Pjesma mrtvom čovjeku

U spomen Zlatka Galla

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,

a tebe nema.

U sivom ruhu austrijskog oficira ti već si stao pred sud Gospodnji.

Da l' stojiš lijevo ili stojiš desno?

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,

i suton je, a tebe, dragi, nema.

Titra plam po prljavom plafonu, a jedan drugi putnik,

što u tvojoj sobi sada u grob putuje,

taj pjeva neke tužne napjeve.

Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo,

i kuću gledam žutu, kuću gledam mrtvu,

a zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga:

srpanj je, i cvatu ruže. U sobama su zelene rolete

popile sve svjetlo, pa je polutmina,

i one gospe stare u svili krinolina

na zidu u okviru šute crnom ovalnom.

Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas.

To glupa neka pest oborila je nas,

ti pao si i s tobom razdrti su pali

djetinjstva našeg bijeli stjegovi.

Stjegonošo tužni mrtve radosti,

tvoj čujem sad ja glas.