Pjesma za Marilyn Monroe i vijetnamske veterane

Dok zapisujem ovo, povremeno bacam pogled na

fotografiju Marilyn Monroe koju je snimio Milton H. Greene,

u tankoj providnoj suknji i dekolteu, ona

izazovno sjedi u pletenom naslonjaču

smiono isprsivši grudi

ranjenog pogleda i čeznutljivih očiju

ipak punih nade i očekivanja,

i sve što je imala za reći iskazano je u pokretu

tri prsta kojima poziva

priđi mi.

To je fotografija koju svakog jutra gledam

dok pišem o ljudima poginulim u ratu

i nanovo spoznajem svoje osjećaje,

možda da bih skupio hrabrost

uvjeravajući sebe da ovaj svijet nudi mnogo više

od topova i automatskih pušaka,

zavuci se pod moju suknju, ona govori,

zaroni pod moju haljinu

tu su ljepota i dobrota koje te neće

raskomadati

mekoća, toplina i vlažnost

nema tu ničega tvrdog, grubog i oštrog,

ona poziva i jedino se ne boji

ljudskog mesa i krvi,

ona ne želi biti i dalje povrijeđivana od

svih tih ljudi koji su čekali

priliku da budu ubijeni, ubivši tako

i svoju požudu za njom

Marilyn, pin up djevojka s kalendara

u uredima ratovanja s Madison Avenije

za koje su mrtvi tek brojke

poput odrezanih ušiju mrtvih neprijateljskih vojnika

poput novčanica na noćnom stoliću otmjene kurve.

Marilyn, ne prestaj

gledati u mene

i oprosti svima nama koji smo željeli

imati dragulj tvoje ljepote

koja te ubila

poput ljepote jutarnje svjetlosti

na vodama Bien Hoa

poput dragulja na čelu žabe krastače

samo što si ti bila dragulj

a žaba krastača je bila na tvojem čelu

i predstavljala tvoju

potrebu za ljubavlju.

*Izabrao i s engleskoga preveo VOJO ŠINDOLIĆ