Pjevač koji sluti da je autor

VRIJEME JE ZA „MELOS“: Arsen će djelimice omekšan grupnim akordom kao i mediteranski kultiviranom impostacijom (u Šibeniku je pjevao u školskim klapama) zvučati doista kao domaća, blaža verzija vrućih talijanskih urlatora sa svim onim tipičnim grlenim štucanjem, glisandima i tremolima, čije je najistaknutije ime danas gotovo zaboravljeni Tony Dallara. Sjetili su ga se 2009. čelnici šibenske dalmatinske šansone Dušan Šarac i Branko Viljac kad su ga pozvali kao festivalskog gosta da nas podsjeti na svoju utjecajnu rolu u formiranju vokalnog stila na ovdašnjoj estradi. (Hm, čini se s posebnim naglaskom na šibenski napadački izraz koji s druge strane nalazi logično ishodište u glasnom težačkom tovernaškom pjevanju!)

Tako će hrvatski tisak prenijeti: „Pobjedniku Sanrema iz 1960. s pjesmom 'Romantica' osobito se veseli Arsen Dedić, Šibenčanin iz njegove generacije...“. Joe Sentieri, Celentano, Mina, Betty Curtis, pa i Modugno, na ovaj ili onaj način, kao suprotnost tradicionalnim raspjevanim glasovima kantilena - belkantistima i croonerima predvođenima Claudiom Villom, Lucianom Tajolijem, Nillom Pizzi, Nicolom Ariglianom, Johnnyjem Dorellijem, Ginom Latillom - miješali su elemente američkih R&B shoutera (poput Big Joea Turnera), pop-beltera (Johnnyja Raya i Frankieja Lainea, primjerice) i prvih rock zvijezda (od Elvisa do Plattersa, s Tonyjem Williamsom, ili teen-idola Paula Anke) u specifičnu interpretaciju koja je početkom 60-ih na Apeninima bila iznimno razglašena. Skoro svaka skladba u sanremskim finalima 1960., 1961. ili 1962. imala je svoju urlatorsku alternaciju. Na Zagrebu 62 domaća „urlatorica“ Ljiljana Petrović i djevojačke personifikacije američkih country-rokera Everly Brothersa zagrebački Duo Hani (Zdenka Kovačiček i Nada Žitnik) pjevale su u Vučerovu i Chudobinu vrlo popularnom hitu o „super-momku Andriji“ kako „divno i urlatorski pjevati znade“.

Arsen Dedić tražeći svoje mjesto pod estradnim suncem nedvojbeno je imao uho za ovu novinu i prilično ju je vješto kopirao što je evidentno na snimkama koje su prethodile transformaciji u introspektivnog autora-pjevača, u vokalni izraz koji se međutim nikad nije posve stišao do delikatnosti jednog Paolija ili Endriga. Mišo Kovač - Arsenov mlađi sugrađanin, također je slušao i pjevao Dallaru i na tomu izgradio osobenu i osebujnu interpretaciju – ponavljat će: „Arsen je mogao biti bolji pjevač od svih nas!“

„Kasnijih godina bilo je komentara da 'Arsen nema glas', ali ja sam svoj stil prilgodio sebi: ono što saopćavam, saopćavam diskretno, a ne vikom“, objasnit će Dedić Petru Lukoviću. „Al' tih pedesetih sam baš pjevački startao, bio zapažen, pa je nakon mog nastupa s kvartetom Prima u Glazbenom zavodu – kad smo pjevali „You'll Never Know“ od Plattersa – došao Muki Ružić iz kvarteta 4M da pita je li moguć moj transfer u Emovce!“, zaključit će.

Pa ipak „đenovežani“, a posebno Paoli, presudni su za ono što će o Dedićevoj pojavi slikovito zabilježiti srpski pisac Dušan Kovačević: „Arsenove pjesme bile su emocionalni pasoš jedne generacije s kojim se prešlo preko granice opisivanja svojih osjećaja“ ili, kao što je zaključio svojedobni naš pjesnički vunderkind, novinar i književnik, Željko Ivanjek: "u vremenu kada je kao vrlina važio samo kolektivni osjećaj i kolektivno postojanje, on 'ich formom' ističe značaj pojedinca." Konačno, Arsen je čuvši Paolijevu uspješnicu „Un uomo vivo“ - na San Remu 1961. izveli su je Tony Dallara i sam Paoli kao debitant – doživio ono što će se nazvati „identifikacijskim šokom“. Put slave vjerojatno najistaknutijeg iz „đenovske škole“ počinje godinu dan ranije s vlastitom „Il cielo in una stanza“ koju će proslaviti „tigrica iz Cremone“ (ali i obrnuto!), prva talijanska rokerica Mina, (pjesma je držala vrh talijanske top liste 11 tjedana, a engleska verzija ušla je u Billboardov Hot 100). Od tada Arsen i Gino postat će „umjetnička braća“. Dedić će pjevati Paolija, ali i Paoli Dedića („Vraćam se“ 1969. u internacionalnom programu Splitskog festivala); Paoli će 1973. biti kum na vjenčanju Arsena i Gabi, a 2005. u Lisinskom, pa ponovno 2009. u Tvornici, njih dvojica će podijeliti sa zagrebačkom publikom večeri za pamćenje.

I onda u odabiru za prvu EP ploču kvarteta Melos, Dedić zatečen, gotovo opčaran onime što je prepoznao u Paolijevoj skladbi, smjesta je snima. Još uvijek ne odustajući od Krimova, bit će doslovan - „Jedan živi čovjek“.

Melose su uz Arsena tada činili Mišo Doležal, otac Sanje – Novi fosili – Doležal (postat će meštar Plesove kontrole letenja i plodan tekstopisac te nezaobilazni „back-vokal“), Zdravko Konjević Kiška, kasnije poznati zagrebački stomatolog i Stanko Kućan Sten, ubrzo Vjesnikov istaknuti sportski novinar. Ploča nosi naslov, kako je onda bio običaj sa singlovima koji su sadržavali četiri snimke, „Kvartet Melos u modernom ritmu“. Uz Paolijevu pjesmu, snimaju Kinelovu autorsku „Za sretan put“ (Dedić je od svojih tinejdžerskih dana gajio iskreno poštovanje prema tom doajenu domaće popularne glazbe), standard američkih velemajstora mjuzikla Richarda Rodgersa i Lorenz Harta „The Lady Is A Tramp“ (u Arsenovu prepjevu „Lutalica“), a aktualnu uspješnicu sa San Rema 62, „Inventiamo la vita“ naprosto će prevesti: „Izmišljam život“.

„Un uomo vivo“, Jože Privšek, mladi slovenski meštar orkestracije, nasljednik legendarnog Bojana Adamiča, transkribirao je za orkestar RTV Ljubljane (koji Melose prati u sve četiri skladbe) prema aranžmanu Dallarine izvedbe. Sukladno tomu otpjevan je još uvijek bliže Dallari nego Paoliju. Drugu sanremsku, „Inventiamo la vita“, dakle kao „Izmišljam život“, potpuno frišku (San Remo se te 1962. odvijao od 8. do 19. veljače, a Melosi su svoj EP imali na tržištu već 2. kolovoza), preuzeo je od manje poznatog i jednako zaboravljenog urlatora, Rocca Montane.

Nakon izleta u solo-vode s twistom, treba napomenuti (ako već nisam!), dijeleći taj svoj diskografski debi s dva twist-instrumentala Ljubljanskog jazz ansambla, kada je, razvidno je, magnetom za kupce ploča bio razvikani ples, a ne njegovi izvođači, ovaj prošireni singl što ga i dalje predstavlja kao Melosova solista, otkriva ga nedvojbeno i kao njihova programskog ideologa. Bit će to zacijelo prvim nagovještajem stvarnih mogućnosti budućeg glasnogovornika naraštaja koji će tragati za kohabitacijom pametnog stiha i lake glazbe; prvim cjelovitim diskografskim izdanjem u kojem mladić koji obećava u svakom pogledu igra glavnu ulogu.

„Arsen je za mene bio važno ime još 1962. dok sam bio pretenciozni osmoškolac. Tada se na radiju neprestano 'vrtjela' 'Lutalica', pjesma kvarteta Melos s poetičnim stihovima 'Večeras treba zatvoriti sve prozore da kiša mjesečine ne uđe u sobu...', no svi smo u razredu znali da je u tom višeglasju glavna faca Arsen Dedić i da je to glazbenik pred kojim je velika budućnost. Tu i tamo bi se pojavio na televiziji, izgledao je nevjerojatno s tim bljedunjavim licem, velikim očima i klempavim ušima, ali smo ga valjda zbog toga i lakše upamtili. Već kada sam u jesen 1964. krenuo u gimnaziju, on je polako postajao zvijezda“, napisat će filmski kritičar „Jutarnjeg lista“ Nenad Polimac u spontanoj posveti na vijest o odlasku svog ranog idola.

Jedan drugi Arsenov štovatelj, beogradski akademski slikar Saša Stojanović, otkrit će nam zagubljeni dragulj te suradnje, vjerojatno također iz 1962., ranu akustičnu uspješnica slavnog Domenica Modugna „Vecchio frack“, jugoslavenskoj publici bliskoj po rasplesanoj verziji Đorđa Marjanovića s njegova debitantskog albuma „Muzika za igru“ (PGP RTB, 1959.). Dedić ju je, kao što znamo, izvodio još s kvartetom Prima (reći će da mu je Modugno prije „Volare“ bio draži), a onda je snima s Melosima, čini se za popularni „TV magazin“, donekle prilagodivši Marjanovićev inače fini prepjev, u posve nadmoćnoj inačici, bližoj  izvorniku, uz gitaru neizbježnog Marijana Makara, tada člana Zabavnog orkestra RTV Zagreb, i flautu koju je po svoj prilici svirao solist Zagrebačke filharmonije i utemeljitelj ansambla za „staru glazbu“ Collegium musicuma, profesor Muzičke akademije Theo Tabaka.

„Vokalni kvartet Melos djeluje već nekoliko godina, ali je početak njegovih stvarnih uspjeha nastupio dolaskom u ansambl Arsena Dedića, mladog talentiranog muzičara, aranžera i pjevača. Pod njegovim umjetničkim vodstvom Melosi sve češće i uspješnije nastupaju da bi punu afirmaciju doživjeli na festivalu Zagreb 62 s majstorskom interpretacijom kompozicije „Negdje“ Nikice Kalogjere“, stoji između ostalog u recenziji nepotpisana autora prvog EP-a Melosa u Vjesnikovu dodatku za program „naših i stranih radio i tv-stanica“, u rubrici „Diskoteka“ (od 19. do 25. kolovoza 1962.).

Da, Dedić praćen doo-wopom Melosa pjeva tu Kalogjerinu trećenagrađenu festivalsku skladbu (po publici), za koju je kao Krimov, naravno, napisao tekst,  u prepoznatljivom stilu urlatorskog epigona: „ne-e-e-gdje!“ (reći će: „kada smo prašili „Negdje“!).

ARSEN DEDIĆ PJEVA:  Sljedeća EP ploča izlazi u siječnju 1963. (29. siječnja, za neko „vrijeme vinila“ koje bi stavilo naglasak na domaću glazbu, još uvijek imam točan nadnevak!) i prva je u svakom pogledu Arsenova. „Arsen Dedić pjeva“, Jugoton će upakirati u unificirani modernističko pop-artovski omot s obostrano širokom rupom koja otkriva repertoar tog premijernog, potpunog Arsenovog izdanja, ovaj puta u pratnji ansambla svog tada čestog suradnika Nikice Kalogjere.

Ipak, treba reći, samo mjesec dana prije (27. prosinca 1962.!), u najavi Zagreba 63 (koji započinje 8. siječnja 1963.; ne čini li vam se to fascinantnim podatkom i za današnje pojmove?), na tržištu će se pojaviti tri 25-centimetarske longplejke s kompletnim sadržajem vjerojatno najambicioznijeg i najuspjelijeg festivala zabavne glazbe tadašnje države. Trajao je punih pet večeri (dakle, zaključno s 12. siječnja), a naknadno je proglašen od međunarodnih promatrača „europskim glazbenim festivalom godine“ dobivši visoko priznanje „Oscar Mondial“. Na prvoj od tih savršeno pripremljenih ploča bit će zabilježena nastupna Arsenova solistička festivalska izvedba. Otpjevat će skladbu „Jesenji dažd“, intrigantnog hrvatskog glumca, redatelja, književnika i skladatelja, Bračanina, rođena u Trstu, Milana Lentića, budućeg člana Studija 64, jednog od utemeljitelja tzv. zagrebačke škole šansone. S njegovom „Pozdrav svijetu (Dobar dan)“ 4M su predstavljali Jugoslaviju na Eurosongu u Madridu, 1969. Intrigantnog, jer između ostalog stihovi je pisao često na - ekavici! Uostalom takav je i „Jesenji dažd“.

Arsen dobiva priliku da se predstavi kao solist u alternaciji s jednom od najpopularnijih pjevačica jugoslavenske zabavne muzike Beti Jurković. Rođena Opatijka, na početku kao ljubljanska studentica s karijerom slovenske zvijezde, udajom za klasičnog hrvatskog skladatelja Boris Urlicha, Zagrepčanka od 1960., izvela je „Dažd“ u big band aranžmanu Stipice Kalogjere, dok je Arsen uz pomoć slovenskog aranžera Marija Rijavca u modernom triolskom slow-rocku, punom sanremskih odjeka, pjevao emotivno - od utišanih versova do refrenskih klimaksa - „daždi, daaaždi, daždi“! Pjesma će osvojiti 3. nagradu publike. (Na Zagrebu 63, Dedić će otpjevati u alternaciji s upravo stasalim pripadnikom generacije autora-pjevača Zvonkom Špišićem njegova „Milionera“ na nagrađene stihove Drage Britvića, pa će kasnije reći: „Na Zagrebu 63 pojavili smo se Špišić i ja i za mnoge je to bio početak novog stila u zabavnoj muzici“. Dopala mu je i skladba koja će osvojiti prvu nagradu žirija „Bolero u noći“ Milutina Vandekara i Alke Ruben - u alternaciji s Nadom Knežević. Nijedna nikad ranije nije objavljena na pločama. Radijske snimke u vlasništvu su Hrvatskog radija Radio Zagreba.)

Dakle, novi „produženi singl“ „Arsen Dedić pjeva“ sadržavao je prije svega aktualni hit s talijanskih top ljestvica, Modugnov „Notte di luna calante“, (u Krimovljevu prepjevu „Posljednja noć“). Zatim, tu su dvije francuske šansone iz sredine 50-ih: dobro poznata „Margaret“ pjevača i TV-zvijezde karipskog podrijetla Henrija Salvadora (prepjev muzičke urednice i suradnice Dramskog program RTV Zagreba Jelke Kušelj) i još poznatija „Mes mains“ velikog Gilberta Becauda u moderniziranoj slow-rock preradbi Nikice Kalogjere i Arsena Dedića/ Igora Krimova kao „Moje ruke“. Na kraju snimio je „Što da vam pričam“ Vilibalda Čakleca i Drage Britvića (radijski još popularnijom u izvedbi Ivice Šerfezija).

„Posljednja noć“, kao Modugnova kopija, i „Moje ruke“ - isposnički šansonijerski Becaudov izvornik (u originalu praktički samo s klavirskom pratnjom), Arsen sa starijim Kalogjerom već od uvodnog rezajučeg saksofonskog motiva prilagođava svom tada tipično naglašenom emotivnom stilu - postat će zapravo njegov oproštaj s vremenom u kojem je pokušavao držati korak s prvacima talijanske pop-scene. Premda će, recimo, izvedba Becaudeove „Mes mains“ biti jednom od najupečatljivijih Arsenovih, kad je riječ o preuzimanju pjesama iz repertoara drugih, i ovaj premijerni solistički singl ostat će zaboravljen na marginama njegove razvučene diskoteke.

Nakon zagrebačkog festivala iste godine u svibnju nastupit će i na Beogradskom proleću s „Prolećnim cvetom“, pjesmom Radoslava Graića, svestrana pjevača i autora različitih glazbenih žanrova (zabavne, narodne, starogradske, dječje) s diplomom solo-pjevanja na beogradskoj Muzičkoj akademiji (ali i diplomom povjesničara umjetnosti), kasnije vrlo cijenjena muzičkog urednika Televizije Beograd. „Prolećni cvet“ za festivalski EP-singl objavit će autor, a Arsenov natjecateljski nastup ostat će diskografski registriran u izvedbi kompozicije „Sada ne“, Mihajla Živanovića, klarinetista-solista Simfonijskog orkestra RTV Beograd te dirigenta i aranžera Zabavnog orkestra i vlastitog ansambla Fis dur.

„Prolećni cvet“ u tipičnom mekšem, revijskom aranžmanu Ferde Pomykala zabilježit će za radijski program (sačuvao ga je opet Saša Stojanović!), a rumba-rock verziju za sovjetsko tržište snimit će i nezaobilazni Marjanović sa svojim Plavim ansamblom. Arsen će s Graićem i tu biti među laureatima (skladba je osvojila 3. mjesto publike) s poticajem da tijekom 1963. pripremi drugu samostalnu ploču, ovaj put za Produkciju gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd, poznatu nam po akronimu PGP RTB. Bit će to prvi od njegovih izleta iz Jugotona k PGP-u, RTV Ljubljani, Diskotonu, uvijek se ponovno vraćajući matičnoj kući.

Naziv PGP-ova singla „To sam ja“ - po ustaljenoj praksi nafilan s četiri snimke - kao da je slao poruku: ovo jesam konačno ja! Za naslovnu je, dakle, odabrao skladbu Mauricea Vidalina i Gilberta Becauda „C'etait moi“, manje istaknutu u opusu slavna šansonijera, ali programatski Arsenu očigledno posebno važnu. Svojom mediteranskom notom (k tomu za razliku od originala u uvodu pojačanom efektom morskih valova) u emocionalno opuštenom, romantičnom tonu, trebala je biti njegovom novom estradnom slikom južnjačkog trubadura, uz napomenu: ploča je snimljena sa starom, već uhodanom Kalogjerinom ekipom.

Singl ipak počinje kod nas popularnijom, jednako relaksirajućom, jazzerski obojenom laganicom Freda Buscaglionea,  „Cigaretom“.

Na Talijanskoj čizmi nije samo „đenovska škola“ promicala autorsku pjesmu, istina ona je nosila epitet „intelektualne“, ali prije Paolija i društva, prije Modugna i Celentana, javljaju se duboko u pedesetima dvojica interpretatora slava kojih će prijeći granice zemlje opere, paste i pizze: Napolitanac Renato Carosone (u suradnji s tekstopiscem Nicolom Salernom Nisom; njihova „Torera“, recimo, snimio je kod nas Dušan Jakšić) i Fred Buscaglione (s prijateljem Chiossom Leom), nekonvencionalni lik talijanske kancone, imidža upravo razapeta između Humphreya Bogarta i Clarka Gablea.

Slava tog estradnog Mikea Hammera, vječno s cigaretom među usnama, slaba na žene, whiskey i brza kola, dotaknut će i naše obale; njegov miks džeza, latino glazbe, a kasnije i ranog rock 'n' rolla, te humora i ironije („Che bambola“, „Love in Portofino“, „Whisky facile“, „Una sigaretta“), učinit će ga popularnim, a „pink“ Thunderbird - pojam standarda obećane zemlje kojom je bio toliko fasciniran - odvest će ga kao i prve mitske junake njezine masovne kulture u preranu smrt već 1960., u 39. godini života. (Poginuo je u Rimu, na cesti, 3. veljače, točno godinu dana nakon što je u SAD-u „umrla glazba“ smrću Buddy Hollyja, Ritchiea Valensa i Big Boppera, i svega nekoliko sati prije premijere Felinijevog „La dolce vita“, čime su, kažu, de facto zaključene talijanske 50-e i započele 60-e.)

A „Ceste u noći“, „Le strade di notte“ Giorgia Gabera, još jednog Arsenova ranog miljenika, jednako delikatne i pregnantne izvedbe kao i prethodne dvije, dojmljivo nam svjedoči kako Arsen ozbiljno misli kada tvrdi „to sam ja“.

Ipak, na kraju zaključivši ovaj kantautorski četverolist s dotad nepoznatim nam Endrigom i imperativnom „Basta cosi“ ili „Dosta je toga“, doseći će dramu vrijednu Arsenove neporecive odanosti ovom Puležanu. (Sergio Endrigo je, za one koji ne znaju, rođen u Puli 1933., a izbjegao u egzodusu istarskih Talijana 1947.)

Stoga, repertoar u potpunosti preuzet od autora-pjevača kojima se divio, bit će po prirodi stvari tek na pola puta do „pravog Arsena“. Međutim, ova ploča stišane intonacije, introspektivna, melankolična akorda (bez raskoši „festivalskih orkestracija“), vješto prisvojenog – kao što je to uspijevao i s rimom - nimalo ne zaostajući za izvornikom, bez sumnje ogledna, prvi put nam jasno govori kamo Arsen smjera.

Ono što će nedostajati bit će vlastite pjesme.

(NASTAVIĆE SE)