Poruka iz Crne Gore
Acce 20 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Pismo drugu Petru u nevolji

Predgovor:

Zdravo, Pero, dragi prijatelju!

Nadam se da te zatičem u (i dalje) zdravom duhu i (o)zdrav(ljen)om tijelu. Pitaš se sigurno: "ko je sad ova sumlata, koja mi dosađuje, i zašto me koji k... naziva prijateljem?! I ima li ko da mu zabrani da stavlja ovolike zagrade u jednu rečenicu?!"

E pa, evo kako prijatelji - decenijama, Pero, ti pišeš a mi neki čitamo, upijamo i na svaku rečenicu izonanišemo duhovno - kako bi to sad bilo politički korektno reći - jer ti napišeš ono što bi mi rekli, da u nas ima svijesti više no u bojler, pa da śednemo i sročimo dva slova nekad, neđe, nekom na neki način. Ali, zašto bi mi naša mediokritetska prkna lomatali literarnim bespućima, kad ćeš ti to što nam se servira, sigurno prvi uočit, izvadit iz celofana, prežvakat pa pljunut nazad na papir, onako ogoljeno, bez vještačkih boja, aditiva i umjetnih ukusa. Dakle, predočićeš ga baš onakvog kakvim stvarno jeste, u srži. Ti mu tada dođeš ko neki retrogradni, reverse engineering šef pansionske kužine, a mi ka debeli, toboš probirljivi gosti, wannabe uzorni građani, koji bi da se j... a da im ne uđe, tj da nam ti to provariš, i niti ko sit ni ovaca ima broj, nego onaniše svako za sebe, a svi zajedno, niko više od dva put, da parafraziram. Pa tako, smatram da smo razvili poseban odnos - redovno ti spremaš, a mi konzumiramo i sve do poslednje mrve "pometemo" glavno jelo - dijeljenje istih stavova i svjetonazora - jebeš mi sve ako to nije definicija prijateljstva. Makar nekog patološkog... ili se bješe kaže platonskog?

Uvod:

Napisa sam ti jednom pismo, prije toliko godina, kad su se utulile E-novine... čak ste mi objavili to pismo, bez potrebe, ali je prijalo, i lijepo bilo imat za pokazat đeci. Možda bih doda još koje, da se nijesam usra u mejl nalog, i obrisa ga, smeten kakav sam, neupućen ni u što dalje od rešoa, pa ni u tablet koji sam tad koristio, zašto mi se isti i polomio, jer mi je ispao. Kako je rekla moja ćerkica - "tata pije poja tabjete i poja tabjeta" (pio sam po pola neke tablete za zeludac tad, pa siroto dijete viđelo tablet na pola, pa zaključilo da pola njenog tate sve po pola radi)

Elem, strahovito me pogodila epilog situacije oko E-novina. Pogodila me tek nešto jedva manje no li strahoviti prasak - tišine, taj gromoglasni muk, kojeg je to gašenje podstaklo. Čast izuzecima, koji to nijesu smjeli da budu, već je trebalo da se čitav bedem intelektualaca, a kamo li kolega novinara, podigne i suprostavi tom progonu. No, izgleda, nijesmo naučili ništa od Nimelera. Kad su došli po tebe, ćutali smo kao pi..e. Sad nema ko ni da zaćuti, a ne da se pobuni, jer su već došli po svakoga.

Trebalo je da znam tad da je sve pasalo u kurac. Ili je makar počelo da ide. I onda me ne bi čudilo to đe smo stigli sad, kao društvo, (mislim i na CG i na Srb, i sva ostala govna iz ex YU) razbijenog duha, obraza, uma i samopoštovajućeg prkosa kritičkog razuma u paramparčad, dozvolivši da nam se nakoti i grupiše parampaščad i da zajaše na to malo mozga što nam je preteklo. Pa neće, Petre, da nas pušte, makar na mir da pomremo od starosti, da izumremo brate ka mastodonti, no su se navrzli oko nad kao govna u plićak u Sutomore, taman ka ta tvoja bolest na tebe, da nervira i smeta i ne dá čo'jeku da otpliva na miru.

I taman kad je XXZ zaživio, i kad sam te spakovao u kliše "eto se snašao nekako, a i priliči mu više ovako akademski portal" opet me pogodilo kad sam saznao da si se uhvatio u koštac sa kancerom. Nekako ubijeđen da ćeš ga već "odciničarit" od sebe, i ozdravit, stiskam zube toliko vremena da pošaljem mail podrške i kesu sa 200 grama kafe i kutiju keksa pomoći, i, kad već za vas radni vijek "zaradih" da ne mogu poslat više i redovno, makar 10€ za narandže (uskoro).

Razrada:

A ima nešto i u sujevjerju. U ovim našim vukojebinama, osim sujete, endemske gluposti i fukarluka, zajednicko je poimanje jin i jang ravnoteže na krševito zlurad način - npr. ako se jutros nasmijemo ka normalna čeljad, "izbiće nam to na nos" do uveče. Ili, ako je danas bilo vanredno sunčano vedro, sigurno će nas kiša utopit śutra! I onda steknemo sujevjernu predrasudu da je svako razvedravanje samo uvod u neki novi potop.

A predrasude rađaju tjeskobu. Ona podsvjesne strahove, koji razviju komplex inferiornosti, pa razne sindrome. na koncu mazohističko - defetistički štokholmski sindrom ka neizbježnom, jebenom, potopu u ulozi otmičara ono malo sunca i parčeta vedra neba. I još se falusno podamo cijelom prvom timu FK "Otmičar"- Štokholm! I jebi mi oca, te nijesu u pravu babe kad kažu - "tačno ste ga prizvali". Dođe potop.

Tako mi, u sred 21. stoljeća, "gradimo" etničke-arijevske mitove, odbijamo vakcine, "istražujemo" ravnu ploču na kojoj živimo, umjesto da vjerujemo nauci, slušamo vjeronauku, pravimo litije i krsne hodove, sveštenici sastavljaju vlade, političari postavljaju sveštenike, pripajamo djelove susjednih zemalja. Zveckaju puške i prazne kašike, ne zveči proizvodnja ni višak radnih mjesta, opet Bosna, Kosovo, Kozara, Drina i Neretva, Liberali i Radikali, Četnici i Partizani, naši, njihovi, nečiji, svačiji i ničiji, i dalje Milo, Momo, Vojo, Aca, Mile, SPS, DPS, još da se "potenči" Slobo i može sve u kurac.

Teatar apsurda. Nemoguće zaslijepi postojanjem. Bio bi velikodušno ponuđen da me poljubi u prkno, ko bi mi reka da je ovo moguce, onda, u doba, onog, pravog režima, koji je držao do sebe, kad se mlad i lomljiv nijesam libio da potegnem put da sa slobodnom omladinom po velegradu razgrćem mrak i konzervativizam, slijedio tonove novog vala sa kamionske prikolice, ne plašeći se palica, dima, metka... dok pištaljka nije označila kraj iznemoglim šetnjama i maloumnom sistemu bezvrijednosti. Ali sujevjerje mrzno je učinjelo svoje. Prizvasmo.

I onda umjesto da se sjurimo ka bujica na nebranjena polja i jednom za vazda natopimo suve, ispucale jalove oranice, ne bi li izniklo kakvo śeme razuma, desilo se suprotno. Neka što je godinama sve manje imalo, ili bolje - gotovo da nije imalo, ko da progovori, snimi ili napiše dva pametna slova, da se čisto zna da ima živa uma, nego više skoro da nema ni kome. Danas se čitaju sranja, gledaju guzice, slušaju besjede i propovijedi, vjeruje fukari, napreduje slijedeći popove i služeći lopove.

I ova kuga, ovi virus "Kuronja", je taman doša ka penzionisani gastarbajter da umre i ukopa se doma. Isprva sam i ja povjerova da je sve nastalo jer je sexualno devijantni Kinez opštio s ćorim mišom i izio mu krilo, i buknu zaraza. Ali vjerovatniji izvor je - da smo mi iźeli govno. Tako se ovđe veli - "izio govno" - kad učiniš nešto sramotno i glupo, najčešće kad upropastiš kakvu dobru priliku. A sadašnje prilike su baš slike današnjeg naroda. Da, Druže Tito, bio si u pravu, neprijatelj nikad jebeno nije spavao.

I ne drijema mu se, oči mu poiskakale, no se obnavlja i regeneriše, množi, dijeli, širi i prenosi, ka i svaka zombi apokalipsa, ujedom - đe za ruku, najčešće hraniteljsku, đe za dušu, đe za srce, đe pod grlo - neđe zakopa zube. A vazda na kraju izbije na mozak, krajnji cilj svakog zombi virusa. A posebno ovog našeg. Taj je u stanju da desetljećima čuči smrznut ili okamenjen, spreman da izleti kad popušti pažnja i skrenemo pogled. U tren oka - radnička klasa i inteligencija se pretvore u bezmožne zajapurene hijene.

Jbg kad niko nije obratio pažnju na sumnjive tipove u odijelima i njihove čarobnjake u crnim odorama, koji zaposijedaju drevne ruine, u njima kuvaju čudne napitke koje dijele naivnim masama, čitaju izvitoperene bajalice i izvode čudne rituale, toboš ozdravljenja, a u stvari pretvaranja slobodnih ljudi u zombi vudi lutke, koje grizući, dalje pretvaraju druge. Trebalo je provalit da se iza maske mudrih starina, ne kriju Deda Mrazovi sijedih vlasi i brada i brkova obijeljelih od pahulja, već fucking sluge nečastivog izblijeđelih i uvelih koža i čekinja od nedostatka krvi. Tuđe.

I na kraju dana, umjesto da prosipamo ponosni i smjelo, slobodnu riječ, taj eliksir za um, i prosperitet, mi moramo da prosipamo zatruljene mozgove slabih koji su pali i ustrojili oltaru zla. Za čarobnjake je kasno. Njima bi pomoga samo kakvi exorcizam, jer njihove se glave prazne a srca puna srdžbe i bijesa. Odzvanjaju njihove čini i prosipaju se kao kiša koraka potčinjenih ljudi-lutki, koji tumaraju ulicama, ogrnuti u znamenja, maskirani u branioce, napadaju nejake.

Zaključak:

Znam da će sa tobom da bude sve u redu. Najjačim se rekuperaš kad se rasklopiš i kada te prežale, potcijene i procijene da ti je bilo dosta, pa se ponovo sastaviš. Statistika. Ozdravićeš jer si danas, ako ikad, ponovo potreban Ti. Da "puštiš riječ". Riječ koja je ipak zamela nekolika izdanka. Prepoznajem ih, makar ja, pa iako oni sebe možda ne "poznaju" po tebi. Bukne svako malo po neko, iz svoje brazde, svako u svojoj različitosti, ali ih "izdaje" i spaja jedna nit - riječ, poput tvoje. Zato te opet trebamo, da zagrmiš. Da artikulišeš sve pojedinačne glasove u jedan zajednički - svojom riječju.

Tvoja riječ ima dar da ove sljedbenike forces of evil, poput tvog gama noža, potrefi tačno u zaraženo mjesto u mozgu. Ona (riječ) je puna sunca i vjetra, i probije kroz lobanju kao kroz oblak, i zaboli ih odzvanjajući kao poslednji poziv za let nazad u pakao iz kog su izašli. Nekima će izbit memlu iz glave, i ostavit ih, u amneziji, da se pitaju okle se nađoše u to krdo. Kad shvate, tad su najgora kazna za one koji su ih doveli dotle. Oni, pak, za koje je kasno, neka se ukrcaju na taj pakleni let - i odjebu odavde bez nas.

Srdačan pozdrav i brzo ozdravljenje

Odani čitalac
Saša Nikolić
Bar, (sve)Crn(j)a Gora

P.S. Namjera je bila da te oraspolozim, ali jbg.

Oceni 5