Feljton: O književnosti i piscima (10)
Nikolaj Gogolj

Photo: www.culture.ru

Pisac koji je završio u rastrojstvu, u mraku vlastite duše

Goethe, Johann Wolfgang von

Napisao je mnoge divne pjesme, pridonio rađanju njemačke nacionalne kulture, pridružio se pokretu Sturm und Drang, proslavio ga njegov kratki roman Patnje mladog Werthera, svog Fausta pisao šest decenija i do kraja ostao u dilemama („Proučavao sam mudroslovlje / I liječništvo, pa još i pravo, / K tom nažalost i bogoslovlje, / I sve sam s marom proučavao. / A jadna ostadoh budala / Što zna koliko je prije i znala.“), pisao mnogo, u svim književnim rodovima stvorio značajna djela, bavio se i znanstvenim istraživanjima, njegovu teoriju boja pohvalio i gospodin profesor Hegel, služio i kao kancelar, pod starost se zaljubio u neku mladu curu i opet pisao poeziju. U mom rodnom gradu su ga uglavnom spominjali kao čitatelja i poštovaoca narodnog epa Hasanaginica. Kažem jednom gospodinu (Englez, pristojan, dobro obrazovan) da je Goethe smatran genijem, najvećim u svakom pogledu, a gospodin (Englez, pristojan, dobro obrazovan) pita otkud mi to o Goetheu, jesam li ja u mladosti išao u neku njemačku školu.

Gogolj, Nikolaj

Šinjel (ponekad prevođen kao Kabanica) jedna je od najtužnijih priča koju je iznjedrila moderna i suvremena književnost. A napisao ju je pisac koji je imao naglašen smisao za humor, a i osjećaj za nesreću Drugog, puno razumijevanja za „običnog čovjeka“. Iza i oko tih običnih, dobrih ljudi i ispod piščevog humora ima i puno nevolje i oporosti, priča o ljudskoj pokvarenosti. Gogolja je mučilo i brinulo zlo svake vrste. Pa nije čudo da je pisac završio u rastrojstvu, u mraku vlastite duše. To ne znači da je bio komunist, čak ni humanist, nego samo da je bio dobar, osjetljiv pisac, doduše kažu i dobro lud. Neki tvrde da to ide zajedno, pa oni slabiji mogu biti zadovoljni, jer nisu dovoljno ludi, tješiti se da zato dobro ne pišu, ali je dobro da nisu ludi, a ako su dovoljno ludi, to svakako neće znati. U svakom slučaju, Gogoljev talent je nadvladao njegovo ludilo. U mnogim drugim slučajevima je upravo suprotno.

Mnogim mojim poznanicima je to bilo jasno. Od ljudi koje ja u životu susretoh, Gogolja je najviše volio moj kum Spasoje, svaki čas ga čitao, znao njegove tekstove napamet, a opet se glasno smijao, stalno nove komentare pravio, čudio što drugi pisci nakon Gogolja uopće pišu, bit će nisu dovoljno dobro shvatili velikog majstora riječi, da jesu ne bi više pisali... Moj kum je našao svog pisca, a i Gogolj svog pravog, odanog čitatelja.

Grimm, Jacob i Wilhelm

Uvijek ih spominju kao braću Grimm. Braća su bili ozbiljni istraživači, rodonačelnici izučavanja folklora, lingvisti i tvorci velikog rječnika njemačkog jezika, skupljači mitova i narodnih priča. U njihovoj zbirci se našlo dvije stotine takvih tekstova. Mnogi ih samo po tome pamte, premda i druge stvari koje su radili, rječnik njemačkog prije svega, imaju veliki značaj. Braća su prikupila i zapisala mnoge priče, a u svoju zbirku uključili i priče iz drugih narodnih i religijskih tradicija, čak i originalne priče francuskog pripovjedača Charlesa Perrauta, a sve ostale sistematski preradili i prilagodili svojoj publici.

U njihovom radu ih je vodila ideja romantičnog nacionalizma, prema kojem je u narodnoj predaji istinski duh nacije, što će kasnije usvojiti i nacisti, pa će priče braće Grimm jedno vrijeme biti obavezno štivo u svakoj njemačkoj obitelji. Djeca su oduvijek i gotovo uvijek čvrsto vjerovala da su njima drage bajke, poput Snjeguljice ili Trnoružice, vlastito, originalno djelo braće Grimm, a svakako da su to lijepe i nježne priče, premda su u svojoj izvornoj verziji ove bajke često u sebi imale dosta erotizma i okrutnosti, kažnjavanja i nasilja, pa baš i nisu bile „za djecu“. Da spomenem samo jedan detalj, u današnjim verzijama izmijenjen: Snjeguljicu u originalnoj narodnoj priči hoće da ubije njena vlastita majka! Okrutnost je često prisutna u narodnim pričama i pričama „ljudi iz naroda“. Možda je baš u strašnom, u šumama, vješticama, čarobnjacima, ukletim ljepoticama i nesretnim vitezovima, u mučnim međuljudskim odnosima istinska priroda bajke i naša vlastita, a i narodna priča. Ali, isto tako mnoge pjevane narodne pjesme u sebi imaju izvorne tuge, koja dolazi iz dubine proživljene patnje, iz bolnog iskustva, pa one postaju nostalgična, ranjiva ljepota. Snovi su lijepi i strašni, bajke (posebno one političke) obećavaju, a znaju završiti okrutnošću i nasiljem, pa su jednom nalik nekim okrutnim pričama iz Starog zavjeta, drugi put onome što je donijela surova povijesna stvarnost. Kasnije su bajke braće Grimm objavljivane u različitim izdanjima i u raznim zemljama, po njima napravljeno i mnogo slikovnica, stripova, dramskih i baletnih izvedbi, crtanih i igranih filmova, a svaki put bez elemenata koji bi djecu plašili, bez prijetnji, grubosti i nasilja, to će se djeci sve i onako desiti kasnije.

Hajam, vinopija

Vjerojatno je Omar Hajam dugo bio najpoznatiji izvan europski pjesnik u europskim zemljama. Njegovo slavljenje vina su u sekularnim sredinama tako shvaćali: kao slavljenje vina. Onda se tome pridružila ozbiljnija, metaforičnom čitanju bliža interpretacija Rubaija, čiji zastupnici dokazuju da je u pitanju slavljenje postojanja, radost života, jedno u biti epikurejsko stajalište. Dva prethodna čitanja opovrgnuli su novi, religiji skloni tumači: Hajam, kažu, koristi sliku opijanja kao simboličko kazivanje o višoj stvarnosti i putu ka Bogu samom. Meni se osobno sviđala svaka od ove tri interpretacije, a ova posljednja mi dođe kao odlično opravdanje za neke moje djelatnosti.

Harms, Daniil, možda

Jedan dan mi se učini jedan koga nikako ne bih da sretnem. Što mi je bio bliži sve sam više mislio da je to on, tikvan jedan, a kada mi se približio ustanovim dvije stvari: da to jest on i da mi je vid popustio. Čim ovaj zamače u drugu ulicu sinu mi: Možda to i nije bio taj, nego onaj ruski pisac, on se, čini mi se, jednom prerušio i u Puškina glavom.

Hašek, Jaroslav

Mislio je o svom junaku ovo i ono, nikada nije odlučio je li pametan ili glup, mudar ili skroz budala. U tome je bio u pravu, jer tako je s većinom koji su bili regrutiranu u neku armiju, onda, a i poslije. Možda je ipak po svom mijenjanju stajališta junak ponajviše nalikovao autorovom osobnom anarhizmu. Sam Švejk gledao je na rat kao na neminovnost koja mora biti, a jednom mora okončati. „Vidimo se u sedam poslije rata“ – rekao je drugaru, onako blesav, a ciničan. Pisac je pak mnogo jeo i pio, uskoro umro, nije čak vidio ni kako je njegov prijatelj nacrtao Švejka, nije dakle vidio ni kako mu junak izgleda, a Švejk ostade u romanu, nije bio siguran ni da je rat završio, po svoj prilici nije ni znao da je kasnije novi počeo. Ako je slučajno doživio Drugi svjetski rat vjerojatno je odmah bio ubijen ili nestao, a ako ne tada, onda u nekom drugom ratu na prostorima nekadašnje Austro-Ugarske, gdje takva sudbina nikada nije bila rijetkost, a rat i njegove strahote nikoga ne mimoiđoše. Još rat bude i bolji, jer pred juriš, kaže Švejk, dijele rum. Poslije rata ništa.

Oceni 5