O nekim sporednim stvarima (6)
Bookz 01 S

Photo: Wikipedia

Pisac nikada ne napiše ono što je želio

(14) ULOGA TEHNIČKOG OSOBLJA

Djelo je proizvod jednog uzvišenog duha. Recimo da je to točno. Pri takvoj tvrdnji ovaj „uzvišeni duh“ uobičajeno zamišljamo ne samo kao samosvojan nego i kao u potpunosti samostalan duh: on se ostvaruje i razvija bez obzira na vanjske okolnosti pa, prema tome, i bez obzira ili unatoč nekoj prinudi ili ograničenju. Ovakvom idealizacijom se želi otkloniti pogled od svega „materijalnog“ u umjetnosti, a pogotovo od njene veze sa svakom „profanom“ djelatnošću, za koje se smatra da umjetnosti ne samo da nisu bliske, već da su joj i potpuno strane. Kao da bi i jedno umjetničko djelo moglo postojati bez svoje, u bukvalnom smislu tehničke izvedbe, bez onoga što se uobičajeno naziva „tehničkom stranom umjetničkog projekta“. Nije ovdje, naravno, riječ o upotrebi različitih tehničkih pomagala koja nas svakodnevno obraduju kakvom novotarijom, jer su laserske gramofonske igle, duboki tisak ili kvarcno filmsko platno više u službi receptora nego stvaraoca umjetničkog djela: riječ je o onima „iza scene“, o onima koje učestalo nazivaju ili barem smatraju za „sporedno“, ili, blaže, za „pomoćno osoblje“. Asistenti, slovoslagari, šminkeri, rekviziteri, tehnički urednici, scenski radnici…- cijeli skupovi različitih majstora, stručnjaka i najamnika pripomažu da se ostvari ono „glavno“ – djelo. Zadatak im je da svoj posao obave tako da njihov udio u ostvarenju djela ne bude primijećen: o njima se mnogo govori samo onda kada griješe. Oni ostaju anonimni, ali ne i nepriznati. Za nas, doduše, predstava počinje od novinske najave ili plakata, blagajnika i razvodnika; za izvođača od krojača, šminkera, scenskog majstora, zavjese, svjetla, inscipijenta…Izvođači dobro znaju za važnost i moć tehničkog osoblja, a iskusniji autori ih čak prepoznaju po njihovom osobnom pečatu. Zato je ljubaznost koju prema njima često pokazuju prije stvar licemjerja nego osjećaja solidarnosti, jer je svaka duhovna vedeta svjesna da je uspješno ostvarenje tehničke strane djela neprimjetni činilac vlastitog uspjeha.

Gdje tehnička strana izvedbe nije na nivou artističke, tu izostaje cjelina ili barem dostojan tretman djela. Šlamperaj se pojavljuje kao mrlja koja u potpunosti može prekriti stvarnu intenciju djela. Dovoljno je prisjetiti se onih grešaka prepisivača ili korektora koje su narušavale smisao i unosile sijaset zabuna i zabluda u čitanju i razumijevanju teksta, od Biblije do Joyceovog Uliksa: koliko dugo se znalo ustrajavati na krivom tumačenju zahvaljujući samo jednog ortografskoj grešci! Koliko neželjene improvizacije, koliko upropaštenih zamisli zbog nespretnosti ili nemara scenskih majstora i tehničkih urednika! Umjetnik iskušava ostvarivost svoje zamisli i u suradnji sa tehničkim osobljem. Njima je djelo prvima predano. Oni dovršavaju njegov vanjski lik, pripremajući ga za javnu promociju. Ali, koliko djelo omogućavaju, toliko ga i sputavaju. „Ovo može…“ – kažu majstori – „ono ne može…-, dokazujući tako da ono idealno zamišljeno nije uvijek moguće i ostvariti. Nije ovdje u pitanju onaj otpor materijala ili teme koji stvaralac osjeti u svom stvaralačkom traganju: njegov „materijal“ sada postaje sposobnost drugog da realizira njegovu ideju. Kao što je glavni urednik u izdavačkoj kuci, koji uvijek personificira vlast, prva stvarna granica piščeve stvaralačke slobode, tako i slovoslagar piscu dokazuje da nije potpuni gospodar svog teksta. I jedan i drugi barataju s djelom kao sa proizvodom prepuštenom njihovim moćima ili mogućnostima, i jedan i drugi u osnovi upotrebljavaju djelo, premda bi, barem po mišljenju ojađenog autora, trebalo da mu služe.

Zato autori često optužuju tehničko osoblje za nebrigu i uočljive nedostatke djela. Premda se dešava da umjetnički katkada svojim klevetanjem tehničkih izvođača samo pravdaju i nastoje prikriti svoja vlastita neznanja i promašaje, u većini slučajeva njihova srdžba izrasta iz nastojanja da se zaštiti integralni smisao djela. U tome treba vidjeti porijeklo brižnog redateljevog izbora filmske ekipe, opreznost urednika pri sastavljanju redakcije i skeptično oklijevanje producenata i menadžera pri izboru studija ili koncertnih sala. Tehnička opremljenost i zanatska okretnost pomoćnog osoblja jesu preduvjeti cjelovitog ostvarenja djela. Kako vještina majstora sve više dolazi do izražaja što je tehnička opremljenost manja, u svakoj tehničkoj ekipi brzo se počne izgrađivati prava hijerarhija među „majstorima“, hijerarhija koja se zasniva na stupnju njihove umješnosti. One najbolje među njima ne samo da s radošću i povjerenjem angažiraju pojedinci ili institucije, već ih u nevolji na sve načine dozivaju u pomoć i onda kada izgleda da kakvom projektu više pomoći nema. Takav meštar i sam počinje poprimati osobine „zvijezde“, povlaštene osobe kojoj je djelo barem na neki način u vlasti, pa stoga s pravom očekuje pohvale i svakojaku podršku za svoj majstorluk. Doduše, naročito estradni umjetnici prekomjerno hvale i povlađuju svim članovima tehničke ekipe, strahujući od sitnih podvala i smicalica koje mogu nanijeti trajnu blamažu njihovoj prolaznoj slavi, ali samo pravi majstor zna da „gospoda umjetnici ne podcjenjuju njegov trud“, jer shvaćaju da im je postao suradnik. Takav suradnik, koji u osnovi zna a i voli svoj posao, može zavoljeti i samo djelo u koje je ugradio svoje umijeće, pa se vremenom počne osjećati kao ko-autor djela, pošto je ono svjedočanstvo njegove životne djelatnosti i života samog. On s ponosom nabraja predstave u kojima je izgrađivao kulise, knjige kojima je napravio „prelom“, izložbe na kojima je postavio slike… Njegovo je sjećanje postaje kronološki registar kulturnih događaja, doduše lišenih kritičkog procjenjivanja i estetskog vrednovanja, ali sagledanih kao konstitutivni dio jednog življenja. Zato povremeno rondanje ovakvog majstora nikada ne treba primati suviše dramatično, jer on spada u one privržene članove institucije kulture koji instituciju stalno napuštaju, ali nikada ne odu.

Majstorovo saživljavanje sa djelom ostaje u okvirima njegovog zanata, što ne proizlazi samo iz nepremostive razlike između rutinske vještine i unikatnosti stvaralačkog čina, već nadasve iz „kuta gledanja“ samog djela. Dok umjetnik djelo vrednuje iz aspekta stvaralačkog napora i postignuća, majstor nadasve brine o njegovim tehničkim zahtjevima: postoje teške predstave, pretrpane glomaznim dekorom i kitnjastim kostimima, izložbe zagušene kompliciranim eksponatima, knjige prošarane raznim pismima, opterećene citatima i grozdovima napomena; postoje i „laka“ djela, koja svojom ogoljenošću i reduciranošću materijala ponajviše raduju zamoreno osoblje tehničke službe. Što je djelo složenije u svojoj tehničkoj izvedbi, to je razočarenje tehničkog osoblja zbog kraha djela veće: Iako lose djelo ne spašava ni najbolje „pakovanje“, iako je tehnička ocjena jednog djela rijetko u skladu sa umjetničkim, ipak predstavnici „pomoćnog osoblja“ s ogorčenjem primaju svaki umjetnički promašaj djela, jer osjećaju da je na neki način i njihov trud izigran, ma kako da su uspješno obavili svoj dio postavljenog zadatka. Potom obično uslijedi međusobno prebacivanje krivice, čime se kroz pritajeno ogovaranje ili žestoko optuživanje jasno potvrđuje da je riječ o dva odvojena ceha, od kojih ni jedan nije voljan da olako ispusti svoje osnovne interese, koji su kao osnovni uvijek i prvi. U tvrdoglavom branjenju vlastitog i jedna i druga strana u svakoj zaoštrenoj situaciji neskriveno dokazuju da je njihov odnos prisilan odnos. Obje strane bi rado bez njega, obje bi svaka za sebe.

I majstor i umjetnik drže da bi u samostalnoj djelatnosti ostvarili veće postignuće. A pošto i jedna i druga strana smatra da u ovom odnosu trpi materijalnu ili duhovnu štetu, njihov odnos ostaje odnos nužnih a neželjenih suradnika. Čak i onda kada je u izvedbi postignut sklad zanatskog i umjetničkog, kada među majstorima nema šeprtlja a među umjetnicima diletanata, onda kada zanatlija postaje majstor „umjetnik“ a umjetnik na drugačiji način majstor, čak i tada i u prirodi njihovog umijeća i u samom harmoničnom djelu ostaje čitljiv trag njihove razlike. Jest da je mnogo puta tehničko osoblje doprinijelo užitku u djelu, jest da su mnoga djela omanula zahvaljujući tehničkoj aljkavosti, ali njihov odnos u konačnom doprinosu ostvarenju nikada nije bio proporcionalan: tehnička strana mora da funkcionira, umjetnička hoće da egzistira.

Ideal svakog stvaraoca je djelo koje sam o sebi ovisi. U toj potrazi za neovisnošću autor teži da u svom stvaralaštvu bude oslobođen od svake vanjske prisile, pa čak i od one koja nalikuje na pomoć. Doduše, lišit se pomoći tehničkog osoblja može biti i posljedica ideološke ili materijalne prisile: „samizdat“ i razna jeftina izdanja to jasno ilustriraju. Možda su i mnogobrojne anegdote o Baraultu ili Wellesu također dokazivale da su i najveći katkada u ovoj ili onoj vrsti stiske, ali njihovo posezanje za svakom vrstom posla nadasve je posljedica osjećaja lične odgovornosti i želje da se djelo ostvari. U ukidanju nasilne podjele rada umjetnik postaje svoj vlastiti najamni radnik i potpuni gospodar svoga djela. Ali, u nastojanju da dosegne potpunu nezavisnost stvaralac može ugroziti samo djelo, jer mu rad na sporednom više ne dozvoljava da mu se u potpunosti posveti: sve što je izvan djela prijeti da ugrozi djelatnost i djelo. Zato svaki umjetnik doživljava vještog majstora kao potrebnog saveznika koji olakšava njegovu muku. Što djelu doprinosi ne smije podcjenjivati.

(19) VESELA RASPRODAJA NEVOLJE

Ima i takvih koji smatraju da knjigu ne bi trebalo učiniti dostupnom svakome. Takvi, suprotno onima kojima je knjiga zbir mrtvih znakova, još vjeruju u mističnu svetost slova. Između ove dvije krajnosti razmahao se svijet knjižarstva. Od najstarijih oblika trgovine u starom Egiptu i naznaka o prodaji i posudbi knjiga u Talmudu, antičkihbibliopolea i librariia, preko benediktinskih skriptorija i univerzitetskih stationariia, štampara Aldusa Manutiusa iz Venecije, porodice Elzeviera iz Leydena i Ch. Plantina iz Antwerpena, utire se prohod knjizi kao proizvodu široke potrošnje, za čiju su prezentaciju danas potrebni veliki lanci knjižara i čitavi sajmovi, poput beogradskog ili frankfurtskog. Takva masovna produkcija duhovnih vrijednosti može da obraduje, ali i da užasne. Zadovoljstvo podjednako potiče iz saznanja o demokratizaciji, o naraslom interesu i općoj društvenoj ulozi duhovnih vrijednosti, dok nelagodu izaziva svijest o njihovom relativiziranju i opredmećenju u domenu potrošnje. Masovna proizvodnja knjiga – kojima se prividno uvećava pismenost a sama nastaje iz zahtjeva uvećane „prosvjećenosti“ – doprinosi duhovnoj demokratizaciji, ali i relativiziranju smisla. Slika na zidu galerije, muzika emitirana preko radija, knjiga u izlogu… potvrđuje prisutnost, „društvenost“ umjetnosti, koja je postala „upotrebljiva“ kao i svako drugo opće dobro. Duhovne vrijednosti su upregnute u logiku jednog konfuznog Weltanschauunga, u kome je historičnost pobrkana sa slavljenjem efemernog, individualnost sa subjektivizmom, a sloboda sa proizvoljnošću. Odsustvo svake konstantne vrijednosti i napuštanje trajnih uvjerenja zahvata i stvaralaštvo, a iznutra nagriza i samog stvaraoca od trenutka kada mu mentalitet tržišta postane imanentan. Veliko je ono što je slavno, slavno ono što se prodaje – to je geslo pod kojim je umjetničko djelo pretvoreno u robu. Pomama za bestselerima i razne liste „deset najboljih“ poturile su prodajnu vrijednost pod važeći estetski sud, a trgovce promovirali u posrednika između djela i publike. Jedna od ilustracija takvog stanja je i prodavaonica knjiga.

U izlogu se šareni od atraktivnih naslova, izdavačkih noviteta i korica ukrašenih lentom na kojoj je utisnut broj ponovljenih izdanja, od obavještenja o nagradama, „sezonskim sniženjima“ i drugim pogodnostima kupovine baš „na ovom mjestu“. Glavni aranžer izloga svakog dućana, pa i knjižarskog, jest zakon ponude i potražnje. Djelo u prodavaonici knjižarskih potrepština postoji za onoga koji hoće da ga upotrijebi, ili, točnije, za onoga koji je spreman da ga kupi. Ali, jedan od razvikanih „rezona“ trgovine po kome je ono što je dobro ujedno i skupo – u knjižarstvu ne funkcionira. Kitnjasti design i raskošni uvez najčešće su mamac za pohlepne neznalice, kojima je knjiga samo posebna vrsta predmeta. Za upućene, koji tako predano kopaju po policama antikvarnica, knjiga nikada nije sadržana u njenom vanjskom izgledu, već u njenom stvarnom značenju. Nikakvu pažnju ne treba obraćati na njenu pohabanost: za razliku od svih drugih roba, umjetnost je „roba“ koja sve više postoji što se više „troši“. Čak i neuspjeh istinskog djela ne dokazuje njegovu slabost, nego prije vlastitu „preuranjenost“ koju će dozrela publika znati da nagradi.

Pisac je, kaže se, izložen u knjižari. Pri tome se uobičajeno priziva za potporu komična ideja prema kojoj je svako javno iskazivanje duhovnog svojevrsna prostitucija, a svaki dodir sa profanom javnošću i banalnim životom uvredljivi po njihovu autorsku svetost. Kao da profano i banalno nisu konstitutivni elementi samog bića! Srećom, stvaralac je odavno napustio ovu poziciju razmaženih besposličara. On spremno ulazi u sva iskušenja koja obznanjivanje njegovog stvaralačkog čina sobom nosi, svjestan da djelo nije samo za njega i da postaje ono što jest kroz osvjedočenje drugih. To je jedan od razloga što pisac s radošću dočekuje objavljivanje svoje knjige, ne samo zato što objavljivanje njegovog djela označava privremeni kraj njegove stvaralačke muke, nego i zato što mu je javni dokaz njegovog (stvaralačkog) postojanja. Dođe mu da jekne: „Pisac sam dok mi je knjiga u knjižari!“. Cinična optužba prema kojoj on krčmi svoju nevolju, nema mnogo značaja. Djelo više nije njegovo. Autor s pravom može reći da i ne prodaje sebe, nego svoje djelo – pisac knjigu, slikar sliku, glumac ulogu – što jest njegov „život“, ali je sam njegov život veći od djela. Ako je stvaralaštvo jedna privilegiranost, onda me se od djela samog više tiče ono što je na neki način izvan djela, ono što nazivam svojim životom, svojom sudbinom, nego samo djelo. Radost stvaranja traži od djela da služi autorovom životu. Uostalom, djelo ima svoju vlastitu sudbinu. Ono se, samostalno, poigrava s voljom svog tvorca, koji mu više malo što može pridodati ili oduzeti. Zato se pisac i djelo – njegova sjenka – međusobno udaljavaju, sve dok autorova subjektivnost potpuno ne ustukne pred bićem djela, koje postaje svačije i ničije, koje postaje slobodno za sebe. I zato se pisac ne osvrće na rasprodaju svojih knjiga: davno je svoju muku proćerdao. Ako ga pri pogledu na stokove odbačenih knjiga još išta može sneveseliti, onda je to pomisao da će sve jednom prekriti zaborav i da će ovaj svijet postati antikvarnica neshvaćenih značenja. Neka i bude tako! Ma i neshvaćena, dobro je da još ikakva značenja postoje. Ako jedan svijet i bude zaboravljen, on može barem još jednom nastati. Ako knjiga išta vrijedi, neko će je ponovo napisati…

(21) KNJIGA – IZDAJICA

Nema pisca koga objavljivanje njegovog djela ne veseli i ne žalosti istovremeno, jer nema stvaraoca koji ne uživa više u procesu stvaranja nego u njegovom rezultatu. Kada se knjiga pojavi sabijena među inim naslovima u izlogu ili na polici znane knjižare, autor u čudu opaža vlastitu knjigu: ideja se ostvarila. Nestao je onaj raniji osjećaj ogoljenosti pred pogledom bezbrižnog ocjenjivača. Nestao je i osjećaj praznine koji obuzima pisca kada okonča rukopis. Djelo je sada po drugi put dovršeno. Autor se tada osjeti izložen, a samo djelo postaje bespomoćno.

Od sada će knjiga stajati između njega i drugih. To krhko osloniše postaje putokaz i brana, način na koji se pred svijetom otkriva i skriva. Odjednom se uznemiri… Sudbinu djela nije mogao predvidjeti! S napetošću osluškuje što o knjizi misli Drugi. Spreman je na grčevit otpor jer ne može bez strasti govoriti o „predmetu“, ne može jer je za njega knjiga, u najgorem slučaju, „dijete koje je razočaralo“. Zar sam tako napisao? – čudi se kada njegovu riječ izgovori Drugi – Pa to nisam htio reći… I nije. Jer ne paradira pjesnik kada na javnoj priredbi čita svoje stihove. On ih zaista ne zna jer mu se napisani stihovi gube između prvobitne zamisli o pjesmi i zrenja budućeg djela. I nema pisaca koji barem potajno ne misli da dovoljno dobro shvaćen. Žalio se Descartes, žalio i Bacon, žalili se i pisali dalje, ne bi li razjasnili one prvobitne nesporazume koji nikada do kraja ne mogu biti otklonjeni.

Objavljena knjiga preobražava imaginaciju stvaralačke ponesenosti u relativnost značaja dovršenog djela. Što je lebdio pred očima njegovog tvorca kao svijet ideja – u kome su se sustizali sjećanje i zaborav, iskustvo i izmaglica imaginacije, stvarno i idealno u liku privida – sada je utjelovljeno u realnost djela, zatomljeno u korice objavljenog. Namjera je postala činjenica. I upravo ona tehnička strana knjige (design i prelom) katkada još može razveseliti pisca: on zagleda naslovnu stranu kao što svaki majstor sa pritajenim zadovoljstvom mjerka svoju tvorevinu. Čak mu i njegovo vlastito ime ispisano na koricama izgleda nekako svečano, zvanično i gotovo strano. A čim mu knjiga nije pred očima obuzme ga nevjerica. Kao da sumnja u njeno postojanje, jer gubi predstavu o njoj, svaki čas se upita kako knjiga izgleda, što u njoj piše? Kao da odsustvo briše tekst, kao da udaljenost pravi neku skrivenu zavjeru u kojoj će rečenice biti pretumbane, stranice pobrkane a smisao izokrenut. Zato on ponovo vadi knjigu, provjerava, ustanovljava. Sve je onako kao što je mislio, a opet nije tako. Na trenutak čak osjeti žestok otpor, kakav čovjek osjeti prema bliskom znancu kada shvati da ga ovaj obmanjuje. Samozadovoljstvo brzo iščili. Vlastita ga knjiga uskoro počne zamarati, čak nanositi onu vrstu tegobe koja se javlja kao posljedica svakog prekomjernog užitka. Što mu je bilo blisko kao rukopis, neumitno mu postaje strano kao činjenica teksta. Pisac postaje i sam sebi činjenica, sam sebi daleki, u ehu djela prizvani Ja, sve dok ne postane svoj vlastiti kritičar, sam sebi Drugi… Tada postaje svjestan da je počeo da piše jednu knjiga, a napisao drugu. Postaje svjestan da je iznevjerio svoja vlastita očekivanja: ono idealno pomišljeno osulo se u svoj realni lik. A budući da nova zamisao uvijek više obećava nego što je u realiziranom ostvareno, i pisac postaje sumnjičav, oprezan, čak odbojan. Jer knjiga izdaje! Ona, koja mu je bila jedina dok ju je pisao sada je samo pedantna bibliografska jedinica u rafovima napisanog. Piscu su čak i na „špaltama“ promakle samo njemu sada tako vidljive greške, promakle, jer je i tada čitao svoj „idealni“ tekst, tekst koji je pisao, koji nije i neće napisati premda će ga ponovo počinjati…

Zato se u duhovnom pogledu što se spušta na knjigu sustižu radost i neugodnost. Ono što je pisac htio napisati, nije. A knjiga je ipak tu, napisana, neopoziva. Samo sada su se iz nje iskrali pritajeni duhovi, iščilio mrtvi lišaj neželjenog na sapetom tijelu teksta, a ono presudno mišljeno ostalo prikučeno u maglini namjere. Pisac nije zaustavio tok, nije izmijenio svijet ni okončao beskonačnost: nije stvorio Biće. Shvaća da nije rekao ono što je htio, već ono što je mogao. Zato ga žudnja za nemogućim, – žudnja veća od svake knjige, smislenija od svega što može učiniti, – tjera da pokuša ponovo. Iako će nada ponovo iznevjeriti, jer neće stvoriti Djelo-Svijet. Iako nikada neće napisati Knjigu.

*Tekstovi preuzeti iz knjige eseja O nekim sporednim stvarima (Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.)

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5