Pljus i Pljas
Kasparu Šlihu, iz usta se dimila cigareta
Dok je pod pazuhom nosio dva šteneta.
„Pa da“, povikao je Kaspar Šlih
U reku ću baciti njih!“
Hop! poletelo je štene u luku –
Pljus! I nestalo u klobuku.
Hop! za njim i drugo ode –
Pljas! I ono usred vode.
Vratio se Šlih, daleko mu bila kuća.
Nema Šliha i nema kučića.
Odjednom iz šume, kao vetar,
Izleteše Pavle i Petar
I istog trena kao meci
Nestaše u mutnoj reci.
Nije prošlo ni minut-dva,
K obali plivaju oba.
Izlaze iz reke, mlateći nogama
Sa štencima u rukama.
Petar je viknuo: „Ovaj je moj!“
Pavle je viknuo: „Ovaj je moj!“
- Ti ćeš biti Pljus!
- Ti ćeš biti Pljas!
A sad trk kući sve u kas!
Petar, Pavle, Pljus i Pljas, na kraju ove sage
Odjuriše kući iz sve snage.
1936.
*Preveo s ruskog Ibrahim Hadžić