Pjesme s koca i konopca

Život

Svakog dana

imam osjećaj

da gledam neki stari

dobro mi poznati film.

Nije to neki

osobito zanimljiv film –

ispočetka, dok je zaplet bio

još nepoznat,

činilo se da će se

radnja odvijati u drugom smjeru

ali što je kraj bliži

kadrovi su sve besmisleniji

povremeno čak

slika je zamrznuta, isprekidana

ili nema tona.

I sada, napokon shvaćam –

to uopće nije bio film –

bio je to

moj život.

                20. lipnja 2014.

Najluđa noć

Nazdravljam svima koji u najluđoj noći rade

u vlaku, u bolnici,

u kuhinji, u hotelu,

voditeljima i voditeljicama radio i tv programa,

pomorcima na moru,

stjuardesama i pilotima u avionima u zraku,

vozačima autobusa i kamiona na cestama svijeta,

svima onima koji rade ove noći

     a da ih nitko ne pozdravi,

nazdravljam trudnoj djevojci,

svakome tko je nešto obećao

i obećanje ispunio,

svakome tko nije pozvan na proslavu najluđe noći,

svakome tko je ustao

     da bi drugome ustupio mjesto da sjedne

i svakome tko više ne može ustati

jer je star i bespomoćan,

nazdravljam svakome tko štiti šume

i gasi požare,

svakome tko križićima ispunja loto listiće

i još uvijek se nada,

svakome tko hoda ulicom

i nema kamo otići,

svakome tko voli ali njega ili nju nitko ne voli,

svakome tko se trudi ali nikad ni u čemu ne uspije,

nazdravljam svakome

tko u najluđoj noći

nema nikoga tko bi njemu ili njoj nazdravio.

                                                                  31. prosinca 2014.

Sjećajući se Raymonda Carvera

Prošle su mnoge godine kako te nema.

Prije toga

nekoliko puta smo se rukovali,

isto toliko puta sjedili i pričali,

izmijenjali desetke pisama,

ti si se iznova oženio,

a onda si umro.

Mnogih koje smo zajedno poznavali

i družili se s njima

sada više nema.

Pitam se, mogu li za sebe uopće reći –

poznavao sam ih,

rukovao se s njima

i prijateljski grlio,

noćio u njihovim kućama,

čitao ih, prevodio.

 

Nadam se da sam već dovoljno sretan,

dovoljno povlašten

što sam te poznavao,

što sam još uvijek živ

i sada o svemu tome

svjedočim ovim riječima.

Jer za onoga koji živi

mora postojati nešto

čemu će se radovati –

unatoč starenja,

gubitka starih prijatelja

i sjetnog sjećanja na tebe.

                      19. ožujka 2015.

Sivo, sivije, crno

U mladosti sam se

zanosio stihom

“doći će smrt i imat će tvoje oči”

i doista vjerovao

da će smrt imati ne samo tvoje oči

nego i boju kose

pa čak i boju očiju,

a smrt, kakvu bi to drugu boju kose i očiju

mogla imati nego crnu?

Godine su prolazile, desetljeća

i najzad sam shvatio:

nije baš lijepo

a ni osobito zanimljivo

gledati smrti u oči

jer ona će doći

ali, sada znam, neće imati tvoje oči

prije će biti

pogled neke zle starice

koja dane provodi za prozorom

a noću se moli Bogu

da je ne uzme prije vremena,

ili nekog starca, samca

koji preko dana širom otvorenih usta

kunja na klupi u parku

a noću stenje i kašlje

suznih očiju –

jer, doći će smrt i imat će oči smrti.

                      24. ožujka 2015.

Ako

Ako pjesnik ne vidi nebo

     kako može vidjeti detalje o kojima

           W. C. Williams pjeva: “ne ideje nego pojedinosti”?

 

Ako ne čuje pjev ptica

     iz obližnjeg parka

           kako može čuti vapaj umirućih?

Ako ne osjeća radost

     u preko noći procvjetalom pupoljku

           kako može osjetiti slobodu stvaranja?

 

Ako ne zna čitati

     između redaka

           kako može pisati poeziju?

 

Ako pjesnik kao prorok života

     ne zna da pripada planetu Zemlji

           kako može pripadati ijednoj državi?

 

Ako pjesnik može povjerovati

     u propagandu riječi

           znače li mu išta riječi: život i smrt?

                                       26. srpnja 2015.

Zvuci jutra u Baronissiju

Rano izjutra dok još sviće

pokraj prozora kuće

u kojoj je smještena “Casa della Poesia”

protutnji poneka vespa

zatim iznova zavlada mir,

oko šest, prema strogo određenom tjednom rasporedu

jedan za drugim zaustavljaju se

u različite boje obojeni kamioni javne čistoće u

koje radnici svrstavaju

organske otpatke, aluminij, plastiku i papir –

oko sedam zakratko se

začuje gugutanje goluba,

potom glas dvije žene ili dva muškarca

koji mimoišavši se izmijenjaju nekoliko riječi

i sve upornije brujanje brojnih automobila

kojima se radni ljudi žurno odvoze na posao,

niotkuda ni najslabijeg laveža pasa

ili mjauka mačaka –

civilizirani ljudi

koji civilizirano

spavaju, bude se, peru zube,

ispijaju kave, odlaze na službu,

ručaju, odmaraju se

i ponovno vraćaju na spavanje

podnoseći infinitiv

svakodnevnog ponavljanja.

                      27. sprnja 2015.

Kostur života

Poput latica što iz godine u godinu neumorno otpadaju

s cvijeća grmolikih trajnica od kojih

na kraju neizbježno ostane tek povijena, suha stabljika

jednako tako se troši život ljudskog tijela.

Poremećaj ravnoteže započinje

s kosom koja otpada ili sijedi,

tijelo se povija

ili krivi na jednu stranu,

ruka ili noga je sve ukočenija,

ramena su bolna

pokreti ruku sve nespretniji

a koraci nezgrapniji –

oči sve slabije vide,

pogled je mutan

uši se naprežu

ali u njima je jedino tišina sveprisutnija,

okusi i mirisi

miješaju se i postaju neprepoznatljivi

i glava sve češće klone kunjajući –

uspomene iz mladosti

poput suhog, otpalog lišća

kao da šušte izdaleka

i trune se i sitne i gube

u detaljima koji

poput krhotina davno razbijene boce

bljesnu u mraku starosti,

svjetlost dana sve je kraća

a tama noći duža –

radosti djetinjstva zamijenile kojekakve bolesti,

oblik lubanje

sve izrazitiji

ispod ono malo mlohave, izborane kože,

sve dok jednog trena

život zauvijek ne iščezne iz tijela

a kostur

ostane prkositi vremenu.

                      29. srpnja, 2015.

Pogled u prozor

Otvoren prozor –

kakve li radosti oku

i mašti!

Taj pogled izvana unutra,

odozdo, s tla, prema gore,

prema prvom ili drugom katu,

pogled sam po sebi blago iskošen –

i sve ono što se otkriva oku

a zapravo se skučeno vidi –

dio bijelog stropa,

komadić razmaknute zavjese,

možda neka jednostavna šara

na staklenoj kugli lustera

ili vrhu starinskog ormara,

nečitljiv hrbat knjige ili

kristalna vaza.

Prizor je to od nekoliko koraka

ali, raspored predmeta

u toj prostoriji je nebitan

jer, dobro znam

taj prostor je nastanjen sjenama

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

i u svemu tome

nema nikakve tajne

osim skromne zavodljivostii prizora

koji i pored onoga što oko može vidjeti

i svega ostalog što se ne vidi

jednako draži maštu.

                      10. kolovoza 2015.

Izjava

Mjesec dana prije mojeg 60-og rođendana

napokon sam shvatio:

radnici su stoka,

komunistička partija je ubila samu sebe,

a Bog nikad

nije znao za lijeve i desne,

mitovi su to

koje smo sami izmislili, stvorili

i još uvijek ih marljivo

i bezrazložno dopunjujemo

vjerujući u

čuda, bogove, tarot,

proricanja i pretkazanja,

čak i čitanje sudbine

iz zrna graha na TV.

Ljudi

odjebite!

                      14. kolovoza 2015.