Pjesma koju se ne usuđujem napisati

Pjesma koju se ne usuđujem napisati
ima dvadeset godina i savršene zube.
Netko mi je rekao da rat završava zaboravom
i to mi je skrenulo pažnju
na mjesečinu izgubljenu u granju
i nisam uspio otvoriti dušu pjesme.
Riječi su me napustile i ostavile nagog,
zgrčenog i znojnog
na madracu ljetnog popodneva
dok sam pokušavao uvjeriti sebe
da trebam živjeti na nekom otoku.
Trebao bih barem istetovirati neku poruku
na savršenoj koži
pjesme koja mi izmiče.
Moram je zapisati, makar i potpuno pogrešno,
suočiti se sa strahom od njezine mladosti.
Moram odustati od drugih pjesama
dok pažljivo ne izlistam njezinu kosu.
Moram naći način za opisati
kako savršeno dišu njene grudi.
Njeno je koljeno hladno kao mjesec.
Volim tu pjesmu i to me čini tužnim.
Moram stati pred svijet
i ispričati se zbog toga
što nisam u stanju
satima sjediti u lotusovom položaju.