Pjevati svoj život

Glazbeni kritičari, brojni znalci i znanci¸ kulturni poslenici osvrćući se na život i djelo Tome Zdravkovića prigodom obljetnica koje su se u međuvremenu taložile (redom 60, 65, 70 godina od rođenja, 10, 15, 20 od smrti) dižući mu spomenik i spomen-ploču, brojne legalne i piratske kolekcije, crtice, bilješke i eseje znali su ga uspoređivati s Charlesom Aznavourom, Johnnyjem Cashom, utjelovljenjem Himze Polovine i Arsena Dedića, čak tepati mu kao srpskom Elvisu.

Ali, po meni, ako ga je uopće uputno bilo s kim uspoređivati, on je na neki način ovdašnji Mr. Pitiful. Toma Zdravković je bio jugoslavenski Otis Redding, pjevač-autor u čijim se pjesmama i glasu čulo toliko preklinjanja i (samo)sažalijevanja da su mu američki DJ-i puštajući njegove ploče dali taj nadimak. Big O ga je stoički prihvatio odgovorivši istoimenom uspješnicom „They call me Mr. Pitiful/ Baby that's my name now, oh/ They call me Mr. Pitiful/ That's how I got my fame“, okrenuvši moguću rugalicu u svoju korist. Od njegovog prvijenca These Arms Of Mine do zaključne (Sittin' On The) Dock Of The Bay pjevao je uvijek u ich formi o sebi, o svojoj tuzi, ljubavima, i kao što će reći njegov kompanjon, slavni gitarist Steve Cropper, koji mu je pomogao napisati neke od Staxovih najvećih uspješnica: „S Otisom u pjesmama bilo je jednostavno: sve je bilo ja, pa ja; ja sam Veliki O; mene zovu gospon Tužni; ja pjevam ove tužne pjesme; ja sam napustio svoj dom u Georgiji“. I've Been Loving You Too Long (To Stop Now), My Lover's Prayer, Pain In My Heart, That's How Strong My Love Is, I'm Coming Home, Just One More Day, Let Nothing Separate Us, I've Got Dreams To Remember su ostrašćenim, paćeničkim glasom, koji je prevladavao običnost rima, izrastale u sentiše naraštaja „ljeta ljubavi“, premostile Atlantik i postale soundtrack „generacije 68“ učinivši njihova vlasnika besmrtnim. „Immortal Otis“ je te 1968. bio i pločom naše mladosti.

Georgia i Pečenjevac

I Toma Zdravković je bez sumnje shvatio da je sposoban tugom osvojiti svoju publiku. Ako je u nekom trenutku bilo i poze u tome (čega je, uvjeren sam bilo i Otisovu poslovnom duhu), ako je – kako su neki vidjeli njegove ljubavne boli – i imao potrebu da se „zaljubljuje u ljubav“, kod njega se ubrzo između fikcije i stvarnosti izgubila granica I on je uistinu počeo živjeti svoje pjesme ili je zapravo počeo pjevati svoj život. I za to mu nije bila važna poezija kao umjetnički čin. Njegove pjesme neće vam bogzna kako izgledati na papiru, ali kad ih pjeva vjerovat ćete mu. Prava poezija najčešće doživljava potpuno suprotan efekt onda kada je nadobudni umjetnici uglazbljuju. Ne vjerujete joj! I ovo već ponavljam. Oduvijek sam s nepovjerenjem gledao na „projekte“ „pjevam pjesnike“. S rijetkim iznimkama, znam, bio sam u pravu.

I naravno, premda su obojica bili djeca sela (Otisov Dawson u Georgiji bio je u suštini jednak Tominu Pečenjevcu, ili Pečenjevcima!) i nosili u sebi svatko svoj „country“, sirotinju, nemir i snove, kasnije skladajući i pjevajući svatko svoj idiom duše ili soula izrasli su u bitno drukčije osobe njegujući sasvim različite životne filozofije. Za one koji pridaju važnost horoskopu, ako je Toma rođen 20. rujna (a ne 20. studenog, kako negdje stoji), a Otis je rođen 9. rujna 1941. onda su obojica Djevice! „To je pasivan ženski znak, promjenjive kvalitete, melankoličnog temperamenta. Djevica je znak koji teži savršenstvu, o svemu ima svoje mišljenje (teško ju je uvjeriti u suprotno). Djevica drži do svoje obitelji i jako ju cijeni. Djevica stoji čvrsto na zemlji, stvari vidi onakvima kakve one doista jesu, a detalje usavršava do najmanje sitnice. Ne prepušta se emocijama, sve se mora temeljiti na logici i svom životu mora dati red“, naći ćete u Wikipediji o karakteristikama osoba rođenih u tom astrološkom znaku. Ako je tako, onda Toma, uz tek male podudarnosti, zasigurno nije rođen 20. rujna, dok bi se za Otisa gotovo sve rečeno moglo potpisati!

Toma je odlično zarađivao i enormno trošio. Rulet, poker, alkohol, cigarete, noćni život kafanskog pjevača, učinili su svoje (u noći krez, u jutru bez!); krhke konstitucije, zdravlje je plaćalo danak. I žene. Pored svih onih opjevanih i neopjevanih, onih što ih bilježe njegova biografija, intervjui i priče, tu su i iz matične knjige vjenčanih: Olgica, Milica, Nada. Nakon druge diskografske petoljetke, one uspješne, 1974., preko Zapadne Njemačke odletjet će za Kanadu.

Mjesece osvješćivanja u ambijentu života na sjeveru ogrijat će nova ljubav: Gordana – četvrti i posljednji brak, drugo dijete (nakon Žakline iz braka s Olgicom), sin Saša. Ali u Kanadi će se susresti s novim zdravstvenim problemima, dapače, s dijagnozom raka prostate, s dvjema operacijama i ozbiljnim lječničkim imperativom: uredan život, bez alkohola! I zov zavičaja postaje nepodnošljiv (Jugoslavijo/Uželeh se majko, Beograda, 1978.).

Po povratku, nakon četverogodišnje odiseje, mlađi brat Novica, također pjevač i autor – ostat će, kako je to čest slučaj, zauvijek tek mlađi brat – napisao mu je nekoliko tekstova od kojih će Umoran sam od života postati devizom Tomina mukotrpnog hoda po novotkrivenoj ivici „tamne strane mjeseca“. „Umoran sam od života/ umoran sam od kafana/ umorno je srce moje, umorno/ jer na njemu leži rana, dugo već/ stare rane iz mladosti, što su ostale“, zabilježit će se 1979. najprije na albumu Toma Zdravković i orkestar Romalen za RTV Ljubljanu u aranžmanu glasovitog Dragana Kneževića, a onda će Tomine gorko-slatke 80-e i povratak matičnoj kući započeti sa singl verzijom u aranžmanu harmonikaša Zorana Pejkovića i pratnji njegova sastava Bis, kada će u tonalitetu za stupanj spuštenom i unekoliko preharmoniziranoj izvedbi, u kojoj će doduše jednako dominirati most s jecajem violine i refren alla marcia, biti zamjenjena izvorna andaluzijska kadenca malim orijentalnim mol-dur obratom, što će na kraju ostati onom češćom inačicom; pjevali su je mnogi od enfant terriblea srpskog folka Ace Lukasa, Tomina pobratima Kemala Montena do zvijezda world musica Kultur Shocka. I ona će postati jednom od njegovih brojnih kafanskih himni.

Karamazov, boem

Čekaj me, Dva smo sveta različita, Toma Zdravković, E, moj brate (za Jugodisk), Da l' je moguće, Evo me opet, Kafana je moja istina, tih 80-ih, sedam albuma u nizu pretvorit će pjevača potrošnih singlova u vlasnika zlatnih, platinastih i dijamantnih albuma, istodobno ga razotkrivši kao autodestruktivnog, tragičnog balkanskog Orfeja. Od ključnih pjesama kronološki poredanih zatvorit će se scenarij nesretnog idola. „Pitate me što ovako živim/ što pred zoru zatvaram kafane/ ciganima zadnju paru dajem/ kad sviraju pesmu moj Milane/ Pustite me da živim svoj život/ da se smejem i da suze lijem/ pustite me na miru da živim/ i da svoju zadnju bitku bijem“.

Pustite me da živim svoj život s albuma Čekaj me, prvog iz 80-ih, postat će porukom čovjeka kojeg je izjedala spoznaja o vlastitoj slabosti, o nemoći da se nosi sa životnim „orkanima i tornadima“, kako je pjevao u onoj do bola istinitoj Dotak'o sam dno života. „Šta je to u meni/ što se zove tuga/ možda refleksija/ nekakvih daljina/ il' zidovi tmina/ prostora dalekih/ il' bič nekog Boga/ što mi dušu šiba/ Ja se samo pitam/ nikad neću znati/ zašto li sam rođen/ zašto ću nestati“.

Šta je to u meni tri godine poslije, s albuma jednostavnog naslova Toma Zdravković, kontemplativan je country-waltz (kao da je ispao iz Humperdinckove borše 60-ih) što govori u prilog slike o Tomi kao „Karamazovu, boemu“ – kako ga je naslovio nad odrom prijatelj mu i pjevač Zoran Kalezić – sa svim osobinama karamazovštine, čija je tragedija po definiciji „u nemoći da prevlada stihijni, nagonski dio svoje prirode“. „Prolaznik sam samo u tom svetu bio/ igrao boema pevao I pio/ nekad za trenutak srećan san sam snio/ a večitu tugu u dnu srca krio“. Svirajte noćas samo za nju dolazi s istog albuma kao potvrda rečenog koju mu je na glazbu hitmejkera Aleksandra Koraća u rime pretvorio Atanasije Taso Savić, narodni pjesnik iz Čačka.

„Ja plaćam, vi pijte/ napijte srca žedna/ družino moja jadna/ sudbino moja bedna/ za ovaj tužni život/ malo je čaša jedna“ napisala mu je bivša šlagerska pjesnikinja Radmila Mudrinić za Jugodiskov album E, moj brate iz 1986. poštujući u potpunosti njegov copyright na zadanu temu. LP Da l' je moguće koji je pratio pompozno najavljivanu „poslednju turneju Tome Zdravkovića“, de facto oproštaj je s ljubavnim pjesmama, kojeg će na neki način podcrtati Montenova Pesme moje („Jednog dana kada odem/ jednog dana kada odem ja/ ostaviću pesme svoje/ da ih staro društvo zapeva... O, Danka, Danka, Danka/ O, Marija/ Hej, Branka, Branka, Branka/ prokleta je ova nedelja...“). Zapravo Toma i Kemo su imali sličan glasovni timbar, sličnu biografiju i u pjesmama i u životu, „dva slavuja“ kako ih u jednoj zajedničkoj emisiji 80-ih predstavila TV Sarajevo, skoro toliko slični da ih je i uspoređivati dosadno. O jednom govoriti kao da govorite o onom drugom!

Kafana je moja istina

Naslov sljedećeg iz 1988. Evo me opet bit će poput magupskog odgovora na ono „poslednja turneja“, šale koju će međutim zaključiti ponovno ona ista fatalistička Pustite me da živim svoj život. I onda: „Da li si mi verovala ženo jedina/ da li si mi verovala, dal' si praštala/ Kad sam tebi dolazio mrtav umoran/ da li si mi verovala da sam bio sam/ Kafana je moja sudbina/ ona me je sebi uzela/ kafana je moja istina, ženo jedina...“, napisao mu je, kao bračnu i životnu ispričnicu zabludjelog supruga i čovjeka, njegov urednik i prijatelj Blagoje Košanin, koji mu je onomad 1969., na Ilidži, pomogao kao novopečenoj diskografskoj zvijezdi, da se upiše među laureate (2. mjesto) s pravim narodnjakom Odlazi, odlazi.

Na kraju, Kafana je moja istina, završetak je ubrzane trilogije ostvarene u suradnji sa sjajnim gitaristom, Farukom Jažićem i njegovim orkestrom; ubrzano objavljene u proljeće 1990. sa slutnjom na oproštaj od života i države kojoj je Toma pripadao. Da, napisao je onu pjesmu o Jugoslaviji, ali su ga pretekli Danilo Živković i Milutin Popović Zahar. Pisao je i pjesme posvećene Titu, ali su od jedne u tadašnjem protokolu oprali ruke pa je O stari, stari, postala O, majko, a drugu je napisao kao loše prikrivenu odu ocu Da mi je stari živ. I Toma se borio, ali snaga je kopnila. Vidljivo je to i po sadržaju te posljednje ploče. Pored naslovne Košaninove, tu su još tri drugih autora: doktor za rock’n’roll Milić Vukašinović i Slobodan M. Kovačević bivši član Indexa, Pro arta i Mora napisali su svaki svoju, Sećaš li se, Sanja i Majko, a brat Novica Plakala je. Zelena reka je remake Tominog hita iz 1973. snimljenog za RTV Ljubljanu, a na odjavnoj špici je, znamo već, Šta će mi život. Da, Ruže kojom završava prva strana posljednje studijske ploče bila bi za svakog pjevača narodne glazbe posve čudan gost, osim za Tomu Zdravkovića. Jazzerski intro otkriva pjesmu koju je harmonizirao producent Jažić (Toma sigurno nije svirao f-mol s E u basu!), a pjesma vuče na poznati evergrin iz 70-ih Feelings.

Rekao bi Toma: „nek se lude čude!“ Zdravković, naravno samoljubiv, kao što svaki uspješan pjevač i autor jest, očito nikad nije oklijevao prihvatiti pjesmu ili suradnju drugih, ako je osjećao da je to ono pravo. Kantautor u njemu pjevao je Dragomira Ristića, Radoslava Graića, Aleksandra Koraća, Milutina Popovića Zahara, Mišu Markovića, brata Novicu, Miodraga Todorovića Krnjevca, Selvera Pašića, Konstantina Simonova, Željka Krznarića, Košanina, Montena (naročito Montena, s njim je uvijek bio spreman pjevati, oni su zapravo bili srodne duše ili pravi „soul mates“); od prve ploče s Mirkom Šoucom, s orkestrima Duška Radančevića i Ace Stepića, ansamblima Žarka Josipovića Škule i Dragana Bendekovića, u aranžmanima i produkciji Ilije Genića, Dragana Kneževića, Žarka Vukašinovića, Ljubiše Pavkovića, Borisa Bizetića, Zvonimira Skerla, Zorana Pejkovića i Faruka Jažića, s legendama Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Bokijem Miloševićem, Žarkom Petrovićem.

Pisao je on za druge, za Mehu Puzića (Majko, majko, što je na pragu 70-ih prodano u gotovo 400 000 primjeraka!), za Vasiliju Radojčić, Mirjanu Barjaktarević, naravno za Silvanu. Bio je čovjek suradnji i preskakanja barijera: iz kafane zvali su ga ravno na Beogradsko proleće. Njegova pojava među zabavnjacima i toaletama ondašnje beogradske šminke u Domu sindikata te 1969. bila je poput dvije godine ranije, u kasno proljeće 1967., izlaska Otisa Reddinga i njegovih Stax puhača pokraj gitarističkih bendova na pozornicu Monterey Pop Festivala pred halucinogenom masom Djece cvijeća.

Da, što se u međuvremeno događalo s Otisom Reddingom? Mr. Pitiful je iz Dawsona s roditeljima, kada je njemu bilo tri, prešao u Macon, grad od pedesatak tisuća stanovnika, u središtu Georgije. Otis je bio najstariji od šestero djece: tri mlađa brata i dvije sestre. Usput, Toma je bio treći od njih petero u Dušana i Kosare Zdravković: Aleksandar, Ivan, Toma, Mirjana i Novica. Reddingovi su došli u grad Little Richarda. Bit će on prvim uzorom mladom Otisu. Ali Otis je ubrzo otkrio topli soul i dotjeran izgled Sama Cooka. Bit će Cook njemu ono što je isprve Macias bio Tomi. U svakom slučaju Otis nikad nije uspio dostići baršunastu boju i sofisticiani imidž svog idola, no emocija mu nije falilo, imao ih je na pretek, naravno kao i Toma. Od Tome mlađi tri godine, tri godine ranije snima prvu ploču (posve u skladu s brzim ostvarenjem američkog sna) i sve je potom išlo filmskom brzinom. Slava, bogatstvo i – smrt. Otis nije bolovao, osim u pjesmama. Smrt ga je zatekla u padu vlastitog aviona u zaleđeno jezero s bendom na putu za svirku. Bilo je to 10. prosinca 1967., Toma je tek sa sastavom legendarne kafane Stadion (šef orkestra bio je Dule Nivo!) radio demo snimke za prvu zlatnu ploču. Otis će svoj prvi broj 1 dostići posthumno.

Istina, imao je i on Silvanu Armenulić koja se zvala Aretha Franklin i koja mu je donijela vrh američke top ljestvice s Respectom već 1965. Ostavio je iza sebe suprugu, dva sina i kći, Big O Ranch, konje, uništeni avion i Otis Redding Enterprises sa sačuvanim pravima njegova glazbenog kataloga. E, uz mnoge razlike to je ona glavna, Otis je znao s novcem: Mr. Pitiful u pjesmama, u životu, doduše vrlo kratkom – srećković. Kod Tome, znamo, nema razlike, ali ipak valja primijetiti da je živio (ili patio) dvostruko duže od Otisa. Činilo se da je po svemu sudeći novac bio zadnja rupa na njegovoj životnoj svirali. Je li time, na neki način, bio sretniji od Otisa? Može li itko dati odgovor na to: Sartre, Camus, Putovi slobode ili Mit o Sizifu, Dostojevski i Braća Karamazovi? Ijedna knjiga, ijedna filozofska misao? Daje li odgovor sam pjevač koji bližeći se kraju priznaje „kada bih se ponovo rodio, radio bih sve drugačije“. „God only knows“, rekao bi jedan drugi patnik, doduše još živi. Tomi je jedino preostalo pjevati, pjevati dok god je to išlo. Do one treće „posljednje turneje“ kada mu, kao u onoj basni, možda više nije trebalo vjerovati, a vjeruje se i danas!

Kako sam upoznao Tomu Zdravkovića

Ova priča o Tomi Zdravkoviću (ili možda ambicioznije shvaćeno: mala studija), započela je druženjem s njegovom Šta će mi život, u vrijeme kada nisam ni znao tko joj je autor, a zaključit ću je s trenutkom kada sam se počeo družiti s „pjevačem najtužnijih očiju na svijetu“, kako su ga ponekad nazivali.

Vrijeme je MESAM-a, Međunarodnog sajma muzike u Beogradu, drugog po redu, što znači da je godina 1985. Ne znam samo zašto je bio međunarodni, možda zbog par fantomskih izvođača iz inozemstva, kojih se danas više nitko ne sjeća. Njegov prošlogodišnji pobjednik kontroverzni Oliver Mandić očekuje pobjedu i ove godine s Pomagajte, drugovi, skladbom s upravo završenog i nekoliko godina iščekivanog albuma Dođe mi da vrisnem tvoje ime. Dođe mi, dođe mi... album koji se u početku zvao i Možeš me pobediti večeras – kao takav je najavljen i na promotivnom singlu, tog prvog slavodobitnika novoutemeljenog MESAM-a, s jednako folkom obojenom, Pitaju me, pitaju, oko moje – mukotrpno se rađao gotovo tri godine i činjenica da je upravo završen bila je dodatnim razlogom što mi je glava bila u blagoj alkoholnoj izmaglici nakon finog ručka u Dva jelena. Obrad Jovović, ovdje već spomenut po zaslugama vezanim za početak Tomina diskografskog uspona, predložio je da odemo na digestiv do njega doma, u Novi Beograd.

Dogovorio se već ranije sa Zdravkovićem da mu ovaj donese kasetu s prijedlogom novog repertoara, pa je to sva prilika da se usput i upoznamo. Naime, početkom listopada prilično naglim odlaskom Jugotonova dugogodišnjeg glavnog i odgovornog urednika Dubravka Majnarića imenovan sam vršiocem te važne dužnosti s čvrstom odlukom generalnog Mirka Bošnjaka da to preuzmem i za trajno. Dakle, bilo je to neobično upoznavanje. Sjedili smo u Obradovoj kuhinji nas trojica (Obradovih, naravno, nije bilo doma), za običnim kuhinjskim stolom, s vjerojatno običnim kockastim stolnjakom, pili smo neku kleku ili stomakliju, ili, bit će ipak po efektu kojeg je izazivala, ljutu crnogorsku lozu. Prethodno me je Obrad upozorio da s Tomom nije baš uvijek lako. Nije bio sklon bezrezervnoj bliskosti i brzom sklapanju prijateljstava unatoč legitimaciji kafanskog čovjeka. Kasnije sam često znao primjetiti tu njegovu distancu prema društvu u kojem smo se znali zateći. Ali, dugogodišnji šef beogradskog predstavništva i Tomin intimus je vjerovao u mene, uostalom uživao sam status čovjeka koji zna s ljudima. A sve je govorilo da me je i svojski nahvalio, jer je pjevač doista znao prilično detalja iz moje biografije, o sviračkim danima, o „novom talasu“, i činilo se dobro prihvaćao „to ti je sada novi šef, Dado“ situaciju.

U svakom slučaju ispalo je da je on više znao o meni nego ja o njemu. Bilo kako bilo, obostrana simpatija na prvu bila je evidentna. Smjesta smo bili per tu i glupavo smo se smijuljili dok je Toma s portabl kasetofona puštao svoje nove snimke, nekako teško shvatljivo nadmoćan u skoro morbidnoj potrebi da s vremena na vrijeme nazdravlja s „neću ja još dugo s mojom bešikom, ali ko ga jebe, pijmo, živi se jednom, život je bez reprize“. Da, izgledalo je sve u najboljem redu do onog pogleda sa znakom pitanja po završetku polusatnog preslušavanja. Obično, tijekom takvih seansi, istrenirao sam se da u glavi pažljivo složim komentar, nastojeći za svaku pjesmu naći prikladnu ilustraciju; posebno je bila važna rečenica s kojom ću započeti svoju stručnu ekspertizu. Ovaj put, očito nisam izabrao najbolju, što je kasnije – kome god sam to ispričao – lucidno protumačeno promilom nakrcanih maligana.

„Čovječe, pa pjesme su ti super, još kad bi ih pjevao Mišo!“, izlanuo sam, valjda previše iskreno. „Koji, bre, Mišo?“ Vidio sam u njegovom oštrom i iznenada razbistrenom pogledu da usporedba, koja je naravno trebala biti kompliment autorskoj strani njegove ličnosti, istodobno kao i na tragu one o Tomi kao nejakom pjevaču, ne da nije naišla na razumijevanje, nego...

„Pa, Mišo, Mišo Kovač...“, nastavio sam jamesbondovski hrabro, ali utišane intonacije, zastavši kao pile koje je shvatilo da će ga za tren progutati piton. „Ma, ti si k***c, a ne glavni urednik! Obrade koga si mi ovo doveo“, prešao je pogledom preko zbunjenog šefa predstavništva i vratio se meni: „Ma, koji Mišo Kovač, u vreme kada je on tek počeo u Kristal baru i tamo u Topčiderskoj noći, ja sam bre već bio zvezda: Toma Zdravković, zvezda!“, ponavljao je ozbiljno ljutit.

 „Bože, štomi je to trebalo“, proletjelo mi je mislima, požurivši ga odobrovoljiti s nečim kao „pa ti si kompletan autor i pjevač u jednoj osobi, nisi valjda krivo shvatio to s Mišom, Mišo je moj, iz istog smo grada, a osim toga i sam znaš da sjajno prodaje...“ itd, itd.

Da, bilo je to upoznavanje na alkoholni način, kojeg nikad nisam zaboravio. Tu nemilu epizodu, koja je prijetila da mi već na prvom koraku ugrozi autoritet među narodnjacima na sreću, platio sam isključivo posrtanjem vlastita ega u vlastitim očima. Tješio sam se da je takvo nešto moglo biti i očekivano jer su se naspram Tomi Zdravkoviću u mojoj glavi još uvijek vrtjele na tisuće ploča od Elvisa do Otisa, gnijezdili ostaci još svježe novovalne euforije, trijeznilo od mamurluka fantastičnog uspjeha tinejdžerskog Soldatskog bala, zvuka Sobe 23, a možda ponajviše što pored tzv. novog primitivizma i Pušenja s Dok čekaš sabah sa šejtanom nisam bio spreman dočekati i takvog šejtana kakav je bio on sam.

Konačno bila je to jedna od onih neugoda koje vam se usjeku u memoriju za čitav život i zbog kojih možete jedino zažaliti što niste bili dovoljno oprezni ili mudri, kakvi inače, u sličnim situacijama, obično jeste. Opet, da se to nije dogodilo, pitanje je bih li uopće pamtio kada I kako sam upoznao Tomu Zdravkovića.

Epilog je bio sljedeći. Toma Zdravković je spomenuti demo pretvorio na proljeće 1986. u album E, moj brate, za drugog diskografa – Jugodisk (označen kao „briljantni“ (!), hoće reći više nego uspješan). A od jeseni Obrad Jovović više nije bio šef u Nušićevoj 27. Iskreno, ne sjećam se što je bilo razlogom da se nakon skoro četvrtstoljetna života s Jugotonom odluči za drugu kuću. Računam da je razlog bio prozaičan – bolja plaća. Vjerujem, da njegovu odlasku za predstavnika RTV Ljubljane nije nimalo kumovao onaj više humorni, nego ozbiljan gaf. Tim prije što smo Toma i ja postali odlični prijatelji i suradnici. Njegova velika završna diskografska trilogija koju su poticali novi šef Jugotonova beogradskog predstavništva, moj vršnjak i odličan glazbenik, dugo član Tominog pratećeg benda – Vlada Ordagić i jedan od Jugotonovih urednika narodne glazbe, spominjani skladatelj i povremeni pjesnik – Blagoje Košanin, te sjajni producent i aranžer – Faruk Jažić (obojica nažalost, kao i Obrad Jovović – pokojni), umišljam si bila je labuđi pjev dostojan svog pjevača, barem malo zahvaljujući nastojanjima Mirka Bošnjaka, čelnog čovjeka Jugotona i mojem vlastitom da se osjeća ravan stilu, kojeg je predanošću i bogomdanim talentom, kako je Cune rekao, sam i stvorio.

Ovo je stoga i posveta svim imenima iz ovog teksta „s kojima je Toma podijelio I dušu i srce“ (kako reče jedan od njih, Zoran Kalezić), prije svega svim onim zanesenim majstorima instrumenata (moguće i ne baš najvještijima, svejedno!), što su mu se kao kralju tuge predavali bez ostatka, njihovim kantilenama i stihovima kada ih je on činio svojima, kako je učinio i sa stihovima povremena mokrog brata Tihomira Bralića priznavši na kraju, ono što su svi drugi osjećali od samog početka: bez čega bi njegov život bio besmislen.

„Svirajte, Cigani, samo za mene,
ja možda ispijam posljednje čaše,
i kada umrem žaliću samo
što neću čuti tambure vaše...“

* Ogled o Tomi Zdravkoviću prenosimo iz knjige “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists” sa dozvolom autora

* Posebna zahvalnost Nikoli Kankarašu, uredniku Facebook stranice posvećene Tomi Zdravkoviću za korišćenje ekskluzivnih fotografija