Pjesma za Marilyn Monroe i vijetnamske veterane
Dok zapisujem ovo, povremeno bacam pogled na
fotografiju Marilyn Monroe koju je snimio Milton H. Greene,
u tankoj providnoj suknji i dekolteu, ona
izazovno sjedi u pletenom naslonjaču
smiono isprsivši grudi
ranjenog pogleda i čeznutljivih očiju
ipak punih nade i očekivanja,
i sve što je imala za reći iskazano je u pokretu
tri prsta kojima poziva
priđi mi.
To je fotografija koju svakog jutra gledam
dok pišem o ljudima poginulim u ratu
i nanovo spoznajem svoje osjećaje,
možda da bih skupio hrabrost
uvjeravajući sebe da ovaj svijet nudi mnogo više
od topova i automatskih pušaka,
zavuci se pod moju suknju, ona govori,
zaroni pod moju haljinu
tu su ljepota i dobrota koje te neće
raskomadati
mekoća, toplina i vlažnost
nema tu ničega tvrdog, grubog i oštrog,
ona poziva i jedino se ne boji
ljudskog mesa i krvi,
ona ne želi biti i dalje povrijeđivana od
svih tih ljudi koji su čekali
priliku da budu ubijeni, ubivši tako
i svoju požudu za njom
Marilyn, pin up djevojka s kalendara
u uredima ratovanja s Madison Avenije
za koje su mrtvi tek brojke
poput odrezanih ušiju mrtvih neprijateljskih vojnika
poput novčanica na noćnom stoliću otmjene kurve.
Marilyn, ne prestaj
gledati u mene
i oprosti svima nama koji smo željeli
imati dragulj tvoje ljepote
koja te ubila
poput ljepote jutarnje svjetlosti
na vodama Bien Hoa
poput dragulja na čelu žabe krastače
samo što si ti bila dragulj
a žaba krastača je bila na tvojem čelu
i predstavljala tvoju
potrebu za ljubavlju.
*Izabrao i s engleskoga preveo VOJO ŠINDOLIĆ