Elizabeta Novak: Od Brizbejna do Stoca (1)
Aastecak 06 S

Photo: imgix.net

Po stećcima i gorama naše Bosne ponosne

1.

Kao studentica arheologije bila je naročito zainteresirana za stećke. (1) Razotkriti tajne njihova porijekla joj je bila dugogodišnja opsesija.

Ko ih je isklesao? Kad su postavljeni? Da li su stvarno samo plemići imali pravo na stećak? Zašto neki nose natpise, a neki ne? Da li se mogu svi smatrati  nekropolama i nadgrobnim spomenicima  ili su pak neki od njih imali namjene  duhovnog ili ezoteričnog tipa ? Da li su neki od njih služili za žrtvene obrede ? Jesu li to možda svetišta, hramovi na otvorenom, poput Stonehengea ili čuvenih kipova sa Uskršnjih otoka za koji neki vjeruju da vode porijeklo s druge planete?

Žena koja je poslužila kao inspiracija za ovu priču: Marian WenzelBila je također bila zainteresirana  za srednjovjekovne zanate, osobito kovački i zlatarski,  ali i za cjelokupno kulturno-povijesno nasljeđe zemlje čije joj  je najzanimljivije područje bila Hercegovina, a najdraži grad Mostar. Njena visina od metar i devedeset skupa s prodornim pogledom sivo-plavih očiju davali su dodatnu snagu njenim argumentima. Često se pitala zašto skoro sve teme vezane za povijest BH, pa izmedju ostalih i stećci, raspaljuju strasti u tolikoj mjeri. (Spomenimo usput njeno predavanje s Kolarčevog univerziteta iz 1975. godine na temu Bosanski stil kad je prisutne etnologe koji su ga smatrali nepostojećim nazvala lopovima i krivotvorcima.)

Obdarena oštrim vidom, sigurnom rukom crtača i čeličnim zdravljem, obišla je sva čuvena i manje čuvena nalazišta stećaka i napravila jedan od njihovih najpotpunijih inventara. Identificirala je također stotinjak stećaka ugradjenih u temelje i zidove stambenih kuća, štala i ambara. Nekoliko stećaka oklesanih  i preobrušenih našla je preinačene  u mlinske točkove, a poveći broj u česme, korita, pojila za stoku, prese za voće i slične ovozemaljske svrhe. Jedan broj stećaka vrijeme je "zakucalo" u tlo. Neki su potpuno skriveni pod trnjem, ostrugama, šibljem, divljom lozom.  Neki od njih neće nikad biti otkriveni.

Njena dokumentacija sastoji se od više tisuća fotografija, crteža i desetina gusto ispisanih školskih bilježnica punih bilježaka, skica i računa. Služila je temeljom za knjige, studije, eseje, članke i svakovrsna izvješća. Ono što je objavljeno samo je vrh ledenog brijega.

Većina stećaka nema pisani natpis, ali skoro svi nose ugravirane geometrijske  motive, najčešće  apstraktne. Česti su floralni ornamenti, makovi, djetelina, ljiljan, rozete, grbovi, scene iz lova, ljudske  i životinjske  figure od kojih najviše ima jelena, konja i zmija. Slijedovi crteža na stećcima uramljeni su stiliziranim vijencima, od kojih se često sreće dvostruka spirala, za koju se tvrdi da je simbol beskrajnosti ili simbol ADN-a. S druge strane simboli poput kruga sunca, polumjeseca, križa u raznim oblicima tema su beskrajnih  prepirki, razglabanja i hipoteza na temu samostalne bosanske crkve.

Natpisi, kad su prisutni, obično su epitafi na bosančici ili glagoljici. Pomažu identificirati različite društvene kategorije i vjerske pripadnosti. Neki natpisi su u pismima koje ni dan-danas nisu odgonetnuta. Najpoznatiji je ''Molim te nemoj gazit po meni jer bio sam kao ti, a bit ćeš kao ja''.

Ljudski likovi i siluete predstavljene su  pojedinačno, u parovima, grupama ili u redovima. Neki su porodične "fotografije". Stil klesara i kamenorezaca  je primitivan, naivan, bez rafiniranosti. Proporcije ljudske figure i životinja nisu poštivane. Životinje su često mnogo veće od ljudi. Ruke su ogromne, često dva put veće od glava. Na nekim stećcima čovjek podiže iznad glave ruku raširenih prstiju, a ponekad obje. Pozdrav? Poziv? Izazov? Zavjet? To još niko sa sigurnošću nije utvrdio.

Kao u stripovima ili nijemim filmovima, stećcima jezde konjanici, zemljoradnici oru njive, lovci idu u lov na jelene, veprove, medvjede. Igra se kolo. Bore se na turnirima vitezi pod kacigama, bacaju  koplja, ukrštaju mačevi. Dame promatraju dvoboje sa prozora kula. Konjušari privode konje velmožama. Plesači se drže za ruke u visini pasa, ponekad za ramena. Ruke su isprepletane na kukovima ili prekrižene na ledjima. I dan-danas, u zabačenim mjestima na teritoriji Bosne i Hercegovine na slične načine se igra na mobama i teferičima.

2.

Veliki broj mjesta Bosne i Hercegovine nije šezdesetih godina 20-og stoljeća  imalo ni električnu struju, niti tekuću vodu. Ono malo cesta bilo  je uglavnom neasfaltirano. U svakom slučaju ona niti je imala auto niti neka važnija financijska sredstva. Shvatila je da su za nošenje njene prtljage najrentabilniji  i najsigurniji mazge i magarci. Osjećala je veliku zahvalnost prema ovim četvoronošcima koji su bili njeno najpouzdanije  prijevozno sredstvo. Tvrdila je da bez njih njeni poduhvati ne bi bili ostvarljivi.

Mazge i magarci u sepetima i bisagama vukli su po kozjim stazama magnetofone-trakaše, foto-aparate, kamere, štafelaj, šator i opremu, sanduke knjiga, teka i bilježnica. Ona bila je zadužena za nošenje  pastirske torbice od kozje dlake u kojoj je imala ono najosnovnije. Ponekad, ali vrlo rijetko, bi se ispela na magarca. 

Broj četvoronoznih nosača ovisio je od raspoloženja njenih sponzora na američkim, australskim i britanskim sveučilistima, te raznih zaklada, časopisa i društava koje je doslovno zasipala izvještajima o stećcima. U molbama za financijsku potporu za arheološke ekspedicije bi pedantno obrazložila kako namjerava utrošiti tražene novce uključujući naravno u predračun i troškove oko iznajmljivanja magaraca. Taj detalj i skromnost sredstava koje je tražila su vjerovatno doprinosili tome da su njene molbe  skoro uvijek bile uslišene.

Svaki stećak bi prvo fotografirala, izmjerila, a onda pažljivo nacrtala. Većina crteža su u olovci. Napravila je nekolicinu akvarela stećaka djelomice prekrivenih mahovinom, lišajem i bršljanom. Dopadala joj se se neka vrsta romantike koja je lebdjela oko njih. Takodjer su joj neobično  dragi bili akvareli stećaka pod snježnim  kapama. Zabilježila je sopstvene dojmove o okolnom reljefu i ambijentu, meteorološkim prilikama. Ostavila je svjedočenja  o raspoloženju  i idejama koje  je svaki stećak u njoj budio. Neki od njih kad bi ih dodirnula stvarali su ugodne, a neki loše vibracije, neki su imali puno toga za ispričati, a neki su pak bili nijemi.

S vremena na vrijeme zabilježila bi pokoji zanimljivi detalj ili anegdotu o svojim pratiocima i ostalim putnicima koje je sretala putujući prema i oko nalazišta stećaka. Neke od tih popratnih bilješki  mogu zazvučati kao pjesme u prozi, neke su  kratke priče, ali većina su tek izvještaji s nekoliko suhoparnih podataka.

Evo za primjer bilješke iz jedne od njenih teka:

Teritorija općine Stolac, Radimlja, 15 juna 1969

Na polju veličine nogometnog stadiona kroz čiju sredinu vijuga tanki zeleni  konac rijeke otkrivam skupinu od 122 stećka poput stada raštrkanih  ovaca koje se uzalud pokušavaju sakriti  u hladovinu  čempresa. U kontrastu sa drvećem blještavilo sunca ih čini jos bjeljim.

15 august 1969, Radimlja

Ovo nalazište me privlači poput magneta. Rijeka je potpuno presušila. Suho korito, popločano prašnjavim oblucima. Praobrazac usamljenosti. Ideal nepomičnosti.

Tačno je da su je  nalazišta stećaka, skoro uvijek smještenim  na ugodnim i lijepim  mjestima, pokraj rijeke  ili u planinama, često potsjećala svojom bjelinom i raštrkanošću na stada ovaca ili koza.  Osim te uporedbe onu koju je smatrala dobrom, a koja joj je sinula nakon što je posjetila Japan je da su prostori sa stećcima svojevrsni prirodni zen vrtovi. Takodjer je ozbiljnom smatrala hipotezu da se stećci često nalaze pokraj rijeka zbog toga jer su kameni blokovi prevoženi do nekropola splavovima ili sličnim plovilima

Za vrijeme putovanja pozivana je na kafu, čašćena pivom, rakijom, slatkom, pitom ispod saća, janjetinom, pečenjem, ribom sa žara, itd. Bila je u svatovima, prisustvovala sjetvama, žetvama, berbama i mobama. U proljeće je pomagala orati, saditi krompir, luk, paradajz i salatu. Ljeti je kosila travu, skupljala  sijeno,  a na jesen pomagala peći rakiju, kuhati slatko i pekmez. Savladala je osnove potkivanja konja, mazgi i magaraca. Naučila je plesti vunene čarape i priglavke, šivanje i vez, te osnovicu tkanja ćilima i serdžada.

Najela se pregrštima šumskog voća, napila dobre vode s mnogobrojnih  izvora i vrela. Upoznala je  raznorazno ljekovito bilje i recepte. Noge su je znale boljeti od igranja kola na teferičima i vašarima. Često je imala dojam da neke scene sa stećaka koje je danju crtala i snimala u stvarnosti ponovo proživljavala! Obožavala je svečanost, ozbiljnost i čudnovatost tzv. nijemog kola iz Istočne Hercegovine. To kolo se igra bez muzike, bez pjesme,  bez podvikivanja, ozbiljnog  lica. Plesači i plesačice nose teške lance i ogrlice oko vrata, nizove narukvica oko gležanja.Djevojke nose na glavama kape s redovima dukata i cekina. Zveckanje nakita stvara ritam na izvjestan pomalo zlokoban način. To je jedini zvuk koji se čuje za vrijeme izvodjenja nijemog kola. I na stećcima gdje je imala prilike vidjeti ugravirane figure plesača i plesačica  kolo je u neku ruku bilo nijemo.

U skoro svakom selu ili zaseoku kroz koje je prosla nuđen joj je brak, a jedanput  joj  je  čak predloženo dijete na prodaju!

Povorka s ženom propetom na sivca-magarca, vodičem koji je i sam natovaren teglio mazge izazivali su pozor i čuđenje po bosansko-hercegovačkim selima i zaseocima. Zaogrnuta šarenom vunenom pelerinom koju je nekad davno bila kupila u jednom Hopi indijanskom rezervatu, s kosom koja joj je u slapovima padala po leđima bila je za njih, zasigurno tema beskrajnih razgovora, pretpostavki i nagađanja. 

Njeno ime izgovarali su Elzabeta.

3.

“Bezbeli nego sam ti ja više puta gospoji Elzabeti iznajmljivo Sivca i Putku.  Jaštaradi!  Mogut reć da smo se nanosali onih njenijeh sanduka  i kufera. Teški ko tuč. Na Sivca natovarimo sanduke s knjigama. Hranu, šatorsku opremu nosi Putka. Ja zadužen za gospojine  foto-aparate, magnetofon, štafelaj…  Jes, jes, štafelaj. Elzabeta je bezbeli stećke najviše crtala, imahin kolko ti duša hoće. Udri gori, udri dolji po brdima, planinama, dolinama, kamenjaru. A jesmo se nahodali. Htjela naku knjigu Elzabeta. Jal  studiju …

(pripaljuje  cigaretu)

Jal… knjigu o stećcima. Ma nemam ti ja pojma. Ma otkud bogati? Samo četri godine u osnovnu išo.

A velim ja njoj kad sam je vidio kako pipka one kamenove, e da je to opasno. Hoćel izazvat nevrijeme i grom na naske privuć. A Elzabeta me onda pita otkud znam. Kako otkud znam? Pa to vas narod zna. Grehota je i opasno doticati mramorje. More belaj ispast.

Kakav belaj? - pita me.

I ja je onda zapitah dal je ikad čula za okamenjene svatove.

Nemam pojma, odgovara ona.

Pravi se nevješta, al viđoh da je zanima.

E hajd da joj pripovjedam priču ko malehnom djetetu pred spavanje:

'Nekad davno svatovi se uputili kroz planinu. Mlada, mladoženja, kumovi,  prijatelji, svirači, pjesma, šargije, vriska, piska. Kad na jednom proplanku, hop, grupa konjanika ih presretne. U prvi mah ih ne prepoznaše, ali kad se malo približe shvate da su to njihovi smrtni neprijatelji iz drugog sela s kojim su uvijek bili u ratu, ko rogovi u vreći. Ovi bogme izvukoše oružje pa udri po svatovima i sve do posljednjeg ih poubijaše. Vidiš ono mramorje tamo, to su ti svatovi što se okameniše …

Otud ti naziv "svatovsko groblje'' za mjesta gdje su skupine stećaka.

Elzabeta sve ono što ja zborim bilježi u onu njenu debelu teku.

Al ja sam je najviše volio gledati dok crta. Mlogo bolje nego fotoaparatom da uslika.

I mene je nacrtala, i Sivca i Putku, i Nailu...

(otpuše  dim)

To ti je, da izviniš moja žena. Nacrtala je Elzabeta dok prži kahfu na vatri ispred štale. Jah. A moja žena, da izviniš, upo joj bio kreč u oko kad krečila kuhinju. I na to oko bila stavila krpu, pa je Elzabeta ko gusara uslikala.

(smije se)

Veli ona Elzabeti: "Nisam to ja". Ljuta Naila ko zmaj. A ja joj onda maksuz na crtežu pokažem naše sijeno, koke, voćnjak, sve to. Jaštaradi! I priupitam je: "A šta je ovo ? Prepoznaješ  li bona išta?

Elzabeta rodom iz Australije… al naše gore list, priča naški i sve. Sve mi je kazala, pokazivala na karti đe je i odakle su joj babo i majka, familija. Daleko, daleko Australija! Skroz daleko.

Oklen sam ja? Ja bogme sa Kusjevrane. Ma jah. Jeno selo, Bogu iza ledja. Kusjevrana, tri kljetare, petnaestak čeljadi, malo stoke. Pet sati pješice  od ceste.

Jaštaradi.

A jednom Putku ujo obad pa se ona razobadala. Kad poleće niz naku stranu, a Sivac zanjom. Ja udri za njima. A strana, gudure same, nakav potok pa presušio, al nedje ponedje  malo vode ostalo. Klizavo ko išta. A kad počo sanduk jedan po jedan spadat,  slijećat  nizbrdo, kotrljat se, pa jedan se brale otvori, pa se svi oni papiri razlećeše  okolo, u onu vodurinu… Elzabeta dere se ko magarac, psuje, grdi me, al ja ti je ništa ne razumijem. Bezbeli u onoj frci zaboravila naški. Al šta ja mogu i da je razumijem kad su se Sivac i Putka razlećeli niz onu stranu i vrag ih sam nemore stići. Ma kad bolje pogledaš  nisu ni oni pravo krivi. A nije niti nesretni obad. Obad k’o obad. 

Al ispade katastrofa. Ljuta ko ris bila. Al kad ufatismo Sivca i Putku oni mangupi, ko da ništa nije bilo. Štrpkaju travu na nakom proplanku. Mrtvi hladni. Ni zericu ne haju. A Elzabeta nije dala da hin bijen. Vazdan smo skupljali  i sušili one njene papire i knjige. I Elzabeta se poslije slatko smijala. Veli da su joj njeni crteži jos ljepši  nako prljavi, blatnjavi, zeleni od mahovine, trave i lišća …

4.

“Elisabeth Novak upoznao sam u Sarajevu gdje je spremala studiju o stećcima. Čim sam je vidio odmah sam bio očaran njenim ogromnim očima čija boja je mijenjala  boju u skladu s promjenama svjetlosne jačine. Nijanse su se smjenjivala od sive, zelene, modre, a katkad postajale tamno plave.

Moram priznati da sam ponosan na našu zbirku stećaka.  Izmedju ostalih, tu je onaj čuveni sa siluetom čovjeka koji pozdravlja s ogromnom uzdignutom lijevom rukom, otvorene šake, raširenih prstiju. Zatim bogato ukrašeni tzv. Zgošćanski stećak (2), vjerovatno najraskošniji  od svih, za koji se vjeruje da bi mogao pripaditi jednom  od  bosanskih kraljeva.

Izdao sam Elisabeth specijalnu  dozvolu jer mi je objasnila  da je htjela  i naše eksponate uključiti u svoju studiju. Epitafi na tri naša stećka su vremenom djelomice izbrisani i skoro nečitljivi. Elisabeth je njih promatrala s osobitom pažnjom. Predložila mi je njenu pomoć za spektralnu  analizu neophodnu pri rekonstrukciji  izbrisanih  epitafa. Sve to mi je zvučalo prekrasno.

Mjesec dana nakon njenog dolaska u Sarajevo vrtlar našeg Muzeja (3) želio je sa mnom razgovor. Htio mi je predložiti novi projekt za botanički vrt i zelene površine. Iz razgovora s njim saznao sam da se  upoznao sa Elisabeth i da mu je ona puno pričala o uređivanju vrtova. Ukratko mi je izložio o čemu se radi. Priznajem da mi se ideja dopala. Ono što je bilo zgodno je i to da su za ostvarivanje projekta bila potrebna minimalna finansijska sredstva.

Ubrzo nakon toga otišao sam na dulje službeno putovanje. Kad sam se vratio saznao sam od suradnice Begonite da se Elisabeth zanima ne samo za stećke  nego i za druge teme vezane za našu zemlju. Priznajem da sam bio fasciniran njenom energijom i polaskan njenim zanimanjem.

Provodila je puno vremena u Biblioteci. (4) Jednoga dana odlučio sam je pozvati na kafu preko puta Muzeja. Odmah sam primijetio sam kako su je u toj kafani  na Marindvoru konobari, a i neki od gostiju srdačno pozdravljali.

- Pričajte mi o … sebi, zamolio sam je.

Nasmiješila si. Pogled joj je bio ispunjen nevjericom:

- O meni ?

Namjestila je bijeli pramen koji joj je skrivao desno oko. 

"Joj, što vi ste jubopitivi…”

Nakon kraće pauze i mog upitnog pogleda dodala je:

"Hoću reći… radoznali”.

Očevidno bila je zbunjena. Kao da je imala tremu. Izgledalo je da uprkos njenom talentu i zalaganju neke riječi našeg jezika bile su joj neizgovorljive. Ali Elisabeth niije izgledala kao neko ko se da obeshrabriti. Slutio sam da je najčešće imala u rezervi lakše izgovorljiv sinonim.

- Ko vas je naučio bosanski jezik? - upitao sam je krijući osmijeh.

Cijela situacija bila je neodoljivo zabavna.

"Aleksa Šantić, odgovorila je ozbiljno i stala recitirati.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Tvrde suglasnike izgovarala je tako da su me  potsjećali  na nizove šećerlema iz djetinjstva. Svako ''t'' i ''d" pratile su male eksplozije jezika koji se energično odbijaju od nepce. Odjednom sam, priznajem, zahvaljujući njenom neobičnom izgovoru, po prvi put zapazio da tvrdi suglasnici vrve u toj čuvenoj strofi.

- Nevjerovatno! - prekinuo sam je, priznajem, naglo i grubo. 

Odjednom sam shvatio da nekolicina gostiju prisutnih u kavani na Marindvoru prisluškuje recitaciju. U žaru akcije ona to nije primijećivala. Osjetivši moju nelagodu, nastavila je  malo tišim glasom, a onda izjavila:

"Prekrasna pjesma, ali morate se složiti da je smisao stihova, u najmanju  ruku, nazadan, mjestimice besmislen i jamačno uskogrudan…

Bio je red na meni da se namrgodim.

'Da, dragi gospodine! Gledala  me je ravno u oči, smiješeći  se:

- Previše ste opčinjeni formalnom ljepotom pjesme tako da vam i na pamet ne pada kakve glupe ideje vam mostarski pjesnik potura…

Popio sam gutljaj kafe jer sam stvarno bio zbunjen.

- Evo vam malo logike: ''Sunce tuđeg neba'' podrazumijeva da postoji neko drugo sunce koje grije našu planetu, a to je čista besmislica.  A ''tuđe'' nebo sugerira također ideju da se nebo može razdijeliti, ograditi, samo za sebe i svoj narod imati.

Prekinuo sam je, negodujući :

- To su slike, metafore za 'inozemstvo'! Nekad se govorilo 'tuđina'. Pjesma je poziv da se zaustavi seoba stanovništva iz Hercegovine, u Ameriku i Australiju.

''Terbuhom za keruhom !… uskliknula je.

- U pravu ste, potvrdio sam.

I, eto tako je započelo naše prijateljstvo. 

(1) Stećci, mramori, bilizi, kami, gomile kamene su stele horizontalne ili uspravne, isklesane ljudskom rukom. Raznih su veličina i oblika, ponekad na postolju, ali najčesce  položene direktno na zemlju. Stećak najčešće ima izgled sarkofaga, nekad je to kompaktna kamena kućica, s krovom na dvije vode, nekad obična kocka, ponekad pravokutni paralelopiped, a rjeđe pak uspravni stub. Stećci karakteriziraju historiju srednjevjekovne bosanske države i njenih susjednih krajeva. Na području današnje Bosne i Hercegovine očuvano je preko 50 000 stećaka.

(2) Zgošćanski stećak bogato je ukrašen obilnim ornamentima i skulpturama, najljepši do sada obradjeni komad ove vrste u Bosni, a sudeći po bogatstvu izrade, to je grob kojega osobitog odličnog velmože, bana. Na pročelju spomenika, koji ima oblik ogromnog sarkofaga, prikazan je na strmoj strani grad sa kapijama, do njih dvije visoke kule, a na uglovima po dvije manje kule. Pred gradom sjedi 'ban' na prijestolju, a do njega lijevo i desno stoje dva 'dvornika'. Na jednoj kuli sjedi na otvorenom balkonu gospođa i gleda napolje. Ispod ove kompozicije drže dva konjušara dva odsedlana konja spremna da ih gospoda uzjašu. Desna strana prikazuje u dva reda dva prizora: u gornjem četiri mačem i kopljem okružena i oklopljena viteza jašu jedan za drugim; u donjem redu prikazan je lov u šumi. U dnu stećka uriješena je čitava strana sa šest polja sa velikim zvijezdama konstruisanih od kružnica." (Raif Ćehajić : Sto godina Kaknja)

(3) Zemaljski  Muzej (prije rata 1992-1995) : arheologija : prahistorija,  antički  period,  Srednji  vijek  (više  od  105 000 eksponata); etnologija:   svakodnevni   život (14 000 eksponata), duhovnost, narodna  muzika,   oralne   tradicije  (14 000 eksponata);        prirodne  nauke: geologija, paleontologija,  mineralogija, petrologija, botanika, ornitologija, entomologija, zoologija     čije   zbirke   na  temu  biljnog   i  životinjskog   carstva  pokrivaju  cijelo  balkansko poluostrvo.  Herbarijum  i  zbirke  minerala   (osobito onih  iz karstičkih predjela) ,  insekata   i  ptica  su medju   najvažnijim  na   području  Ex-Jugoslavije  (više   od  1 000 000  uzoraka).

(4) Biblioteka   Muzeja:  najstarija   znanstvena   biblioteka   na  području  Bosne i Hercegovine   sa  bogatim i  raznovrsnim  kolekcijama.

(Nastaviće se)

Oceni 5