Pjesme moraju živjeti

“Ja uopće ne razmišljam o sebi; ne volim gledati svoje slike niti slušati svoje snimke. Jedino što me drži - to je Karlo. Ne razmišljam o svojim stresovima, niti o tome kako ljudi komentiraju moj život bez njega. Održava me spoznaja da treba nastaviti i da duše žive... da nas jedna veličina ne može ostaviti. A njegovi prijatelji... ako ga se sjete, razgovaraju o njemu ili pjevaju njegove pjesme - učinit će najbolje za njega. Moja je misija da održim Karlovu legendu, da je s vremenom učinim većom... najvećom”.

Ovim riječima Josipa Lisac zaključila je naš gotovo dvosatni razgovor u “Hard Rock Caffeu” i ujedno rezimirala prvih dvanaest mjeseci bez svakodnevnog, svjetovnog dodira sa svojim 20-godišnjim privatnim i profesionalnim sudrugom Karlom Metikošem. Idući četvrtak, 10. prosinca, misom što će je u zagrebačkoj Katedrali služiti biskup Đuro Kokša, obilježit ćemo godišnjicu smrti osobe koja je Hrvatsku zarazila virusom rock and rolla. Karlo Metikoš: 10.12. 1991 - 10. 12. 1992.

Dan prije, 9. prosinca, na skladateljski opus Karla Metikoša i izvođački njegova alter ega, Matta Collinsa, koncertom u dvorani “Istra” podsjetit će niz prijatelja, suradnika, suvremenika i glazbenih potomaka: “Crveni Koralji”, Janko Mlinarić Trooly, za ovu priliku posebno okupljeni 4M, Zdenka Kovačiček, Arsen Dedić... sve do Dine Dvornika, Nene Belana, Doris Dragović, Meri Trošelj, “Psihomoda”, “Plave trave...”, “Fantoma” i još mnogih, nenajavljenih gostiju. Bit će to jedinstveno priređen Hall Of Fame hrvatske pop i rock glazbe, skup na vrhu što ga je mogla (potaknuti) samo uspomena na neponovljivog Karla, ovisnika o show-businessu i dobrom životu...“… i o pjesmama koje je napisao”, napominje Josipa. “Karlo mi je uvijek govorio: ‘Stvari radimo za budućnost. One moraju potrajati.’ Neke su odavno postale standardima, primjerice, snimke s prvog albuma “Dnevnik jedne ljubavi”, a vrijeme će pokazati kakva sudbina očekuje još mnoge njegove skladbe što sam ih snimila kasnije. Koncert u “Istri” prilika je da ih testiramo u različitim tretmanima, novim aranžmanima i pristupima izvođača koji su Karlu – generacijski - bili bliski, skloni ili su ih od njega odvajale godine života i iskustva.

Potajno zamišljen kao neka vrsta ispovjedaonice ili “Ležaja od suza” u povodu obljetnice koja me podsjetila na koincidenciju s dva dana ranijim odlaskom Johna Lennona (8. prosinca) u ozračju jedne također intenzivne emocionalno-kreativne veze, razgovor s Josipom pokazao se, međutim, neobično uravnoteženim svjedočanstvom o njezinoj prošlosti i budućnosti. “Osim u trenucima neposredno nakon Karlove smrti, nikad me nitko nije tješio, jer ja sam tako htjela. Svakodnevno razgovaram sa sobom i s njim, nastojeći se priviknuti na terapiju preživljavanja.”

*Htjeli ili ne, tijekom ove prve godine bez Karla vjerojatno ste razmišljali o mnogim aspektima vaše veze. Što mislite, čemu vas je najviše podučio u protekla dva desetljeća? Što vam je ostavio u naslijeđe?

Prije nego što ste mi postavili ovo pitanje, razgovarali smo o odnosu reda i nereda u praksi zajedničkog života i rada. Mislim da je to vrlo dobra i važna tema, jer svaki se vrijedan rezultat obično postiže u sukobu reda i nereda, slaganja i neslaganja. Ponajprije, Karlo mi je dao golemo samopouzdanje. Naučio me da sve moram raditi. Neprestano me podsjećao na moj talent. “Kako znaš da nešto nisi sposobna učiniti, ako nisi probala?” Poticao me da u svakom trenutku dam sve od sebe, a tek bismo kasnije, mi ili drugi, procijenili koliko je nešto uspjelo. Tvrdio je da sve treba pokušati. Neka bude jasno: uvijek sam vjerovala u sebe, ali Karlo je u mene vjerovao neusporedivo više. Možda zato što je bio hrabriji...

*…hrabriji utoliko što je, uz ostalo, presudno utjecao na profiliranje vašeg imagea kao jednoga od ključnih sastojaka vaše pojavnosti. Znam da vas je zvao kraljicom i princezom, kao što je sebe ponekad volio nazivati kraljem. Koje je osobne standarde - a oni su postojali ma kako ih tumačio netko sa strane - prenio na vas, kako biste ih vi kasnije razvijali i prilagodavali sebi…

…hoćete reći: kako bih i ja sebe samu nazivala kraljicom?

*Ne, želim reći da ste se uvijek nastojali izboriti za što više standarde izvođačkog umijeća, produkcije, koncertne i cjelokupne medijske prezentacije, ali pod utjecajem iskustva što ga je Karlo nagomilao u trenutku kad ste se upoznali, a vi ste tada, praktički, bili debitantica.

Mogu odgovoriti vrlo kratko i sažeto: on me uzdigao. Uvijek ću citirati prekrasnu Karlovu rečenicu: “Neobično sam sretan, jer učenik je nadrastao svoga učitelja!” Pritom nije mislio samo na glazbu. On me, primjerice, naučio kuhati. U redu, svaka mama dobro kuha, ali on me podučio rafiniranom, gurmanskom pristupu kuhinji, pa kada bi poželio, primjerice, žabe u limunovu sosu, mogao je biti siguran da će ih dobiti na način koji mu odgovara. Dosegli smo uzvišeni stupanj sporazumijevanja i nije me morao kontrolirati, jer je znao da sam sposobna sve sama obaviti. Za posljednjih zajedničkih studijskih snimanja, ako niu se nije dalo odlaziti u studio, ostao bi kod kuće s punim povjerenjem u moj osjećaj za kvalitetu snimke.

*Promatrači sa strane pokazivali su različite reakcije na vaše stanje nakon Karlove smrti. Doimali ste se znatno pribranijom negoli što bi se to očekivalo nakon šoka zbog doslovno prekonoćne smrti čovjeka s kojim ste, kao žena, bili doista neuobičajeno tijesno povezani. S druge strane, ponašate se kao da je Karlo još živ. Sjećam se, pjevali ste na dočeku Nove godine 1992. u Ljubljani, jer to je bio posljednji angažman što ga je Karlo za vas dogovorio, a kad sam vas desetak dana kasnije - znači mjesec nakon njegove smrti – zapitao kako se osjećate, odgovorili ste: “Fantastično! Sve je bilo u najboljem redu! I Karlo, koji je bio pored mene, to mi je potvrdio.” Kad vas povremeno posjetim, i te kako osjećam da njegov duh živi u svakom kutku vašega stana. Netko će taj parapsihološki odnos protumačiti morbidnim. Što vi mislite?

Svatko neka misli što hoće. To prepuštam drugima, svakome pojedincu. Kako to objasniti a da i sama ne prizovem pomisao na morbidnost? Ja se osjećam vrlo dobro, no taj osjećaj mnogo mi je lakše pokazivati nego opisati riječima. Nastojim biti pribrana, pokušavam što više raditi. Naš zajednički motiv u životu bila je glazba: ja ga nipošto ne mogu ostaviti, niti prekinuti. Jer, ako bih to učinila, samu bih sebe optužila za izdaju zajedničkog ideala. Možeš živjeti ili odustati. Riječ je o dilemi koju sam razriješila: ne postoji trećiizlaz. Moram biti pametna i nastaviti našim putom... inače, sve bi bilo uzaludno. Karlove i moje pjesme moraju nastaviti živjeti. Moj glas, koji je Karlo obožavao, publika voli jer smo je godinama na to privikavali. Najprije sam kondenzirala svu svoju tugu, a zatim pokušala razbistriti mozak. Prisjećam se još jedne Karlove rečenice: “Idi do kraja i nikad nemoj odustati na pola puta!” Nastojim ostati vjerna tome njegovom poticaju.

*Karlova smrt bila je neočekivana: ponajprije, dakako, za vas, ali i za sve nas, njegove kolege, prijatelje i poklonike. No, da dodamo soli na ranu, ona se dogodila u trenutku sveprisutnog ratnog kaosa. Smijem li uopće reći da ste gubitak Karla utoliko teže doživjeli?

Nazivali su me poklonici koji su tijekom rata podnijeli goleme žrtve... I izgubili dom i obitelj. Nihovi pozivi bili su izraz simpatije, pokušaj da mi kažu da nisam jedini gubitnik… Nema dovoljno izraza zahvalnosti za takve postupke.

*Vjerujete li da se neprekinut kontinuitet vaših javnih, profesionalnih aktivnosti tijekom posljednjih dvanaest mjeseci može protumačiti i kao svojevrsna radna terapija koja je, barem djelimice, uspjela iscijeliti emocionalne rane? Jeste li svjesno nastavili raditi tako intenzivnim tempom?

Jesam! Iz koncerta u koncert tu sam spoznaju sve jasnije doživljavala…

*. . .jer bi vas svaka, a naročito duga stanka, zacijelo hendikepirala, i emocionalno i profesionalno…

Tako je!

*A ako već govorimo o kontinuitetu vaše karijere u ova neprilična vremena, primijetio sam zanimljiv fenomen: “Dnevnik jedne ljubavi”, objavljen prošle godine na CD-u, odjednom je otkrila publika koja se u trenutku nastanka ploče još nije bila ni rodila. Iako, svi znamo da je medij poruka, pretpostavljam da se na primjeru vašeg pravog diskografskog prvenca ta poruka može i drukčije protumačiti.

“Dnevnik…” se rodio prije dvadeset godina. Na koncertima primjećujem da u pjesmama s tog albuma uživaju tinejdžeri kojima su ljubav prema njima posredovali njihovi roditelji. One postaju dijelom života jedne nove generacije. Uvijek sam govorila Karlu: “Pjesme smo dali ljudima, postale su javnom svojmom ma koliko ih mi prvobitno zamislili kao plod intimne (i) kreativne ljubavi. Moraju nastaviti živjeti: stalno i zauvijek!” A ja ostajem kako bih tu ideju trajno provodila u djelo.

*Ton našega razgovora o Karlu podsjeća me na naziv one poznate skladbe s vašeg repertoara: “Dok razmišljam o nama”. Kako to da se ona nije našla na “Dnevniku jedne ljubavi”?

Pa, imala sam i ja grešaka. “Dok razmišljam o nama” izostavila sam s “Dnevnika...” jer mi se pjesma tada učinila “premekanom”. Zašto? Tko zna, trebalo bi film vratiti dvadeset godina unatrag, ali svakako sam pogriješila. A opet, možda i nisam, jer je lansirana zasebno i pokazala se fenomenalnom uvertirom za “Dnevnik…”.

*U zaključku teksta što sam ga napisao za omot vašeg posljednjeg zajedničkog projekta, koncertnog “Live In ’Lap’”, ustvrdio sam kako “Dnevniku jedne ljubavi” navodnici više ne trebaju jer su ih godine ionako izbrisale. Veza Josipe Lisac i Karla Metikoša smatrala se, naime, javnom činjenicom i nitko nije imao potrebu ulaziti joj pod kožu. U retrospektivi, međutim, zanima me: možete li definirati na koji je način on ovisio o vama, a kako vi o njemu?

Da Karlo nije pisao svoje pjesme, ne biste imali Josipu Lisac kakvu danas poznajete. Da nije bilo mene i moga glasa koji je on obožavao, nikad ne bi pronašao odgovarajući emocionalni medij za svoje skladbe. Dvoje su postali jedno. Mi smo se prvi put vidjeli – i pogledali - 1971; od tada, fluid se nije izmijenio. Jedva sam čekala da Karlo uđe u moj život...

*…oprostite, ali morate pojasniti. Jeste li čekali upravo njega ili osobu njegova profila?

Čekala sam upravo njega. On se pojavio sudbonosno. Prije nego štosmo se upoznali, ja sam onjemu sve znala. A i on o meni, jer njegov otac Josip, dragi, zlatni Joe, koji mu je služio i kao svojevrsni promotion manager, redovito ga je izvješćivao o događajima u Zagrebu, pa mu je spomenuo i mene kada sam započela s “O’Harama”. Karlo me, dakle, vidio na fotografiji, u Africi. Matt Collins fascinirao me poput Ricka Nelsona i kompletnog svijeta rock and rolia, no u podsvijesti bilo mi je jasno da će ta fascinacija prerasti u sudbinu. To se ostvarilo nakon našega glasovitog pogleda, 6. veljače 1971. u Petrinji. Nastupali smo na nekom dobrotvornom koncertu i otkako smo se pogledali iza pozornice, nikad se više nismo prestali gledati. U tom trenutku sve je postalo jasno; fantastična je spoznaja da smo svoje putove spojili na mah, u bljesku.

Tada sam se našla na pragu svijeta koji sam tek trebala upoznati. Vrlo sam dobro znala što neću, ali nisam znala što hoću. A on se pojavio iz svijeta koji je bio krcat fantastičnim iskustvima i doživljajima, lijepim ženama, nezamislivim provodima i susretima... Imao je dvadeset i jednu godinu kada je napustio Zagreb, trideset i jednu kad smo se upoznali. Tijekom jednog desetljeća ostvario je toliko snova, toliko temperamentno i intenzivno da je to nemoguće zamisliti. Ja sam došla niotkuda, iz zbora, sa skromnim akreditivima “O’Hara”, “Zlatnih akorda” i prvih festivalskih uspjeha, sva u povojima. Željela sam više, pa su me smatrali zločestim djetetom. Bez Karla ne bih ostvarila svoje ambicije. U moj život on je unio red. Zato, usprkos svemu, mogu reći da se danas dobro osjećam.

*Tekst originalno objavljen u tjedniku “Globus” 4.12.1992. godine

*NAPOMENA: Redakcija XXZ nastaviće sa objavljivanjem tekstova Dražena Vrdoljaka (1951-2008) kako bi se nove generacije čitalaca upoznale sa opusom ovog velikog glazbenog kritičara i vrsnog novinara