Pjesma umora, tuge i nesposobnosti

Oh, javlja se već najteža pjesma nad pjesmama, tužaljka nadgrobna, pjesma o tome da padaju i čupaju se sijedi čuperci sa gole lubanje. Javlja se pjesma umora, tuge i nesposobnosti, kod čaše vina, kao prebiti glas u grlu što boli kao neprogutana kost. Poslije raste do zavijanja pasjeg, u noći, na groblju kada je tmina i vjetar bruji nad raspelima. Zanos, što nas je držao kao vihor zrakoplove, rasplinuo se, i čovjek gmiže bijedan kao crv. Gibanja su naša ostala kao tragovi usplahirene zvjerke u snijegu, a riječi naše - naše riječi u koje smo vjerovali kao u vjetar proljetni što razbija sante i donosi nabujale poplave, te su nam riječi ostale prazne. Srušeni mostovi. Lične praznine. Vino. Dim.

Sjedimo po krčmama i gledamo sami u sebe, pijemo i govorimo advokatski u obranu svojih vlastitih nesposobnosti i o sredini, o glupim malograđanima u malenom provincijalnom gradu, o odvratnosti spram piskaranja kao produciranja robe, o jalovosti svakog napora, o nekoj divnoj mjesečarskoj gesti što ruši čovjeka sa vrha tornja, o zrakoplovstvu i o spasu u formulama, o pomanjkanju volje za obnovom, i tako sjedimo po krčmama i govorimo, a naš je govor pjesma umora, pjesma tuge i pjesma nesposobnosti.

Htjeli bismo biti plivači protiv struje i htjeli bismo da porastemo, kao hrast na ravnici što kao stogodišnji stožer stoji samotan na nebosklonu i prkosi nijemo, pokoravajući se sakrivenom zakonu zbivanja. Ali mi se grizemo za rep kao pobjesnjeli psi i u vinu mlatimo oko sebe sivim i bezbojnim rečenicama kojima je glavna oznaka da su ranjave i bolne, a nemaju uglavnom subjekta ni predikata.

Gibanje se usporava i rana postaje jačom od tijela. Otrov prodire i mi to osjećamo. Trube što zveče trube su poraza, svi su vlakovi već davno otputovali i stanica je prazna. Sve leži na umoru i naše nas riječi prate umorno kao bakljonoše na sprovodu.