiču, pisao dobre pjesme pod utjecajem Byrona, pisao još bolju prozu, zbog nje imao problema sa tadašnjom cenzurom, a do danas o njoj ostala potpuno različita, čak oprečna tumačenja. Ljermontovo najpoznatije djelo Junak našeg doba priča je o hladnoj, ciničnoj, egoističnoj osobi, koju sam Ljermontov označava kao „cijelu generaciju“, priča o osobi kakva je vremenom sve više bila prisutna u svakodnevnom životu, često bila omiljeni junak mladog naraštaja, pa i neki moji drugari nastojali takvi biti, čak i kada nisu bili ni blizu beskrupuloznoj i arogantnoj prirodi ovog junaka našeg doba, a jednom koji mu je po mnogo čemu nalikovao postao alibi za vlastitu nesnosnost.
Ono što je šokiralo u toj knjizi, pa i u meni samom izazivalo nelagodu, bila je riječ „junak“, „heroj“, riječ koja se pripisivala samo ljudima koji su po svojim moralnim karakteristikama bili potpuno suprotni Pečorinu, naslovnom liku ovog djela i prvom anti-heroju moderne književnosti. Knjiga je zbunjivala, svojim moralnim stajalištima odbijala i istovremeno privlačila, bila ogroman uspjeh, Ljermontova učinila slavnim. Pisac je bio u sebi romantik, različit od svog junaka, a u svojim tekstovima naslutio svoju ranu smrt. Poginuo je u dvoboju u dvadeset i šestoj godini života.