Dorin dnevnik (7)
Auto

Photo: thequeerfrontier

Pluća su htjela novog dečka

* Čega evo

21.10. 1995.

Jutros sam se probudila kao društveno biće. Shvatila sam da čovjek ne može živjeti sam. Zato sam skinula spavaćicu i onako gola pozvonila na par susjednih vrata i pozvala ih da svi dođu kod mene na kolačiće i leus. Neki su se u znak zahvalnosti bacili na mene, a neki su se bacili samo pitarom. Sada potpuno  shvaćam Karotu koja mi se žalila da nije lako vodit ljubav na pločicama. Naročito ako su pločice u obliku. Doduše tri pločice mogu bit parne, ali je važno da su ostale plinske.

Sjećam se kad je Mislav pitao svoju baku Šimicu: “Bako jel još živa tvoja pokojna mama?”, a baka bi ga najprije pomilovala po glavi, a tek onda bi mu odrezala uho. E, tad je nastao problem, šta s uhom? Bacit ga se ne isplati, za skuhat je pretvrdo, jedino ostaje odnit ga na pazar i prodat.

I otiđe baka Šimica na pazar, izloži uho i počne vikat: “Živila komunistička partija na čelu sa barunom Trenkom!”. Kako je to bilo za vrijeme šestojanuarske diktature, padao je snijeg i prekrio uho, tako da je baka uzalud vikala.

Nakon nekog vremena Mislav je zaprosio Dušanku, šta je ova shvatila kao provokaciju i udala se za njega. Dušanka je imala tri sina i bronhitis, ali kako Mislav za bronhitis nije htio ni čut, to je Dušanka mijenjala s Boženom bronhitis za leukemiju, od koje je za nekoliko dana umrla. Sinovi su tražili od Mislava da je pokopa u zajedničku grobnicu s pokojnom Šimicinom mamom, ali mama nije pristala.

Ipak su na kraju našli zajednički jezik. Bio je to jezik koji se rabio u doba Ilirskog preporoda u Portugalu. Tu se posebno isticala sljedeća rečenica: “Linotipom u blagostanje”.

Kad su prošli, svi smo odahnuli, a bilo je onih koji su se zauzimali. Nikša je pitao Olgicu da li bi voljela kuću s bazenom, a iza kuće zelena livada s igralištima za tenis, golf i jajnike. Olgica se zamislila i pitala da li bi tamo bio poster Kiće Slabinca i Vladimira Kočiša – Zeca, a kad joj je Nikša odgovorio potvrdno, ona je popila otrov.

Možemo mi uć u dva ili tri posla, ali ako djelujemo kružno, uvijek može doć do zasićenja. Tako je jedna moja prijateljica, koja se svima predstavljala kao moja prijateljica i za koju su svi govorili: “Ono je Dorina prijateljica”, jednom gospodinu rekla: “Ja sam vam, znate, Dorina prijaeljica, a on je odgovorio vrlo ružno – citirat ću po sjećanju: “Ma boli mene patka za tebe i tu Doru”.

Ja sam se pravila da ništa ne znam, pozvonila sam mu na vrata i kad mu se pojavila žena ja sam rekla: “Oprostite, došla sam vam vidit muža, čujem da ga boli patka”. Primila me u tinel, gdje se uskoro pojavio taj gospodin. Ja sam rekla da sam ja prijateljica one gospođe koja mu se predstavila kao moja prijateljica, a on je rekao da boli njega patka za mene i za nju. Ja sam inzistirala da kaže za koga ga boli više, a on je rekao da ga najviše boli općenito. Molila sam da mi pokaže di ga to boli, a on je izvadio patku, i kad smo izmjerili trokutom, utvrdili smo da ga boli 8,3 cm od vrha glavića. Ja sam mu čestitala, jer je to najbolji rezultat do sada. Naime, jednog mog kolegu, koji je do tada imao najbolji rezultat, bolilo je 7 cm od vrha.

Nakon što sam mu izmasirala tu di ga je bolilo, razmijenili smo prelazne zastavice i dentjere i dogovorili se da se rastanemo. Rastanak je protekao.

 * Ustupak konju

1.12.1995.

Jutros sam se probudila, mada mi je Radojka rekla: “Dabogda se ne probudila”. Mene se to toliko dojmilo da sam prvi čas pomislila da se uopće ne probudim, ali sam ipak popustila pritiscima iznutra.

Naime , jetra je bila žedna, pluća su htjela novog dečka, a oči su žudile za konsonantima. Srcu je bilo svejedno probudila se ili ne probudila, a mozak je radio kolut naprijed, dva koraka natrag. To me toliko zainteresiralo da sam ga pitala kako mu se ne zamanta dok radi kolutove, a on mi je rekao da će mi dat jedan primjer. Kad sam zatražila dva, poslao me k malom mozgu po drugog, a da mi on ne može dat samo jednog.

Došla sam kod malog mozga i predstavila se ovim riječima: “Ja sam lav, sviju zvijeri kralj, kad zaričem gromkim glasom, pustinja se trese”. On me zamolio da sjednem, ponudio me aer-konjakom što me toliko opustilo, da smo vrlo brzo stupili u intimne odnose. To mi je bilo prvi put u životu da sam to radila s mozgom. S obzirom da je bilo predivno, brzo sam otrčala k velikom mozgu, razmišljajući: “Kad je ovako dobro s malim, kako je tek gladnima u Africi?”

Veliki mozak me pitao da jesam li dobila primjer od malog mozga, a ja sam mu to pokušala objasnit na ovaj način, ali on to nije mogao shvatit. Tek kad sam s eposlužila onomatopejom, nije ništa razumio. Dao mi je ovaj zadatak: “Ako u jednoj ruci držimo sedam jabuka, a u drugoj devet, znači li to da su jabuke male ili su ruke velike?” Ja sam vrlo lako došla do rješenja oduzimajući šest od četiri i dobila virozu, ali mu nisam htjela reći. Neka živi u neznanju.

Na nekim se biljkama stvara koprena uslijed stajanja u mjestu.

Na najvišoj stepenici stajala je Darinka, a odmah poviše nje stajao je divan proljetni rujanski dan s bezbroj latica u kosi i crkvom na vrhu proplanka. Božidar je u ruci držao karličnu kost, Dragana je trčala po polju dok je nije raznila mina, a mala Faruza je ljuštila orah i ulazila unutra.

S istoka su se skupljali tamni oblaci, a ljudi su gledali u nebo i govorili: “Danas bi mogla doć penzija”. Cestom je juro kamion pun runolista, a kravice su ga zamišljeno pozdravljale.

Cvrčak je prišao stolu i baš u trenutku kad ju je htio pojesti, jednom je dječaku u Indoneziji umrla baka.

Sve me to nagnalo da zapjevam, ali sam se oduprla. Prilikom odupiranja, noge su mi probile dasku, a ruke su veselo mahale. Izletnici su odlagali torbe, a pomoći niotkuda. Toliko se toga događalo da sam se osjećala strašno napeto, jer sam željela sve vidjeti, sve doživjeti i u svemu sudjelovati. Sjetila sam se doktora Bokuna koji mi je pričao o podvojenoj ličnosti, a kako je meni to bilo malo, odlučila sam bit potrojena ličnost i rastečala sam se u svim pravcima. Otišla sam na sajam cvijeća, autogeno zavaravanje i na tečaj za masovnu komunikaciju.

Kad bih se ponovo rodila, sve bih ponovila osim udaje, rađanja djece, nacionalne pripadnosti i trećeg razreda. Tako jedna moja prijateljica , koja čačka nos tako da ga skine, uvijek mi rigovara da zašto nju ne zateknem za stolom kad dođe kući, a ja sam rekla: “Ajde, neka ti bude”.

Kad sam došla kući, za stolom su sjedili Olivera Katarina, Oliver Mlakar, Olivera Marković, nosna šupljina, Oliver Dragojević i jedan prsten oli vera. Pitala sam Olicera da kako može, a on mi je rekao: “Mogu ka od šale. Eno pitaj prijateljicu. Leži u sobi, ne može se maknit”.

 * Tri na drugu

8.12. 1995.

Jutros sam se probudila na spomen palih boraca s lavovima. Odnosno, u spomen njihovih žrtava kao i uvijek u ovakvim prilikama. Kako postoje više vrsta spomena, ja sam izabrala klasični spomen s jastučićem i cvjetnim aranžmanom Stipice Kalođere. Ja se na to nisam obazirala sve dok mi u sobu nije ušla svekrva i rekla: “Je li to sramota? Mlada žena, evo već je podne, a ti još u postelji. Druge –ene su već bile u spizi, izjebale se sljubavnikom, skuhale ručak, a ti ka krava. Lako li je ležat! Šta si se udavala kad nisi spremna preuzet obaveze? Ja, stara žena, pa ti dici moran dat jist, a ti tako. Kako te sram nije? Ne ide mi u glavu ta neodgovornost”.

Ja sam se digla i rekla : “Bako, pokušat ćemo, možda Vam i bude išla”. Uzela sam s police jedno dva kila neodgovornosti i zamolila svekrvu da zine i onda sam joj neodgovornost počela gurat kroz usta, tako da joj je ipak malo po malo ulazila u glavu. Ona je iskolačila oči, ali mene to nije zaustavilo. I baš kad sam joj skoro cijelu neodgovornost ugurala u glavu, ona je zatresla nogicama. Izašla sam na hodnik i viknula: “Bršljane, zlato, oslobodi mi sobu od krupnog otpada”.

Kad je Bršljan došao, uhvatio se za glavu i zacvilio: “Šta si mi ovo uradila od mame? Moja mama je stajala okomito, a vidi sad ovo”. Ja sam stajala pred ogledalom, šminkala se i zamolila Bršljana da mi kaže da li mi boja šminke paše uz boju gaćica, a on je krenuo na mene s namjerom da me uguši.  No kako sam ja već navikla na njegov izmezumljeni pogled, koji prethodi pokušaju davljenja, raspalila sam ga bejzbol palicom po potkoljenici. On se skljokao do mamice, a ja sam napučila usne i zacvrkutala: “Dragi, jel mi ova šminkica u redu?”

Izašla sam iz stana, prešla trotoar i ušla u rudnik mrkog ugljena. Dali su mi šljem na kojem je stajala lampica, šaplja, boca kisika i spomenik Papi u naravnoj veličini, rad akademskog slikara Kuzme Kovačića. Kako je šljem težio okolo pola tone, ja nisam išla okolo, pa nisam osjetila težinu.

Kad sam se spustila u okno, dolje su sjedili veterinari iz Trebinja i burlaci s Volge, koje je Azem Vlasi molio da prekinu štrajk, a oni su tražili Mamulu, koji im je obećao transfer u “Benfiku”. Čim su me vidili, svi su dotrčali, a samo su me trojica iskoristila. Dok su oni bili na meni, ovi okolo su vikali: “Dora, poljudi!” Zatim su svi pohvalili moj osjećaj za boje i skladnost šminke i gaćica. Meni je to bilo malo neugodno i malo sam se zacrvenila, što nije spriječilo još desetoricu da me pimpekuju. Pitali su me da li se želim vratit liftom ili da me oni nose, što sam ja sa zahvalnošću prihvatila.   

Po izlasku iz okna, dočekali su me đaci, prosvjetni radnici, izviđači, kravlja balega i ministarstvo prosvjete s kolomastom na čelu. Pitanja su bila iz društvene nadgradnje i sociologije, a odgovori iz kibernetike. Lako je čovjeku, koji je svježe obrijan, prezentirat razvoj, ali da vidimo kako bi se taj isti ponašao da je slučajno mrtav. Kad sam došla kući, za stolom su sjedili Tanja Kokeza, Slavko Perović, Jura Stublić, Lesi, test za vozače lifta s prikolicom, Rocky III, Dušica Žegarac, Rajmond Ruić i konistra moje matere. Kad su me vidili, nastao je tajac. Gledali smo se i šutili. A onda odjednom – muk. Šutim ja, šute oni. I kad je napetost počela rasti, kao po dogovoru, svi smo zanijemili. No nije  prošlo ni pet minuta, a u kući je zavladala grobna tišina.

*Objavljeno u e-novinama 2010. godine

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5