Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (1)
Kazn 02 S

Photo: blogspot.com

Pisac kojeg je posetio anđeo smrti

Za ljude je to tajna — ali, svi oni koji su se zapravo predavali filozofiji, nisu ništa drugo radili nego su se pripremali za umiranje i smrt.

PLATON: FEDON 64 A.

Ko zna, možda živeti znači umreti, a umreti — živeti.

EURIPID: FRAGMENT 639. N.

I

»Ko zna, možda živeti znači umreti, a umreti — živeti« kaže Euripid. Platon u jednom od svojih dijaloga nagoni i samog Sokrata, najmudrijeg među ljudima koji je stvorio i teoriju o pojmovima shvativši među prvima da je tačnost i jasnoća naših sudova osnovni znak njihove istinitosti, da ponovi ove reči. U Platona Sokrat, gotovo uvek kada se povede reč o smrti, govori to ili nešto slično, kao i Euripid: niko ne zna da li je život smrt ili je smrt — život. Najmudriji među ljudima još od najstarijih vremena žive u tom tajanstvenom bezumlju neznanja. Samo prosečni ljudi pouzdano znaju šta je život, a šta je smrt.

Kako se desilo, kako se moglo desiti da se najmudriji među ljudima zbune tamo gde obični ljudi ne nalaze nikakve teškoće? I zbog čega teškoće - najmučnije i nepodnošljive teškoće — padaju u deo najdarovitijim ljudima? Ima li nešto užasnije od toga da čovek ne zna da li je živ ili mrtav!

»Pravednost« bi nalagala da takvo znanje ili neznanje budu jednako dosuđeni svim ljudima. I ne samo pravednost! Sama logika to zahteva: besmisleno je i glupo da jedni ljudi mogu razlikovati i smrt i život, a drugima da to bude oduzeto. Jer, oni koji razlikuju i oni koji ne razlikuju to su savršeno različita bića, i mi nemamo pravo da ih svodimo na isti pojam — »čovek«. Onaj ko pouzdano zna šta je to život a šta je smrt, to je — čovek. Ko to ne zna, ko tek pokatkad i na trenutak gubi iz vida međe koje dele život od smrti, taj je prestao da bude čovek i pretvorio se... u šta se on pretvorio? Gde je taj Edip koji bi mogao da odgonetne ovu zagonetku nad zagonetkama i da dokuči ovu veliku tajnu?

Treba, međutim, dodati: »po prirodi« svi ljudi znaju da razlikuju život od smrti i razlikuju lako i nepogrešivo. Neznanje dolazi u deo onima koji su na to osuđeni — tokom vremena, i ako nas sve ne vara, uvek odjednom, iznenađa i neznano odakle. I, još nešto: to »neznanje« nije nikako svojstveno i uvek, i onima kojima je dato. Ono se javlja samo ponekad i na određeno vreme, i gubi se iznenađno i neočekivano kako se i javilo. I Euripid i Sokrat, kao i svi oni koji su poneli ovo teško breme svetog i poslednjeg neznanja, obično su, poput drugih ljudi, znali šta je to život a šta smrt. Ali, u izuzetnim trenucima, oni su osećali da ih to znanje, koje ih je zbližavalo sa ostalim ljudima i povezivalo sa svetom, napušta. To što svi znaju i što svi priznaju, što su i sami donedavno znali i za to u opštem priznanju nalazili potvrdu i konačno opravdanje — to oni ne mogu sada da nazovu svojim znanjem. Oni vladaju sada drug:m znanjem, nepriznatim i neopravdanim, koje se i ne može opravdati. I doista, zar se možemo nadati da će ono tvrđenje Euripidovo bilo kada steći opšte priznanje? Nije li svakome jasno da je život život a smrt — smrt, i mešati ovo bilo bi bezumlje i zla volja onoga koji je stavio sebi u zadatak da po svaku cenu sruši sve očevidnosti i da tako unese pometnju među umove!? ...

Nije strašni anđeo smrti sleteo Dostojevskom u trenutku kada je stajao kraj gubilišta i očekivao izvršenje smrtne kazne. Čak ne ni onda kada je boravio na robiji među ljudima koji su bili osuđeni, i koji su i druge osuđivali

Kako je smeo Euripid da izgovori, a Platon da ponovi, pred licem celog sveta, ove izazovne reči? I zašto nam ih je istorija koja odbacuje sve nekorisno i besmisleno, sačuvala? Rećiće mi, prosta slučajnost: ponekad se riblja kost i mala školjka sačuvaju hiljadama godina. Suština je u tome da ove reči, iako su se sačuvale, nisu igrale nikakvu ulogu u duhovnom razvitku čovečanstva. Istorija ih je pretvorila u fosile koji govore o prošlosti, ali za budućnost one nemaju značaja — tako ih je neopozivo osuđila. Ovakav se zaključak skoro sam nameće. I doista, zar zbog jedne ili nekoliko izreka pesnika i filozofa treba odbaciti opšte zakone razvitka čovečanstva, pa, čak, i osnovne principe našeg mišljenja?

No, može biti, staviće mi i drugi »prigovor«. Mogu me podsetiti da je u jednoj, drevnoj, mudroj knjizi rečeno: ko hoće da zna šta je bilo i šta će biti, šta je pod zemljom a šta nad zemljom, tome je bilo bolje da se nije ni rodio. Ali, ja ću odgovoriti da je u toj knjizi, takođe, rečeno da je anđeo smrti koji dolazi na zemlju da rastavi čovekovu dušu od tela, sav pokriven očima. Zbog čega je to tako, zbog čega su potrebne tolike oči anđelu koji na nebu sve vidi i koji na zemlji nema šta da vidi nepoznato? Ja mislim da tolike oči nisu radi anđela samog. Događa se da anđeo smrti koji dođe po dušu shvati da je došao prerano, da još nije nastupio čas čovekovog rastanka s dušom, čas da ostavi zemlju. On se tada ne dotiče duše čak joj se i ne pokazuje i, pre nego što je ostavi i udalji se, neprimetno ostavlja čoveku još dva oka od onih svojih bezbrojnih očiju. I tada čovek počinje da vidi više od onoga što svi vide i što je sam video svojim starim očima, iznenadno vidi nešto novo. I vidi novo na nov način kao što vide ne ljudi nego bića s »drugih svetova« i to novo je ne »nužno« nego »slobodno«, to jest istovremeno jeste i nije, javlja se kada iščezava i iščezava kada se javlja. Pređašnje, prirodne »kao u svih« oči kazuju o tom »novom« nešto sasvim suprotno od onoga što vide oči koje mu je anđeo ostavio. A budući da su sva čula, pa i sam razum, usaglašeni sa običnim gleđanjem, kao i čitavo lično i kolektivno »iskustvo« što je s tim gledanjem usaglašeno, novi prizori nam izgledaju nezakoniti, besmisleni, fantastični, liče na priviđenja ili halucinacije rastrojene uobrazilje. čini se još samo trenutak i nastupiće bezumlje — ne ono pesničko bezumlje, bezumlje nadahnuća o kojem se govori u udžbenicima estetike i filozofije koje je pod imenom Erosa, manije ili ekstaze opravdano gde treba i kako treba — nego ono bezumlje zbog kojeg se šalje u ludnicu. Tada nastupa borba između dva gledanja — prirodnog i natprirodnog — i ishod te borbe je isto tako problematičan i tajanstven kao i njen početak.

Uvideo je da život na slobodi sve više i više počinje da liči na život u tamnici, i da »čitavo nebo«, koje mu je ranije u tamnici izgledalo bezgranično i tako mnogo obećavalo tom svojom bezgraničnošću, sada pritiska i davi kao i ona niska tavanica njegove tamničke ćelije

Jedan od takvih ljudi koji su imali dar dvostrukog gledanja bio je, nesumnjivo, Dostojevski. Kada je njega pohodio anđeo smrti? Najprirodnije bi bilo pretpostaviti da se to dogodilo onda kada su ga zajedno sa drugovima poveli na gubilište i kada su mu pročitali presudu na smrt. Međutim, te najprirodnije pretpostavke ovde jedva da su umesne. Stigli smo u predele natprirodnog, večno fantastičnog par exellence, i ako tu hoćemo nešto da shvatimo potrebno je pre svega da se oslobodimo onih metodoloških postupaka koji su nam do sada obezbeđivali pouzdanost naših istina i našeg saznanja. štaviše, od nas se traži i veća žrtva: spremnost da priznamo da pouzdanost i nije predikat istine ili, drugačije rečeno, da pouzdanost i nema neke veze sa istinom. O tome će još biti reči, ali iz navedenih Euripidovih reči je već jasno da je pouzdanost nešto za sebe, a istina nešto, takođe, za sebe. Jer, ako je Euripid u pravu i zaista niko ne zna da smrt nije život i obmuto, zar je toj istini suđeno da bude priznata kao tačna? Neka svi ljudi do poslednjeg, odlazeći na spavanje i budeći se, ponavljaju ove reči Euripidove — one će ostati isto tako problematične i zagonetne kakve su bile i za njega, onda kada ih je prvi put začuo iz skrivenih dubina svoje duše. On ih je prihvatio zbog toga što su ga nečim fascinirale. On ih je izrekao, iako je znao da niko u njih neće poverovati kada ih bude čuo. On nije hteo da ih učini verovatnim, nije mogao to da učini niti je, reći ću i to, nije ni hteo, želeo. Možda je fascinacija i privlačna snaga ovakvih istina samo u tome što nas one oslobađaju pouzdanosti i obezbeđuju nam nadu da možemo da savladamo ono što se zove pouzdanost i datost očevidnog.

Dakle, nije strašni anđeo smrti sleteo Dostojevskom u trenutku kada je stajao kraj gubilišta i očekivao izvršenje smrtne kazne. Čak ne ni onda kada je boravio na robiji među ljudima koji su bili osuđeni, i koji su i druge osuđivali. O tom nam svedoče »Zapisi iz mrtvog doma«, jedno od najboljih dela F. M. Dostojevskog. Pisac »Zapisa iz mrtvog doma« je još uvek ispunjen nadama. Njemu je, naravno, teško, užasno teško. On u više navrata govori — i u tome nema preterivanja — da je tamnica, u koju su strpali nekoliko stotina zdravih, mladih i po svemu izuzetnih ljudi, izbačenih iz kolotečine života i ispunjenih prigušenom mržnjom, pravi pakao. Međutim, iza zidova ove tamnice — to je on uvek imao na umu — postojao je drugačiji život. Krajičak neba koji se video čak iza visoke tamničke ograde obećavao je u budućnosti, ne tako đalekoj, slobodu. Doći će vreme — tamnica, žigosana lica, strašne psovke, neprestane tuče, surova uprava, smrad, prljavština svoja i tuđa, lanci koji zvekeću — sve će se to završiti, sve će proći i započeće novi, uzvišeni, plemeniti život. »Nisam ja ovde zauvek«, stalno on ponavlja sebi. Ubrzo, ubrzo ću biti »tamo«. A »tamo«, na slobodi, ima svega onoga za čim čezne i žudi izmučena duša. Ovde je samo mučni san, košmar. Tamo je veliko i srećno probuđenje. Otvorite tamničke kapije, oterajte stražare, skinite okove — ništa više nije potrebno, sve ostalo ću ja naći u tom slobodnom prekrasnom svetu koji sam ja i pre znao ali nisam umeo da cenim. Koliko je iskrenih i nadahnutih stranica napisao na tu temu Dostojevski! »Kakve sam samo nade nosio u srcu! Mislio sam odlučno, kleo sam se sebi da u mom novom životu neće biti ni ranijih grešaka ni padova. Izradio sam plan budućeg života i naumio da ga se čvrsto pridržavam. U meni se obnovila slepa vera da ja sve to mogu i hoću da ispunim... Čekao sam slobodu, zvao sam je da što pre dođe, želeo sam da se ponovo ogledam u novoj borbi. Ponekad me je obuzimalo grozničavo nestrpljenje«. Kako je žudno on čekao dan kada će se završiti tamnovanje i započeti novi život! I kako je bio duboko ubeđen da će odmah po izlasku iz tamnice pokazati svima — sebi i drugima — da je naš zemaljski život veliki dar Božji. Samo ako ne bude dozvolio pređašnje padove i pogreške moći će, ovde na zemlji, da nađe sve što je čoveku potrebno i da ostavi život srećan kao što su ostavljali patrijarsi »nasitivši se danima svojim«!. »Zapisi iz mrtvog doma« su jedinstveno delo ove vrste, koje ne liči na sve ono što je Dostojevski pisao pre i posle njega.

Život i smrt, iako jedno drugo isključuje, ipak, istovremeno postoje na svetu dovodeći do očajanja i judsku misao nagoneći je da prizna kako ne zna gde se završava život a gde počinje smrt, i nije li ono što ona misli da je život smrt, a ono što se zove smrt — nije li to život

U njemu ima toliko suzdržanosti, ravnomernosti i tihog veličanstvenog mira — i sve to sa onim ogromnim unutrašnjim naprezanjem i napetošću. I pritom onaj živi, vatreni interes, nimalo izveštačen za sve ono što se zbiva pred očima. Ako nas sve ne vara, ti zapisi su istiniti letopis one tamnice u kojoj je Dostojevski proveo četiri godine. Nema, reklo bi se, ničeg izmišljenog — nisu izmenjeni čak ni imena i prezimena zatvorenika. Dostojevski je tada, očevidno, bio ubeđen u dubini duše da je sve to što se zbivalo pred njegovim očima — iako je sve to bilo užasno i odvratno — ipak bilo prava stvarnost. Bili su robijaši, smeli, kukavice, lažljivci, pravednici, strašni, nevini i uzvišeni i ružni. Bili su, takođe, nadzornici, pratioci, majori, žene koje donose pecivo, babice i lekari. Najraznovrsniji ljudi — ali stvarni, pravi, realni, »definitivni« ljudi. I njihov je život, takođe, realan, »definitivan« život. Istina — bedan i jadan, ali definitivan život, realan. Međutim, to nije »celi život«, kao što nije bilo sve nebo u onom plavom krajičku koji se mogao videti preko tamničkih zidova. Pravi, puni život, ispunjen sadržajem i osmišljen — je negde tamo, gde se nad čovekom pruža ne tek komadić plavetnila, nego veličanstveni nebeski svod, gde nema zidova, gde je prostor beskrajan i gde je sloboda velika i ničim neograničena — u Rusiji, u Moskvi, u Petrogradu, među umnim, dobrim, aktivnim i, takođe, slobodnim ljudima.

II

Završila se robija i završila se i vojna služba-progonstvo, koje je usleđilo posle tamnovanja. Dostojevski je u Tveru, a zatim u Petrogradu. Sve što je očekivao, sada je bilo tu. Nad njim nije samo krajičak plavoga neba nego čitavo nebo. On je slobodan čovek, isto onakav kakvi su bili ljudi kojima je zavideo dok je nosio okove. Trebalo je da se ispune zaveti koje je on dobrovoljno dao sebi za vreme boravka u tamnici. Treba verovati da Dostojevski nije tako brzo zaboravio o zavetima koje je dao sebi, i o »programu«, i da je činio očajničke pokušaje da svoj život uredi tako da u njemu ne bude pređašnjih »grešaka i padova«. Ali, vidi se, što se više trudio utoliko mu je manje to polazilo za rukom. Uvideo je da život na slobodi sve više i više počinje da liči na život u tamnici, i da »čitavo nebo«, koje mu je ranije u tamnici izgledalo bezgranično i tako mnogo obećavalo tom svojom bezgraničnošću, sada pritiska i davi kao i ona niska tavanica njegove tamničke ćelije. I ideali — oni ideali kojima je on umirivao svoju napaćenu dušu u vreme kada je bio priključen zločincima i s njima delio sudbinu — oni sada ne oplemenjuju i ne oslobađaju, nego pritiskaju i muče kao robijaški okovi. Nebo pritiska, ideali okivaju — i čitav ljudski život, kao i život stanovnika mrtvoga doma, pretvara se u teški i mučni san, u neprestani košmar.

Zbog čega je tako ispalo? Još koliko jučer su bili napisani »Zapisi iz mrtvoga doma« u kojima je samo život robijaša, tih nesrećnika, bio prikazan kao košmar — od njega je trebalo da nastupi buđenje obećano posle isteka određenog roka, buđenje koje se očekivalo i računalo svakodnevno po određenim pucnjima. Košmarni život je samo tamo, u neslobodi. Život na slobodi je veličanstven. Treba samo zbaciti lance i otvoriti vrata tamnice i čovek će biti slobodan, počeće da živi punim životom. Tako je, ako se sećate, mislio Dostojevski. O tome sveđoče i njegove oči, i ostala čula, pa čak i »božanski« razum. I odjednom, uporedo sa ovim svedočanstvima — novo svedočanstvo, direktno suprotno. Dostojevski, naravno, nije ni predosećao anđela smrti. Možda je o njemu slušao ili čitao, ali najmanje od svega mu je dolazilo u pamet da će ovaj tajanstveni i nevidljivi gost deliti sa smrtnikom svoju moć gledanja. Ali, poklonjene darovitosti on nije mogao da se odrekne, kao što ne možemo da se odreknemo ni od darova anđela života. Sve što imamo dobili smo od nekog i odnekud, dobili smo i nije nas niko pitao, još pre nego što smo i umeli da postavljamo pitanja i da na njih odgovaramo. Druga moć gledanja došla je Dostojevskom nepozvana, i isto tako neočekivano i po svojoj volji kao i ona prva. Razlika je samo u jednom, i ja sam na to ukazivao već, ali zbog neobičnog značenja svega toga, potrebno je još dodati: dok ono prvo gledanje, »prirodne čovekove oči« dolazi čoveku zajedno sa svim drugim sposobnostima percepcije, pa je s njima u saglasnosti i harmoniji, druga moć gledanja dolazi mnogo kasnije i iz ruku koje se nimalo ne brinu da očuvaju saglasnost i harmoniju. Jer, smrt je najveća disharmonija i najveće, pritom smišljeno, narušavanje svake saglasnosti. Ako bismo mi doista verovali u to da je zakon protivurečnosti najpouzdaniji princip kako je to učio Aristotel — morali bismo priznati: na svetu postoji ili život ili smrt — jedno i drugo ne mogu istovremeno da postoje.

Međutim, ili zakon protivurečnosti nije nikako tako čvrst i sveobuhvatan, ili čovek ne sme uvek njime da se rukovodi, i treba, prema tome, da se njime koristi samo u onim oblastima u kojima sam može da bude tvorac. Tamo — gde je čovek gospodar, gde on odlučuje, tamo taj zakon važi. Dva je više od jednog i ne ravna se jednom. Ali, čovek nije sazdao život kao što nije sazdao ni smrt. I život i smrt, iako jedno drugo isključuje, ipak, istovremeno postoje na svetu dovodeći do očajanja i judsku misao nagoneći je da prizna kako ne zna gde se završava život a gde počinje smrt, i nije li ono što ona misli da je život smrt, a ono što se zove smrt — nije li to život!

Sam Dostojevski nije do kraja svoga života sigurno znao da li je tačno video sve ono o čemu je pričao u "Zapisima iz podzemlja", ili je buncao na javi nudeći halucinacije i priviđenja umesto stvamost

Dostojevski je odjednom »uvideo« da nebo i tamničke zidine, ideali i okovi, nisu nešto suprotno, kao što je mislio ranije, i kao što je to želeo, dok je gledao kao i svi ostali Ijudi. To nije suprotno nego istovetno. Nema neba, nigde nema neba, nema ideala koji pozlaćuju patnju, postoje samo lanci, i to nevidljivi, koji okivaju čvršće nego tamnički okovi. I nikakvim podvizima, nikakvim »dobrim delima« ne može se čovek izbaviti iz mesta svog »doživotnog tamnovanja«. Zaveti da će se »popraviti« koje je davao u tamnici počeli su mu izgledati bogohulni. Zbilo se s njim isto ono, ili slično, što i s Luterom koji se s istim groznim užasom i odvratnošču sećao zaveta datih prilikom stupanja u manastir: Ecce, Deus, tibi voveo impietatem et blasphemiam per totam meam vitam.(1)

To novo »gledanje« čini osnovnu temu »Zapisa iz podzemlja«, jednog od najznačajnijih dela ne samo ruske nego i celokupne svetske književnosti. U tom malom delu svi su do sada samo videli »izobličenje«. Negde, u podzemlju, postoje tako žaIosni bolesni i nesrećni ljudi uvređeni od sudbine, nenormalni ljudi koji u svojoj besmislenoj ozlojeđenosti dolaze do herkulovskih stubova odricanja. I, kao da su se tek sada, u naše vreme, pojavili takvi ljudi, a pre ih, kažu neki, uopšte nije bilo. Istina, i sam je Dostojevski mnogo pomogao takvom tumačenju, on ga čak nudi u primedbama uz »zapise iz podzemlja«. Možda je on u svemu tome bio iskren i pravedan. Istina slične onima koje su se objavile podzemnom čoveku su po svom poreklu takve da ih je mogučno izreći, ali nemoguće je, i nema za to potrebe, načiniti od njih predmet opšteg i neprestanog uvažavanja. One, kao što sam već ukazivao, ne mogu biti ni svojina čak ni onoga kome su se otkrile. Sam Dostojevski nije do kraja svoga života sigurno znao da li je tačno video sve ono o čemu je pričao u »Zapisima iz podzemlja«, ili je buncao na javi nudeći halucinacije i priviđenja umesto stvamosti. Zbog toga je onako originalan način izlaganja »podzemnog« čoveka, zbog toga se kod njega svaka sledeča fraza, reklo bi se, podsmeva prethodnoj. Otuda ono čudno smenjivanje, pa čak i mešanje, iznenadnih, ničim objašnjivih ushićenja i zanosa, sa neizmernim, takođe ničim objašnjivim, očajanjem. On kao da se je okliznuo sa strmine i glavačke vrtoglavom brzinom leti u provaliju bez dna. Radosno osećanje leta do tada nepoznato, i u isto vreme strah pred tlom koje izmiče u bezdanu koji guta sve.

Od prvih stranica mi osećamo kakva ga je ogromna i, po našem mišljenju, natprirodna sila (ovoga puta, može biti, naš sud ne vara — setite se anđela smrti) zgrabila u ruke. On je u pomami, »van sebe« kako kaže Dostojevski, on ide napred ne znajući kuda, on očekuje nešto ne znajući šta. Pročitajte odlomak kojim se završava prva glava »Zapisa iz podzemlja«. — »Da, čovek devetnaestog veka mora, moralno je obavezan, da bude, uglavnom, beskarakterno stvorenje, a čovek koji ima karaktera i radi — većinom je ograničen čovek. To je moje uverenje stečeno u toku četrdesetogodišnjeg života. Meni je sad četrdeset godina, a četrdeset godina — to je ceo život. To je duboka starost. Živeti preko četrdeset godina je nepristojno, banalno, nemoralno. Ko živi duže od četrdeset godina? — odgovorite mi iskreno, pošteno. Ja ću vam reći ko: budale i hulje. Svima starcima ću to reći u oči, svim tim poštovanja dostojnim starcima — svim tim srebrovlasim i miomirisnim starcima. Celom ću svetu to reći u lice. Imam pravo da govorim tako, pošto ću ja lično doživeti šezdesetu. Pa i sedamdesetu. Do sedamdesete ću doterati . . . Stanite. Da odahnem«.

(1) »Evo, Gospode, Tebi posvećujem sve nepoštenje i hulu života svojega« (iz Lutera) — primedba prevodioca.

*Iz knjige “Ruska religijska filozofija i F.M. Dostojevski” objavljene u sklopu biblioteke “Dostojevski kao mislilac”, preveo s ruskog Mirko Đorđević; esej je pisan uz stogodišnjicu rođenja Dostojevskog

Oceni 5