Preludij
Done79

Photo: thequeerfrontier

Pobožan je narod

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;

ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;

izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;

cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.

 

Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;

bježim ih i bijeg je moj strelovit;

onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,

gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.

 

Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;

zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;

mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.

 

Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;

nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;

njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;

nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;

gutam misli i zagušit će me stid.

 

Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;

ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;

volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;

konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;

bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:

vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.

 

Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;

ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;

o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.

 

Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;

topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.

Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;

crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

*Pjesma prvi put štampana u zbirci Psovka (1907); preuzeta iz sabranih djela, svezak prvi, Pjesme, Rijeka, 2000.

Oceni 5