Pismo Petru Lukoviću

Dragi Pero, pratim kako si, ali Ti ne pišem, povremeno nešto pošaljem Tomi i on odmah zakači na portal, vrlo upečatljivo, sve mi dođe da se pravim važna. A zašto i ne bih kad mi je ime u impressumu XXZ magazina, kao što je bilo i u famoznim e-Novinama.

Jesam li to zaslužila, ne znam, ali, iskreno i pošteno, mislim da jesam.

Šestog februara 2011. godine javila sam Ti se prvi put, poslala „Priču iz dima“ koja je za 24 sata osvanula na stranicama e-Novina. I danas, nakon 15 objavljenih knjiga, nije umanjen, a kamoli izgubljen osjećaj sreće zbog te priče na tom mjestu.

U vrijeme kad mi nitko nije pružio ruku pomoći, učinio je to Petar Luković sa suradnicima.

Moje životne nesreće i tragedije dogodile su se prije toga. A nakon, jedna vrlo upečatljiva koja mi je trajno unizila život, prije pet godina, ali ne želim da to bude tema ovoga pisma. Tu nesreću preživljavala sam svakodnevnim pisanjem romana o tim danima, objavila sam ga pod pseudonimom i rijetki su oni kojima sam dozvolila da pročitaju. Samo prijatelji, a koji su tako malobrojni.

Ima važnijih tema. I u meni i oko mene. Za neke čak umišljam da nisu beznačajne.

Ali, šta ja to pišem, a pišem Tebi. Bit će da je uvod.

Sa karcinomom sam se srela odjednom, iznenada, bez ikakve najave, jedne večeri sredinom augusta, kad mi je mlađa sestra sa Kipra iliti Cipra telefonski rekla: Imam rak. Na tom mediteranskom otoku našla se posredstvom poslovnih partnera iz Holandije koji su joj našli posao nakon što je u jakoj turističkoj agenciji u Hrvatskoj ujesen 1991. dobila radnu knjižicu, sa fakultetskom diplomom i znanjem tri svjetska jezika.

Sedam mjeseci kasnije je umrla. Bio je takav, uporan i razoran, rak, krenuo od želuca i zauzimao, gutao sve što mu se našlo na putu. Da su ga bar nekad nazvali kornjača, možda bi se dobrovoljno prilagodio karakteristikama imena.

Sve smo prošli: operaciju, Brojsovu dijetu, život na čajevima zdravca i nevena, sa ovčjim mlijekom, na vodi u kojoj je cijelu noć bila zemlja – glina, i da ne nabrajam, bit će napisano jednog dana opširnije. Ako bi možda nekome nekad koristilo.

I svi smo znali da lijeka nema.

Bilo je to prije 27 godina. Jučer.

Da je bilo danas, možda je moglo biti drugačije.

Zato mi je, dragi prijatelju Petre Lukoviću, lakše što je Tvoja borba danas. Ako je rat već morao početi, samo neka traje, Tvoja pobjeda već je osigurana u svemirskom prostranstvu pravednosti.

Pretvori se u kornjaču i polako osvajaj.

Nažalost, mogu ti uputiti samo riječi, ništa konkretno, mjerljivo i vrijedno. Za to su „zaslužni“ i Lijepa nečija iz koje nisam ni na jedan dan iselila unatoč tjeranju, ali i oni koji danas lagodno žive od moga postojanja. Neki sam statistički broj, sve dok ne preselim na ahiret, a više takvih brojeva donosi popriličan novac onima manje brojnima ali snalažljivima u dunjaluku. Pa malobrojniji u ime nas osiromašenih višebrojnijih imaju problem kako potrošiti novac koji od Lijepe njihove za nas dobivaju, uz obaveznu klauzulu da ne rasipaju pare na nas mnogobrojne. Mi bismo dobili malo, pa je pametnije da para ostane na hrpi oko koje izabrani puše lulu mira.

Hoću reći, dragi Pero: da nisam, kako je Bog trebao zapovjediti i po gregorijanskom i po julijanskom protoku vremena, u zadnjih mjesec dana morala platiti 1.400 eura vlastitu knjigu … dobru knjigu, ponosna sam na nju, naslova „Kuća sa zelenim barkodom“, podnaslova „Priče iz epicentra“, i to drugo dopunjeno izdanje koje ima svoj podnaslov „Kolaž prelomljenih života“…

…elem, da su tu knjigu priča i svjedočanstava, odu humanosti svima koji su pomogli potresom razrušenoj Baniji prije dve godine, knjigu od 250 stranica, makar po primjerak otkupile institucije koje u Lijepoj svojoj brinu o književnosti i kulturi općenito, počevši od Ministarstva kulture pa naniže …

…elem, da su makar jedan primjerak od izdavača otkupile bajne stranke, vijeća, prosvjete, biblioteke, odbori i pododbori koji na meni, kao manjini, zarađuju sve svoje privilegije i povlaštenosti, smještajući tako sebe u snažniju i pametniju manjinu koja živi na broju oslabljene manjine …

…elem, nitko nije otkupio ni primjerak, pa je autorica izdavaču vrlo vedro i ponosno, puna sebe, platila najveći dio troška pripreme i štampanja knjige, uz pomoć nekoliko prijatelja kao donatora.

A kad svoj život organiziraš kroz donacije, jednostavno nemaš mogućnosti pomoći drugima.

Pripadam užoj i široj zajednici koja me na sve načine pokušava uvjeriti da ne vrijedim više od manjinskog manjinca, ali, They shall not pass, ili, u prevodu: No pasarán. Ja sam u Jugoslaviji učila kako raditi, cijeniti posao koji imam, uvažavati ljude oko sebe i graditi moral vrijedan čovjeka, i danas mi nijedna politički materijalno privilegirana grupa to ne može oduzeti.

Ako prodam neku knjigu na nekoj promociji, to će biti za Petra Lukovića i XXZ magazin.

Vlastito dostojanstvo iznad svega!

I pred bolesti i pred ljudima!

Uspješnu borbu, do pobjede, od sveg srca Ti želi

Jagoda Kljaić,

danas, 8. januara 2023. godine